I u zatvor zbog privatnosti svih nas

'Zakon kriminalizira obične ljude', piše autor (Reuters)

U novembru su me nasumičnim izborom zadržali na londonskom aerodromu Heathrow. Policija mi je tražila šifre za sve moje elektroničke uređaje. Ne želeći prekršiti ugovor o tajnosti podataka svojih klijenata, odbio sam.

To nije bio prvi put da su me zaustavili na aerodromu. Ni ranije nisam davao svoje šifre i dopuštali su mi da nastavim svojim putem. Očekivao sam da će me policija pustiti nakon što odbijem dati šifre. Mislio sam da djelujem u okviru zakona i u skladu sa svojim pravom na privatnost.

Ali, ovog puta nije mi bilo dozvoljeno nastaviti svojim putem. Sada bih mogao biti osuđen na tri mjeseca zatvora ako me proglase krivim za prekršaj na osnovu Zakona o borbi protiv terorizma, tačnije, Člana 7.

Onog dana kad me policija zaustavila na aerodromu Heathrow bio sam doveden u veoma težak položaj: mogao sam ili dati šifre ili rizikovati da završim u zatvoru.

Odlučio sam rizikovati zatvor.

U to vrijeme postojala su dva razloga za takvu moju odluku. Prvo, znao sam da ću, ako im predam šifre, prekršiti ugovor o tajnosti podataka mojih klijenata. Svi prepoznaju potrebu za povjerenjem u profesionalnim odnosima između ljekara i pacijenata, advokata i klijenata, učitelja i studenata. Moj profesionalni odnos s klijentima također zahtijeva povjerenje i zaštitu podataka.

Da su mi tražili da otkrijem samo svoje lične informacije, možda bih odlučio drugačije. Međutim, od mene se tražilo da dam informacije koje mogu biti povezane s drugima – od kojih su mnogi ugroženi ljudi koji traže pravnu pomoć zbog nepravdi koje su im nanesene. Smatrao sam da ne mogu pristati otkriti informacije o svojim klijentima bez njihovog pristanka.

Osim toga, da sam im dao šifre, to bi rezultiralo kršenjem ugovora o tajnosti u posebno osjetljivom slučaju koji moja organizacija CAGE trenutno istražuje.

Ovaj slučaj može dovesti do krivičnog gonjenja mučitelja i povezati dosta predstavnika vlasti s mučenjem. Konfiskujući moje elektroničke uređaje, policija se već umiješala u ovu istragu koja je u toku i, ako se ovo ne riješi, to bi moglo dovesti do potiskivanja ključnih informacija koje bi mogle dovesti do pozivanja na odgovornost u slučajevima mučenja.

Drakonski zakon

Član 7 Zakona o borbi protiv terorizma iz 2000. drakonska je zakonska mjera koja se provodi na britanskim aerodromima, gdje pojedince zaustavljaju, pretražuju i ispituju o njihovim životima i stavovima, u praksi osmišljenoj tako da se prikupe informacije o njima.

Iako se trenutno primjenjuje u okviru tzv. “rata protiv terorizma”, njegov domet može se proširiti, kao što smo vidjeli u slučaju Davida Mirande.

Iz mog iskustva jasno se vidi da vlasti pokušavaju dobiti uvid u uvjerenja pojedinca. Ovo ne samo da je kršenje osnovnog prava na slobodu misli i vjere već ne postoji ni veza između političkih i vjerskih pogleda pojedinca i “terorizma”. Pa ipak, ove se informacije bilježe i prave se paralele.

Nema nikakve transparentnosti u vezi s načinom na koji će informacije prikupljene na osnovu Člana 7 biti upotrijebljene. Ne znamo hoće li biti iskorištene za profiliranje određenih zajednica ili osmišljavanje i razvoj politika ili kao pomoć državi na suđenjima ili kao tajni dokazi. Ne znamo ni dijele li se ove informacije sa drugim agencijama. Zbog ovog razloga i zato što ovlasti date policiji na osnovu Člana 7 koje liče na slučajeve ispitivanja i zadržavanja u pritvoru bez optužnice, ova zakonska mjera krši zakon i naša osnovna prava.

Član 7 zakonska je mjera u široj mreži protivterorističkih mjera koje se međusobno nadopunjuju da bi kriminalizirale obične ljude i koje mogu, zbog neodređene terminologije u ovim tekstovima, također biti upotrijebljene da se kriminaliziraju nedužni ljudi izvan muslimanske zajednice.

Dokazni prag za implementaciju Člana 7 tako je nizak da daje policiji pravo da Vas zaustavi čak i kad nema nikakav razlog smatrati Vas osumnjičenim. Jezik ove mjere neodređen je i širok – naprimjer, ne kaže da možete biti zaustavljeni ako ste “osumnjičeni” za terorizam. Ne kaže čak ni ako ste “uključeni” u terorizam; kaže da možete na osnovu ovog zakona biti zaustavljeni i ispitani ako ste neko “ko je osoba koja se zanima ili se zanimala za terorizam”.

Dakle, termin “zanimanje” – šta ta riječ znači u ovom kontekstu? Ja mogu biti akademik koji proučava konflikt i mogu se zanimati za terorizam. Mogu biti novinar koji istražuje neki vid kriminala i mogu se zanimati za terorizam. Mogu biti bilo ko.

Tokom pritvora na osnovu Člana 7 osobi mogu pokazati fotografije drugih ljudi i tražiti da pruži informacije o njima. Te osobe često se moraju suočiti s neosnovanim, strašnim optužbama o povezanosti s “terorizmom”. To je nepravda i zastrašivanje. Ovo ima široke implikacije za ljude koji trebaju zaštititi svoje podatke.

U ovom slučaju nije riječ samo o meni ili o CAGE-u. Ako popustim, to ima velike implikacije za druge koji žele zaštititi slične odnose i etiku pred sigurnosnom državom koja zadire u oblast privatnoga. Zbog toga će moj slučaj postaviti ključni presedan ne samo za muslimane već za cijelo društvo.

Ali, i kad izuzmemo posljedice koje ima na pojedinca, nevjerovatno je da je ovaj zakon na snazi, s malim izmjenama, već 15 godina. Vlasti prikupljaju podatke već tako dugo od, u prosjeku, 20.000 do 50.000 ljudi godišnje. Tako obimno praćenje i zastrašivanje mora se dovesti u pitanje. Ovo utječe na živote hiljada i hiljada ljudi.

Pretpostavka nevinosti osnovno je pravo. Član 7 mora biti usklađen sa vladavinom zakona. Razočaran sam što nije urađeno više. Ponekad je ispravno reći da je zakon pogrešan. Stoga je jedini ispravan postupak suprotstaviti mu se.

Značaj privatnosti

Privatnost je nešto što mi je veoma važno. Kao musliman, znam da se u islamu privatnost mnogo cijeni i da nam je naređeno da ne špijuniramo druge. Pretpostavka nevinosti prije krivice također je osnovni princip moje religije.

Sada kad se sve digitalizira i kad su širom svijeta sve raširenije prijetnje individualnim slobodama imamo pravo zahtijevati i zaštititi svoju privatnost. Posebno smo odgovorni da zaštitimo druge pred ugnjetavačkim vlastima. Ova je ideja sama suština britanskih vrijednosti. Ipak, upravo se te vrijednosti uništavaju.

Moramo se zapitati koliko cijenimo ove principe. Ovdje je riječ o preuzimanju rizika da bismo zaštitili vladavinu zakona. Sve ovo sam naučio radeći u CAGE-u.

CAGE je izgrađen na principu da se vladavina zakona treba odnositi na svakoga. To je centralna tema našeg rada. Kad je u pitanju borba protiv terorizma, taj je princip otet i dijalog je iskrivljen tako da ljudi ne misle da je vladavina zakona neophodna.

Jesu li zakoni jednaki za sve?

Filozof iz 20. stoljeća John Rawls zamislio je sljedeću scenu u svojoj knjizi Teorija pravde, gdje se od grupe ljudi traži da osmisle zakone za dobrobit društva u budućnosti – kvaka je u tome da će umrijeti na kraju tog procesa i probuditi se ne znajući koji bi bio njihov položaj u novom društvu.

Realnost protivterorističke politike jest u tome da ljudi koji donose takve zakone nikad ne bi dopustili da i sami budu podvrgnuti istom tretmanu – niko se ne bi želio probuditi jednog dana i biti povezan sa sumnjom koja prati muslimane.

Ranije sam spomenuo da sam odbio dati svoje šifre policiji iz dva razloga: da zaštitim povjerenje svojih klijenata i osobu koja je preživjela mučenje. O tim dvjema stvarima razmišljao sam kad sam uhapšen. Sada kad znam kako je kad vas tretiraju kao kriminalca mislim drugačije.

Zbog tog iskustva mislim da je problem dublji nego što sam prvobitno mislio: zaštita šifri trebala bi biti osnovno pravo i ni od koga se ne bi trebalo zahtijevati da odaje svoje šifre osim ako je formalno optužen za neko krivično djelo.

Nadam se da ću, zauzevši ovaj stav, inspirirati druge da slijede moj primjer. Kad se vladavina zakona zanemaruje ili se primjenjuje selektivno, trebamo se zapitati šta smo spremni rizikovati za ravnopravnije i pravednije društvo – za dobrobit svih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera