Oglasi

Huškanjem od malih, neprimjetnih sukoba do velikih ratova

Ratnohuškačka retorika je jako opasna kad dolazi od političara, pa se putem medija 'brzinom požara širi među ljudima, stvarajući paniku i osjećaj velike nesigurnosti'.
U odnosu na kraj osamdesetih, mržnja je danas višestruko multiplicirana, upozoravaju Al Jazeerini sagovorniciReuters

Govor mržnje, uvrede po nacionalnoj, vjerskoj i svim drugim osnovama, pozivi na osvetu i prijetnje postali su odavno neizostavni u objavama čitatelja pod tekstovima na portalima ili društvenim mrežama, bez obzira o čemu se u samom članku ili postu radilo. No, poseban problem nastane kad se poziva na rat, kad se prijeti novim sukobima i ponavljanjem ne tako davne povijesti, koja se na balkanskim prostorima očito jako često ponavlja, i kad to dolazi od političara na svim razinama vlasti – od lokalne do najviše državne.

Nije dovoljan konkretan čin nabavke stranog oružja ili proizvodnje svojeg, nego se njime zvecka i prije nego što je ušlo u upotrebu oružanih snaga bivših jugoslavenskih republika, a danas samostalnih država. Vrlo često nije ni potrebno oružje, nego se koriste vrlo jasne verbalne aluzije na rat, a ljudi se huškaju jedni na druge pozivanjem na devedesete, često i na četrdesete, a kad ni to nije dovoljno i na onaj rat od prije stoljeća, pa i druge povijesne bitke koje je odavno trebao prekriti zaborav. I u tome ratnom huškanju kao da se natječu političari i mediji – prvi u potvrdi podrške birača, drugi u potrazi za publikom. Za takvo postupanje nema sankcija.

Al Jazeerini sugovornici upozoravaju kako ratnohuškačka retorika i jeste jako opasna kad dolazi od političara, pa se putem njihovih megafona, dakle medija „brzinom požara širi među ljudima, stvarajući paniku i osjećaj velike nesigurnosti“. I zbog toga, kako to primjećuje Ljiljana Zurovac, direktorica programa Vijeća za štampu i online medije u BiH, „postoji tako veliki odliv mladih koji jednostavno ne vide budućnost niti ikakvu perspektivu života uz takve priče“.

Ne radi se to slučajno

„Konstantno nas zvanična politika takvom retorikom drži u strahu i nesigurnosti, a zapravo nas na taj način odvraćaju od sagledavanja pravih problema i korupcije, ali i vrlo sebičnih poteza određenih političara“, ukazuje Zurovac.

Smatra i kako to „nije nešto što se radi slučajno, ne zato što se nekome omaklo, pa je nešto rekao, već je to sistematski – to je način vladanja masama, vladanja ljudima, ali i čuvanja vlastitih pozicija“.

Objašnjavajući kako takva praksa nije dobra, pogotovo ako se zna da je od ratova na području bivše Jugoslavije prošlo dva desetljeća, povlači paralelu s razdobljem nakon Drugog svjetskog rata.

„Kad pogledate šta je urađeno od 1945. do 1965. godine, dokle je ta sloboda osvojena i kako se život razvijao, onda jednostavno ostanete bez teksta. Kod nas se još uvijek stoji u mjestu, a zapravo vrti oko sebe kao onaj hrčak koji u kavezu hoda i misli da Bog zna šta napreduje, a zapravo ne mrda“, slikovita je Zurovac.

Jedino je Šešelj osuđen

A koje teme dominiraju balkanskim medijima? Uglavnom je to stalna prijetnja novim ratom na Kosovu ili sukobima u Bosni i Hercegovini, crtanjem novih granica, svako malo povlače se paralele između Oluje i Jasenovca, ne prestaje rat ustaša, četnika i partizana, stvaraju se teorije zavjere. I sve to verbaliziraju političari, a objavljuju mediji.

Kad se prisjeća ratnih huškača od prije 30, 20 ili 10 godina, pa i ovih današnjih, novinar riječkog Novog lista Boris Pavelić ukazuje na jednu činjenicu – „Vojislav Šešelj jedini je huškač osuđen pred Haškim sudom, budući da se njemu nije sudilo za činjenje ili zapovjednu odgovornost za ratne zločine, nego za poticanje na njih“. Iako bi on, prema Paveliću i ne samo prema njemu, vjerojatno bio na prvome mjestu, ne smije se u tome rangiranju zaboraviti  Slobodana Miloševića.

„Miloševićeve izjave s kraja osamdesetih, poput 'Niko ne sme da vas bije", potom o 'institucionalnim i vaninstitucionalnim sredstvima', ili one po kojoj 'ni oružane bitke nisu isključene', ušle su u memoriju kolektivne balkanske traume. Huškača nije manjkalo ni u Hrvatskoj: od Tuđmanove NDH koja 'nije samo zločinačka tvorevina', nego i 'izraz volje hrvatskog naroda za svojom državom', pa naniže u hijerarhiji HDZ-a. Novinare bi se dalo dugo nabrajati, pa bih podsjetio na nezaobilaznu knjigu o toj temi – Kovanje rata Marka Thompsona. Tko želi išta znati o medijskome huškanju na protekli rat, tu knjigu ne smije zaobići“, konstatira Pavelić.

