I poslije Castra – Castro

Piše: Esad Kučević

Umro je Fidel Kastro.

Drhtavim glasom poput struganja makadama ili drobljenja granita, na kubanskoj nacionalnoj televiziji saopštio je predsednik Raul Kastro.

Šest godina mlađi brat, neskriveno slomljen višemesečnim iščekivanjem najtužnijeg rastanka, sa jednim od najslavnijih svetskih revolucionara i životnim uzorom, danima je uoči Fidelove kremacije nevoljno citirao Spinozu: ”Mene ne uznemirava smrt, nego mučno umiranje”.

Odbio kornjače

Odlaskom Fidela Kastra, poslednji crveni bastion je na nizbrdici. Naravno, da će ideja kubanskih komunista, nastaviti da živi i posle smrti jednog od najpopularnijih agitatora, koji je uprkos samovoljnoj apstinenciji, poslednjih godina bio kapitalistički brend desnice. Što bi njegovi partijski istomišljenici, takozvani Trabajadores Sociales (socijalni radnici), ocenili, kao što bi rekao Kiril Crvenkovski, makedonski političar,  “nisu bili sposobni da pronalaze rešenja za stvarno prevladavanje suprotnosti”.

Fidel, kao i njegovi istomišljenici u Rusiji i Kini, znali su da “nije uvek dobro sve što je novo, ali je uvek novo sve što je dobro”, čime su u borbi protiv antiamerkanizma dali povod za Nehruovu planetarnu afirmaciju  pri tvrdnju da su“demokratija i socijalizam zajednička sredstva, ka istom cilju, a ne samo cilj”.

Takva instrumentalizacija skupo je koštala Kubu. Decenijama u izolaciji, na stalnom nišanu Amerike, Fidel Kastro je prema sopstvenom priznanju izbegao desetine atentata, od kojih onaj poslednji u rodnom gradu, nap utu za večna lovišta, iz koje će se preseliti na zvezdano nebo.

Posle jedne od niza humorističkih senzacija, na nivou stare kubanske anegdote: poklonili neki radnici Kastru kornjaču sa Galapagosa. Kada je čuo da kornjače žive samo sto godina, Kastro je odbio da primi poklon: “To vam je uvek nevolja sa kućnim ljubimcima, čovek se taman privikne na njih, a oni uginu…”

Bol i patnja

Njegov narod, što bi rekao Bajaga, poput bisera rasut je na sve strane.

Krijumčarskim kanalima, jedna od stotinu izbegličkih kolona, stigla je u Sandžak. U humanitarni kamp, na obalama tutinskih hirovitih reka Vidrenjaka i Resnika, na lokaciji bivše pilane “Jelaka”, gde su zaprepašćeni vešću o smrti svog komandanta, javno izražavali  neskrivenu tugu.

“Teško je. U prvi čas, kad  je prostrujala agencijska vest, bilo je neverovatno. Nedaleko od furune, u kojoj su drva dogorevala, okupili smo se pored televizora. Gledali smo Raula i prvi put zažalili što nismo kod kuće. Pokajali smo se zbog Fidela, jer je naš vođa bio najbolji svetski političar”, za Al Jazeeru, suznih očiju raportirao je Mičel Amor (38), električar iz Havane, koji sa suprugom Gorginjom i kćerkom Samirom, veruje da nije daleko dan kad će iz Srbije krenuti za Španiju, da u Las Palmasu i Palma de Majorki kompletiraju familiju.

Mičelova tročlana porodica je jedna od 24 kubanske porodice, u izbegličkom kampu u Tutinu, koja broji dane sadašnjeg prilagođavanja na humane Sandžaklije.  Njegov nerazvojni drug i zemljak Gustavo de la Hrosa, takođe samoinicijativno govori o preminulom Fidelu, kao “nenadmašnom gerilcu i neumornom borcu  tokom Hladnog rata”. O originalnoj mešavini  južnoameričke harizme i gvozdene volje:” Daleko od Kube, nekoliko hiljada kilometara, rado se  sećamo koamndantovih  reči da – revolucija nije krevet od ruža. Zar treba onda objašnjavati naše umeće u  balkanskom preživlajavanju, na putu ka matičnoj Španiji!?”

Ženski deo kubanskih izbeglica, čini se nekako ošamućen i slomljen, samo je ćutao.  O simbolu otpora Vašingtonu, o bradatom lideru markantne pojave, koji je zadivio čitavu planetu, borbom protiv američkog imperijalizma, kratko su rekle:” Umro je El Komandante, umrla je naša revolucija!!!

Tako govore tzv. izdanci “bolesnih uličnih demonstracija”, koje su po Fidelu organizovali američki “plaćenici i terorirsti”.

90 godina samoće

Tačno deset godina manje og Markesovih Sto godina samoće, Fidel Kastro bio je trn u američkom oku i poslednji veliki diktator. U Evropi je predstavljan kao politički dinosaurus, iz poodavno već iščezle komunističke ere.

Međutim, za najsiromašnije krajeve Južne Amerike i Afrike, kao i u njujorškom Harlemu, simbolu američkog urbanog raspada, Kastro je za života bio najveći idol, heroj i lider trećeg sveta, zato što je “neprijatelj bogatih i pohlepnih”.Odnosno, zato što je svojim neodoljivim političkim talentom decenijama prkosio, provocirao i potcenjivao američke predsednike.

