I NATO im je problem, a kamoli vojska EU

Hrvatska vojska, Vojska, Vojnici
Zapovjedništvo je prvenstveno namijenjeno za operacije EU-a i NATO-a, ali će moći učestvovati u ostalim multilateralnim misijama, vježbama i obukama (EPA)

U ozračju napetosti uoči skorašnjeg izlaska Velike Britanije iz Europske unije te izolacionizma SAD-a pod vodstvom Donalda Trumpa, pogotovo s obzirom na opiranje Londona snažnijoj vojnoj povezanosti zemalja članica EU-a i favoriziranje NATO-a i Trumpovo inzistiranje na povećanju financiranja europskih zemalja za svoju obranu, ali i sugestija da Europa možda i ne može uvijek bezrezervno računati na SAD, čini se da na starom kontinentu barem djelomično jača politička podrška ideji stvaranja vojske EU-a – koliko god još bio dalek put do toga.

Iako otpora u pojedinim članicama ima, primjerice u Nizozemskoj, a i povjerenica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Federica Mogherini, unatoč tome što se počelo raditi na jačanju zajedničke obrambene politike ističe kako se ne radi o formiranju europske vojske, francuski predsjednik Emmanuel Macron tvrdi da je došlo vrijeme za to jer, kako kaže, Europa se ne može više oslanjati na SAD, a podršku toj ‘viziji’ daje i njemačka kancelarka Angela Merkel.

Europske nepoznanice i uhodani NATO

I dok borbene skupine EU-a već postoje, ali su ipak vezane uz okvire eventualnih djelovanja NATO-a, u ovoj fazi nema jasnih predodžbi o tome kako bi europska vojska mogla izgledati i funkcionirati, za razliku od NATO-a koji je, kako kaže sigurnosni stručnjak Marinko Ogorec, uhodani, ustaljeni, dugo razvijani i, za sada, prilično funkcionalni sustav.

Interesi vojnih industrija

Uz sigurnost, u formiranju europske vojske postoji i ekonomski interes velikih europskih država i kompanija proizvođača oružja i vojne opreme, no Ogorec smatra da time SAD ne bi bio previše oštećen jer će kvalitetna roba uvijek pronaći kupca i na europskom tlu i bilo gdje drugdje. Hrvatska se, uz svoju vojnu industriju, u nabavkama oslanja na američku, ali i europsku, s time da SAD velikim dijelom sudjeluje i donacijama, a stvaranjem europske vojske, smatra, to se ne bi drastično promijenilo.

“Mislim da je nama najbitnije da prijeđemo na zapadni sustav naoružanja i obuke koji koristi to naoružanje, a to prelazimo. Tako da ne vidim da smo baš jako vezani za SAD – naravno, ako smo na tržištu, ako nabavljamo opremu, nabavljat ćemo od najboljih ponuđača”.

“O europskoj vojsci još nemamo nikakvih konkretnih ispostava kako bi to izgledalo, na koji način bi se to strukturiralo, kako bi izgledala hijerarhija odlučivanja, vođenja, tko je taj tko bi zapovijedao tim sustavima. Znači, imate sad cijeli niz nepoznanica na koje još ne postoje nikakvi konkretni odgovori, a kod NATO-a je sve to riješeno. Osobno mislim da je to možda na neki način nekakav, neću reći politički hir, ali recimo da je to nekakav oblik odgovora Macrona i kancelarke Merkel na Trumpovo zahtijevanje za jednakom participacijom u NATO strukturama”, kaže Ogorec.

Trump, ističe, s pravom zahtijeva od europskih zemalja da više pridonose tom zajedničkom sustavu kolektivne obrane jer SAD, kaže, izdvaja dvostruko više od ostalih članica NATO-a, a dogovoreno je da to bude dva posto BDP-a.

Upitne mogućnosti dodatnog angažmana

U regiji postoje dvije članice i NATO-a i EU-a – Hrvatska i Slovenija – kojih se te teme izravno tiču, a obje zemlje su još daleko od dogovorena dva posto BDP-a izdvajanja za obranu.

Ogorec kaže da je već to veliko naprezanje za Hrvatsku te nije siguran da bi se po svojim ukupnim vojnim i financijskim kapacitetima mogla dodatno angažirati u okviru europske vojske.

“Ipak smo mala zemlja, malo nas ima, a i nemamo preveliku vojsku, tako da po svim parametrima nisam siguran da bi to bilo oportuno što se nas tiče”.

Stoga smatra da Hrvatska, čijih je više od 100 vojnika uvijek na raspologanju u slučaju potrebe i koja je upravo pristupila ‘višegradskoj’ borbenoj skupini EU-a, svoj strateški obrambeni interes prije svega treba tražiti u sklopu NATO-a.