'Mržnja je prokletstvo pred kojim su sudovi nemoćni'

Ako svih proteklih 30 godina nije bilo adekvatnih kazni za ratno huškanje, a s obzirom da se balkanska društva danas smatraju civiliziranim, postavlja se pitanje bi li u suzbijanju huškanja – političara, novinara, anonimnih građana na društvenim mrežama – pomogla oštrija kaznena praksa sudova. Pavelić odgovara potvrdno, ali ne misli da bi ona bila presudna.

Novinarsko iskustvo, a tim se pozivom bavi četvrt stoljeća, mu govori da je „mržnja prokletstvo protiv kojega sudovi ne mogu mnogo, jer je potreban cijeli niz povoljnih društvenih okolnosti da bi se ta neman držala u boci“.

„Recite mi samo: nije li se SAD činio bogatom zemljom koja nema razloga za mržnju? A trebalo je samo dvije godine gospodarskog posrnuća, pa da se zemlja od Obame okrene Trumpu. Nije li distancirana i pragmatična Velika Britanija djelovala kao uravnotežena kraljevina koja će znati procijeniti koristi od Europske unije? Ipak, trebao je samo jedan politički cirkusant, Nigel Farage, pa da Britanci odustanu od Europe.

O Balkanu ne vrijedi ni govoriti: ako je zemljama bivše Jugoslavije danas išta zajedničko, to je unisono proklinjanje razdoblja socijalističke Jugoslavije koje je, ako ništa drugo i svim pogreškama usprkos, tražilo način da se suprotstavi međunacionalnoj mržnji“, primjećuje Pavelić.

Kratak put od mržnje do genocida

Kad su iskustva s ratovima na području bivše Jugoslavije u pitanju, sociolog Vladimir Marković smatra da „samo huškanje nikada nije bilo dovoljno da se narodi nateraju u rat“. Pri tome se poziva na studiju američkog politologa V. P. Gagnona „Mit o etničkom ratu: Srbija i Hrvatska tokom 1990-ih“.

„Prema studiji, do cepanja lokalnih zajednica po etničkim linijama dolazi relativno kasno, tek nakon što se spirala nasilja već uspostavi akcijama sa strane ubačenih državno organizovanih ekstremista, a šire stanovništvo biva primoramo da 'bira stranu' usled pretnje gubitka imovine i života. Čudovišni zločini počinjeni u multietničkim sredinama, prema tome, nisu rezultat preobražaja bivših komšija u ubice nahuškane šovinističkim parolama, već mera spoljašnjeg terora, neophodna bi se izbrisala sećanja na decenije mirnog suživota“, kaže Marković.

A na pitanje što se mora dogoditi u glavi običnog čovjeka, kako ljude koje svakodnevno srećemo, da posluša nekoga tko ga huška na dojučerašnjeg susjeda, sugrađanina, pa i prijatelja, Pavelić odgovara kako smo „svakoga dana svjedoci malih, neprimjetnih ratova posvuda oko nas, u svakodnevici“.

„Od svakodnevne mržnje koju svi gotovo podrazumijevamo, pa do genocida, kraći je put nego što mislimo. To je moje uvjerenje. Medijske i političke proizvodnje zločina ne bi moglo biti da humus mržnje ne živi u svima nama. Zasad, jedini način da se tome suprotstavimo – a i taj, kako vidimo, rijetko uspijeva – jest upozoravati, vikati, buniti se i predstavljati osobni primjer“, predlaže Pavelić.

Sve manji krug onih koji upozoravaju

Zurovac primjećuje kako je i odgovornost novinara u svemu tome prilično velika, ali… „Novinari ne mogu ništa promijeniti sami, pogotovo zato što je taj obruč oko gušenja novinarskih sloboda sve jači i sve se više steže. I to se čini uz ogromnu političku presiju prema medijima i uredničkim politikama, ne samo prema onim medijima koji su privatni, pa vlasnici imaju spregu s politikom, već i prema javnim servisima što je najgora stvar“, konstatira.

Primjećuje i kako je „sve manji krug onih malo glasova iz civilnog društva, što je ostalo da upozorava i pokušava osvijestiti građane da reagiraju i malo kritičnije sagledavaju stvarnost“. I strahuje da se „radi na tome da se i ta manjina ušutka“.

I Pavelić je svjestan svih opasnosti koje danas prijete i koje su danas mnogo veće nego krajem osamdesetih i kroz cijele devedesete, jer u modernim vremenima „postoji cijeli jedan ocean anonimne internetske mržnje, koji tada nije postojao“. Svjestan je, dodaje, da je „dovoljna jedna jedina novinska rubrika – 'Odjeci i reagovanja' beogradske Politike – i da plima mržnje preplavi cijelu jednu naciju“.

„Kada to počne, mržnja se nužno prelijeva preko granica, naročito onih fiktivnih, kakve su postojale u Jugoslaviji. Danas te granice nisu više fiktivne, pa je i to postalo razlog za još više mržnje. U jednu riječ: moj je dojam da je danas, u odnosu na kraj osamdesetih, mržnja višestruko multiplicirana. Svi uvjeti za masovno nasilje su tu osim, na sreću, najvažnijeg: nema više premoćno naoružane vojske. Hvala nebesima“, zaključuje Pavelić.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.