Bio je oduvek među najbližim neprijateljima, večiti rival i fiksirana meta Ujka Sama i CIA.

U prežaljenoj ulozi. Kao David, suprotstavljao se Golijatu. U neravnopravnoj borbi, bio je inadžijski bundžija oslonjen na Ruse, čija mu je podrška, bila najizdašnija u životnoj misiji zvanoj “bitka ideja”. Na utabanoj stazi koju su po  njegovom nagovoru sledili Venecuala, Brazil, Bolivija i Meksiko.

Fidel Kastro bio je veliki orator i još veći šarmer. Neprevaziđen u spontanoj komunikaciji, znao je da zbuni do iznenađenja, preneražene Amerikance. Najveći kritičari njegovog lika i dela, pakosno mu pripisuju da je tajno do tančina proučavao govore evropskih fašista, iako je najčešće dokumentovano da se opredelio za italijansku školu, gotovo, histerične retorike praćene teatralnim gestovima.

Bio je cenjen, u najelitnjim krugovima. Mandela mu je uručio Orden nade, najviše odlikovanje koje se dodeljuje strancima, a reči pohvala i priznanja izrekli su mu papa Jovan II, Artur Miler. Međutim, američki anarhista Sam Dolgof, optužio ga je da se “narcisoidno kupa u obožavanju i servilnosti svojih potčinjenih”, da je “stvorio režim koji se bazira na kultu ličnosti”.

“Mada smo dogmatičari, nikada nismo propovedali kult ličnosti. Nigde nećete videti moju statuu, niti ulicu sa mojim imenom, niti školu, niti gradić, niti bilo kakav oblik kulta ličnosti, jer mi smo naš narod učili ne da veruje, već da misli i razmišlja…”, odgovarao je Kastro.

Testament zvani porodično blago

Ono što gotovo pola veka nisu uspeli CIA i kubanska emigracija iz Majamija završila je biologija. Posle višedecenijskih gastroenteroloških problema, koji su poslednjih godina kulminirali crevnim komplikacijama, Fidel Kastro se preselio u večnost.

Brižljivi statističari su izračunali da je njegovom smrću došao kraj ere istorijskog kurioziteta. “Od Fidela Kastra  je duže vladao samo austrougarski car Franc Jozef”,  duhovito je primetio američki pisac Artur Miler.

Dakle, ništa nije brže od života.

Da li će njegov mlađi brat i naslednik Raul poslušati meričke cinične poruka “Više hleba, manje cirkusa” ostaje da se vidi, ali je više nego očigledno da posle nedavno prebrođene ekonomske krize, smene generacija u kojima se ključne pozicije daju mladim stručnjacima. Da, ako se nastave reforme, po navedenom Fidelovom obrascu iz pomenutog testamenta o porodičnom blagu. 

To je posao za podmlađene i ambiciozne tzv. nosače baklji, zadužene za sistemsku kontrolu kubanskih revolucionarnih tekovina i uštedu energije, kojoj su originalni prilog dali Kinezi. Svaki Kubanac dobio je iz Kine, po jedan ekspres lonac. I još plus, po jedan aktivista iz “Crvene garde”, Kastrovih popularnih “doktora duše” zaduženih da sačuvaju revolucionarni plamen i da se bore protiv korupcije.

Toliko masovno i disciplinovano da su neki Kubanci gorko primetili: “Imamo 11 miliona stanovnika i šest miliona policajaca…”

Naravno, većina analitičara smatra da će na Kubi posle Kastra doći do neminovnih reformi. Takve prognoze važe za slobodne izbore, slobodu štampe i dalju liberalizaciju ekonomije u lavirintima crnog tržišta.

Među mnogim neizvesnostima, izvesno je da Kubanci neće dozvoliti da uragan slobodnog tržišta odnese najdragoceniju Kastrov testament, dragoceno “porodično blago” – besplatno školovanje i svih pohvala vrednu zdravstvenu zaštitu.

Bez obzira što je Kuba jedina zemlja na južnoameričkom kontinentu sa kojom Evropska unija nije potpisala ugovor o saradnji. Takođe, Kuba jedina u Latinskoj Americi ne dobija nikakvu pomoć od međunarodnih finansijskih institucija poput Svetske banke ili Međunarodnog monetarnog fonda. Zato su zdravstvo i obrazovanje najbolja potvrda da je Kastro od Kube, koja je bila “američki bordel i kockarnica”, gde je narod živeo u neverovatnoj bedi, napravio pristojnu zemlju.

Iskorenjene nepismenosti, svetski rekorder po 100 posto obuhvaćenosti osnovnim obrazovanjem i svetsko  “medicinsko  čudo”: jedan lekar na 170 stanovnika. Bolje nego superbogati moćni – američki severni sused.

Zahvaljujući pre svega velikom vođi Fidelu Kastru. Princu gerile kojeg nisu  uplašile pretnje smrću, ni dolari, ni embargo. U njegovom, temparentnom, karipskom  stilu: Hasta la victoria siempre! Dо pobede, uvek!

I posle Kastra – Kastro!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera