I Hrvatskoj prijeti epidemija ospica

Pukim slučajem – reći će ovdašnji epidemiolozi – na jugu Hrvatske još nije izbila epidemija ospica (malih boginja). Čak 60 posto djece u Dubrovniku nije bilo cijepljeno prošle godine, a u Dubrovačko-neretvanskoj županiji njih 45 posto.

Nejasno je što se događa na tom području i zašto je baš ondje tako visok postotak necijepljene djece.

Pitanje je vremena kada će i u Hrvatskoj izbiti epidemija ospica koja već mjesecima vlada u Srbiji, gdje je odnijela 15-ak života, te dok su slučajevi te zarazne bolesti zabilježeni i u Sloveniji i Bosni i Hercegovini.

Ovih je dana objavljeno da je necijepljeni dječak iz Čitluka obolio od ospica te je primljen u mostarsku bolnicu. Blizina Hercegovine i dubrovačkog područja dovoljan je razlog da se, i s te strane, na jugu Hrvatske uključi alarm.

Necijepljeno osam posto predškolske djece

Unatrag šest godina u Hrvatskoj je procijepljenost djece u padu, a najizraženije je u Dubrovačko-neretvanskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji.

I dok je u potonjoj pad procijepljenosti donekle ublažen (lani je bio 78,4 posto), u Dubrovačko-neretvanskoj županiji prošle godine je protiv ospica, rubeole i zaušnjaka cijepljeno tek 55,8 posto predškolske djece, dok je u samom Dubrovniku bilo cijepljeno tek 40,8 posto predškolske djece. Sveukupno je u toj županiji necijepljeno 6.340 djece.

Općeniti razlog porastu broja necijepljene djece krije se u sve izraženijem nepovjerenju roditelja prema cjepivima i uvjerenju da ona izazivaju fatalne posljedice po zdravlje. Mnogi od njih sve više se oslanjaju na neprovjerene informacije pa i dezinformacije u medijima i na internetu, a sve manje vjerujući liječnicima i stručnim službama. Pritom nema još čvrstog objašnjenja zašto je u Hrvatskoj antivakcinacijski trend najizraženiji baš na području Dubrovnika i Splita.

Bernard Kaić, voditelj Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo nedavno je iznio podatak da u posljednjih pet generacija djece predškolske dobi (od 2012. do 2017. godine) čak 15.881 dijete nije cijepljeno protiv ospica, rubeole i zaušnjaka. Riječ je o čak osam posto predškolske djece, pa Kaića čudi što u Hrvatskoj već nije zavladala epidemija ospica i hripavca. Trenutno stanje on ocjenjuje „epidemiološki povoljnim, ali potencijalno nesigurnim“.

„Povoljno je zato što smo eliminirali neke bolesti protiv kojih se cijepi, a učestalost ostalih znatno smanjili, dok je potencijalno nesigurno zbog toga što pad cjepnih obuhvata prijeti povratkom eliminiranih bolesti i javljanjem epidemija onih koje sada držimo pod kontrolom“, kazao nam je.

Na pitanje može li se predvidjeti situacija u slučaju izbijanja epidemije, jesu li cijepljena djeca sigurna te što je s rođenima prije 1968. godine kada je cijepljenje protiv ospica postalo obvezno, vodeći hrvatski epidemiolog kaže kako sve to ovisi o više faktora.

„Ako bi ospice bile unesene u vrtićki kolektiv djece u Splitu ili Dubrovniku, vjerojatno bi bilo više oboljelih nego ako bi se to dogodilo u sjevernim županijama gdje su puno viši cjepni obuhvati. Isto tako, ako bismo sjedili i pasivno brojali oboljele, bilo bi ih puno više nego da krenemo protuepidemijski cijepiti dio populacije zahvaćen epidemijom. Osim necijepljene djece, najugroženiji su odrasli koji su propustili cijepljenje u djetinjstvu i imunokompromitirane osobe kod kojih je zbog bolesti ili terapije koju primaju oslabljena ili nestala zaštita koju su stekli cijepljenjem“, pojasnio je Kaić.

Zastrašivanje roditelja dezinformacijama

Prije 1968. godine, kada je uvedeno obvezno cijepljenje, u Hrvatskoj je od ospica obolijevalo 15.000 djece godišnje, a od komplikacija ih, u prosjeku, umiralo petero, dok je 10 do 15 ostajalo trajno invalidno. Potom se broj oboljelih drastično smanjio pa u zadnje vrijeme u prosjeku oboli 20-ak djece godišnje. Iznimka je bila tek 2015. godina kada je vladala manja epidemija ospica s 200-tinjak oboljelih.

Osim rastućeg trenda necijepljenja, Kaić upozorava da je u usponu i trend odgađanja cijepljenja.

„Kalendari cijepljenja se kreiraju na način da se cjepivo primijeni u optimalno vrijeme, to jest da se djeca najranije moguće zaštite od zaraznih bolesti koje je moguće spriječiti cijepljenjem. Naravno da odgođeno cijepljenje pruža jednako kvalitetnu zaštitu kasnije tijekom života, ali takav pristup ostavlja malu djecu nezaštićenom dulje nego da se cijepe na vrijeme, a upravo u toj ranoj dobi su i najčešće komplikacije ospica i nekih drugih bolesti protiv kojih se cijepi“, ističe on i smatra da je do porasta odbijanja i odgađanja cijepljenja dovelo zastrašivanje roditelja dezinformacijama o cijepljenju, sve prisutnije na društvenim mrežama i u manjem dijelu medija.