S obzirom na postojanje i funkcionalnost NATO-a, ne vidi potrebu za formiranjem europske vojske, a nije siguran ni hoće li ta ideja dulje vrijeme trajati.

Moment Brexita

“Mislim da kad prođe ta, da tako kažemo, politička konsternacija, da će početi i europski čelnici drugačije razmišljati jer jednostavno stvarati iz početka nešto novo, nešto odvajati od NATO-a, niti za to postoji objektivna potreba niti bilo kakva svrha. A da ne kažem da bi se jako puno moralo ispočetka stvarati neke strukture koje su već postojeće, već stvorene”.

Ciljevi i interesi tih dviju snaga bi se uglavnom poklapali pa ne vidi potrebu takvog dvojnog sustava u kojem bi k tome europska vojska bila tek potpora NATO-u.

Jelena Juvan, stručnjakinja za sigurnosnu politiku EU-a s Fakulteta društvenih nauka u Ljubljani, kaže kako se kod veće političke podrške formiranju europske vojske radi prije svega o tome da se želi iskoristiti izlazak Velike Britanije iz EU-a.

“Pošto je Velika Britanija u svih zadnjih nekoliko desetljeća bila glavni protivnik jačem europskom sistemu obrane. Tako da se više ide na to da se iskorisi taj momenat. Sad, koliko je to realno, realno je samo da se razvije u suradnji s NATO-om – nasuprot NATO-u te da se ide u neko podvajanje tih sposobnosti, to nikako ne”.

Juvan: Operacije s NATO-om pokazale se kao prioritet

Francuska i Njemačka, primjerice, vjerojatno bi bile sposobne sa svojim materijalnim i vojnim kapacitetima sudjelovati u takvom projektu, no iz pozicije Slovenije ili Hrvatske, smatra, to je prilično nerealno.

Pitanje neutralnosti

Kada se govori o formiranju europske vojske, kaže Juvan, treba uzeti u obzir da među članicama EU-a ima i onih koje su vojno renutralne i nisu spremne ulaziti u nekakav savez kolektivne obrane poput NATO-a jer bi to narušilo njihovu neutralnost.

“Te države su bile glavne svih ovih godina u tome da savez kolektivne obrane koji bi EU postepeno oblikovala nikad ne može biti takav kao NATO i vjerojatno bi se u nekoj točki dogodilo da bi možda osjećale da je s time njihova neutralnost ugrožena i sigurno bi se suprotstavile tome, a ipak mora biti konsenzus svih članica EU-a”.

“Sigurno da ne bi, na primjer, bile sposobne da imaju dio vojske samo za EU operacijem, a dio samo za NATO, to sigurno ne. Mislim da je glavno da država treba sama da odluči što joj je prioritet i što se tiče Slovenije, a ja mislim i Hrvatske, da se do sada pokazalo da su prioritet operacije s NATO savezom, a ne EU-a. Kad se pogledaju brojke u kojim operacijama surađuju pripadnici slovenske vojske, većinom su to bile operacije NATO-a. Naravno, i EU-a, ali te su u manjini”.

S obzirom na svoje vojne i financijske kapacitete i posebno problem dostizanja izdvajanja dva posto BDP-a za NATO, kaže kako bi za Sloveniju bilo nerealno preuzeti nove obveze i dodatno podići proračun za europsku vojsku.

Uostalom, navodi, ideja ide više u smjeru da primarno krizne situacije rješava NATO, a europske snage nastupe ukoliko se pokaže potreba.

“Tako da više ide u tom smjeru, da primarno ima NATO pravo da posreduje u nekim tim krizama po svijetu, ali ako oni kažu ne, onda dolazi EU. A ne da mi imamo, na primjer, u vojsci jedan dio koji će biti za EU, a jedan za NATO, to sigurno ne – naša vojska je premala za to. Ali po drugoj strani ide se sigurno i na to što Trump zahtijeva i očekuje da će Europa preuzeti svoju odgovornost za svoju sigurnost, da ne više ne računa toliko na NATO i SAD, tako da ipak mora i EU nekako ojačati taj svoj vojnički sektor”.

Ekonomski interesi

Ipak, iza svega je, navodi, zasigurno i velik biznis – 2017. godine ustanovljena je sigurnosna suradnja koju je potpisalo 25 članica EU-a, a čiji cilj nije samo zajednički rad na povećanju obrambenih sposobnosti.

“Nego i da se poveća suradnja na području vojne industrije, razvoja, istraživanja i tako dalje. Tako da ne ide samo za silu, nego ide da se poveća trgovina između država EU-a i tako dalje. Tako da vojna industrija je ovdje sigurno drugi pol – prvi je sila, a drugo je sigurno suradnja između vojnih industrija”, zaključuje Juvan.

Izvor: Al Jazeera