Psihologinja Anita Lauri Korajlija s Filozofskog fakulteta u Zagrebu jedna je od autorica istraživanja o stavovima Hrvata prema cijepljenju provedenog 2015. godine. Pokazalo se da čak trećina roditelja nije sklona cijepljenju svoje djece te da, nemajući povjerenja u zdravstveni sustav, prednost daju alternativnim metodama liječenja. O jačanju antivakcinacijskog pokreta u svijetu, pa tako i ovdje, Lauri Korajlija kaže kako taj pokret, iako barata argumentima iz sredine 19. vijeka, u eri interneta ima snažniji odjek.

„Cijepljenje je postalo žrtva vlastita uspjeha jer su bolesti protiv kojih se cijepimo do sada bile uspješno suzbijene pa sadašnje generacije roditelja nemaju iskustvo tih bolesti. Nažalost, znanstvena istraživanja u današnje vrijeme nemaju snagu koju bi trebala imati, već se doživljavaju jednako vrijednima kao i pseudoznanstvene poluinformacije. U toj atmosferi nesigurnosti, roditelji donose odluku za koju smatraju da je manje rizična za njihovo dijete, što nažalost nije tako“, upozorava ona.

Otpor prema institucijama i metropoli

Prema spomenutom istraživanju, roditelji skeptični prema cjepivima i cijepljenju svoje djece skloniji su vjerovati u teorije zavjere. Usto su skloniji i alternativnim životnim stilovima uvjereni da je zdravlje pod osobnom kontrolom svakog od nas.

„Oni informacije o cjepivima prikupljaju na manje formalnim mjestima poput internetskih portala i foruma te svoje znanje o cjepivima više temelje na pseudoznanstvenim činjenicama. Odgovor je, nažalost, prilično složen i nema jednog razloga u osnovi odluke o (ne)cijepljenju, što otežava osmišljavanje efikasnih strategija za održavanje procijepljenosti na razini koja nam je potrebna“, kaže Lauri Korajlija.

Na pitanje ima li saznanja ili bar pretpostavki otkud potječe tako silan otpor cijepljenju na području Splita i Dubrovnika, ona odgovara kako su i rezultati istraživanja u kojem je sudjelovala ukazivali da se radi o „rizičnijim“ županijama, ali da razloge tek treba utvrditi.

„Radi li se o većem otporu ljudi u tim županijama prema onome što je propisano i od autoriteta zadano ili manjem općenitom povjerenju prema autoritetima i onome što ‘propišu’ oni u metropoli, samo su neke od mogućih hipoteza koje tek treba utvrditi“, kazala je.

Na isto pitanje ni Kaić nema jasan odgovor.

„Na temelju razgovora s kolegama, rekao bih da se radi o lokalnim osobitostima interakcije liječnika koji cijepe i roditelja, a koja je u Dubrovniku specifična. Naime, svuda u Hrvatskoj roditelji imaju jednak pristup provjerenim znanstvenim informacijama o cijepljenju, kao i neutemeljenim dezinformacijama. Strahovi roditelja vezani uz cijepljenje su jednaki u Dubrovniku kao i drugdje u Hrvatskoj, ali se drugdje to ne odražava u tolikoj mjeri“, ističe.

U promoviranju necijepljenja ima i osobnih interesa

Kaić smatra da se, ne samo kod dubrovačkih roditelja koji odbijaju cijepiti djecu već općenito se radi o manjku edukacije i dostupnosti provjerenim i znanstveno utemeljenim informacijama.

„Protivnici cijepljenja, znajući da su informacije od strane relevantnih institucija lako dostupne svima, koriste strategiju podrivanja povjerenja u institucije, te time postižu da dio javnosti ne vjeruje informacijama koje im te institucije podastiru. Protivnici cijepljenja, od kojih neki imaju osobnog interesa u promoviranje protucjepiteljskih stavova, sustavno pokušavaju prikazati cijeli zdravstveni sustav i sve pripadnike zdravstvenog sustava korumpiranim marionetama farmaceutske industrije, što je daleko od istine, ali kod dijela javnosti nailazi na plodno tlo“, zaključuje epidemiolog Kaić.

Lauri Korajlija smatra da se radi o prestrašenim roditeljima koji vjeruju da donose najbolju odluku za svoje dijete.

„Važno je prenijeti im poruku da odluka o necijepljenju nije sigurna odluka za njihovu djecu, da su je donijeli razmatrajući samo pseudoznanstvene, neutemeljene činjenice i da je točno da cjepiva mogu imati nuspojave, ali da posljedice bolesti protiv kojih se cijepimo mogu biti daleko štetnije. Jer mi se, nažalost, po stopi procijepljenosti približavamo granici nakon koje imunitet drugih ne štiti više nikog. Vrijeme roditelja koji bespogovorno slušaju i ne propituju odluke liječnika je prošlo. Živimo u eri informiranih klijenata, nažalost često pogrešno informiranih, koji traže objašnjenja i važno je da im se ona i ponude“, zaključuje.

Izvor: Al Jazeera