Oglasi

Ibrahim Mardini: Vječno ću biti zahvalan Makedoniji

I kad su napustili Makedoniju sirijske izbjeglice ostaju u kontaktu s ljudima koji su im pomogli kad im je bilo najteže.
Pogled na Tabanovce, na granici sa Srbijom: Nehumani uslovi za izbjeglice Ustupljeno Al Jazeeri

Balkanska ruta za izbjeglice iz Sirije i Iraka zatvorena je, odlukom Evropske unije, prije 11 mjeseci. Od tada je u zemljama na ruti ostalo zaglavljeno na hiljade registrovanih izbjeglica koji su bili na svome putu ka zapadu Evrope. Nastao je haos u tranzitnim izbjegličkim centrima. Trebalo je smjestiti sve njih u tri puta manjim kapacitetima. Humanitarni radnici i volonteri reagovali su na vrijeme, improvizovali u okvirima kapaciteta, promijenili režim ishrane, pa čak i način rada, jer postoji razlika između potreba izbjeglica u tranzitu i onima u postojanim centrima. Njima treba izgraditi zadovoljavajuće uslove za život, ako se može životom nazvati boravak u zatvorenim centrima gdje su lišeni slobode kretanja.

Svi su se nadali - i izbjeglice, i humanitarni radnici, i volonteri - da će EU promijeniti svoju odluku i omogućiti izlaz bar za ove izbjeglice, žrtve domino efekta zatvaranja granica. Čak je u srce EU upućen i apel putem medija da se njihov status riješi, ali odgovor je bio negativan i zasramljujuće nehuman. Svi su shvatili nerazumnu odluku EU-a i pomirili se da moraju raditi sa ljudima čije će psihološko stanje postajati sve gore, bez razlike koliko se mnogi trudili da im pruže najbolje uslove. Ostalo je pitanje vremena kada će se njihova nada ugasiti.

Jedan od onih koji su postali žrtva takve odluke EU jeste i 24-godišnji mladić, po imenu Ibrahim Mardini, koji je nakon osam mjeseci provedenih u Makedoniji izgubio nadu za otvaranje granica i vratio se u Grčku.

"Dolazim iz Halepa, grada koji gori u krvi i suzama. Uspio sam napustiti Siriju u augustu 2015. godine, nakon što sam diplomirao na Pravnom fakultetu u Halepu. Moj cilj je bio doći i ostati u Turskoj i nisam planirao krenuti za Evropu kao što je mnogo Sirijaca radilo u to vrijeme. Htio sam biti blizu mog grada da bi se što prije vratio kada prestane rat. Ali nije sve išlo po planu jer nisam mogao naći posla po struci i dobiti legalni status, pa me je susjed uposlio u fabrici za gel. Radio sam svakodnevno, a za malu svotu novca, tako da nisam ispunio svoje ambicije. Bilo mi je teško slušati loše vijesti o mom gradu dok sam radio na poslu, tako da sam se odlučio promijeniti svoje planove i pobjeći od Bliskog Istoka u plamenu. Tražio sam mirno mjesto gdje bi mogao stati na svoje noge i početi novi život", priča Ibrahim.

Avantura na putu do Evrope

Istanbul je napustio prije tačno godinu dana, sjećajući se kako je to bilo u suzama jer nije znao "treba li mrziti ili voljeti taj lijepi grad". Uputio se ka Izmiru kako bi počeo avanturu na putu ka Evropi.

"Nakon tri pokušaja, nas 60, većinom žene i djeca, uspjeli smo izbjeći kontrolne punktove i u osam sati uveče stići na obalu. Pogled ka moru je bio zastrašujući i srce mi je ubrzano lupalo. Krijumčari su počeli vikati na nas i naredili nam da se popnemo u gumenom čamcu. Ušao sam na sredinu i sav prtljag se srušio na mene. Dok je jedan upravljao čamcem, ostali su govorili citate iz Kur'ana. Nakon 15 minuta desila se nesreća i počela je voda ulaziti u čamac, te smo izgubili pravac. Djeca su počela vrištati, a žene plakati. Samo sam zatvorio oči, čekajući posljednji čas. Pitao sam se hoće li mi majka oprostiti ako se udavim usred mora, jer joj nisam kazao da putujem", prisjeća se Ibrahim.

Kako je nivo vode u čamcu rastao, nastavlja, i muškarci su počeli gubiti pribranost te su vikali jedni na druge. Na sreću svih, agoniju je prekinuo nečiji glas koji je vikao da je na vidiku ostrvo. Izbjeglice u čamcu kojem je prijetilo potapanje spasila je grčka vojska i poslala ih na Kios, gdje su registrovani. Nakon dva dana stigli su u Atinu, odakle su sjeli u autobus za Idomeni. No, autobus ih je ostavio 27 kilometara od Idomenija, pa su morali hodati satima dok ne stignu do granice.

"Požurili smo do kapije na ogradi između dvije zemlje, ali granica je bila privremeno zatvorena. Morao sam se privikavati na loše uslove za život, hrane nije bilo dovoljno, toaleti su bili nečisti, a miris u šatorima nepodnošljiv. Ostao sam dvije sedmice, a činilo mi se da su dvije godine. Bio sam jedan od posljednjih ljudi koji su prešli makedonsku granicu prije nego što su je zauvijek zatvorili. Činilo mi se da letim od sreće", prepričava Ibrahim.

Posljednji voz za Evropu

Nakon što su, po prelasku granice, primljeni u tranzitnom izbjegličkom centru i registrovani, dobili su hranu, odjeću i spremali se za voz koji će ih odvesti dalje na sjever, prema Srbiji. Kad je narednog dana stigao voz, nisu ni slutili da će to bukvalno biti posljednji voz za Evropu.

"Četiri sata trajalo je putovanje do granice sa Srbijom. Dobili smo pečat za izlaz iz Makedonije. Bilo je previše hladno i kišovito. Čekali smo u blatu. Rekli su nam da stanemo u liniju. Čekali smo do ponoći, a onda su nas obavijestili da je granica, a samim tim i 'Balkanska ruta', zatvorena. Nikada neću zaboraviti razočarenje koje sam doživio. Ostali smo u blatu, na kiši i vjetru. Djeca su se smrzavala, a srbijanska policija se nije sažalila na nas - ni na žene, ni na djecu", kaže Ibrahim.

Ipak su im pomogli Crveni krst i druge humanitarne organizacije koje su donijele šatore, iako su prve noći neki od njih spavali u blatu, ispod oblaka. Punih 19 dana grupa izbjeglica, u kojoj je bio i Ibrahim Mardini, provela je na granici sa Srbijom. Priznaje kako su mu to bili najteži dani u životu, a i danas ima košmarne snove, sanja sebe na granici i budi se uz vrisak. Ipak, nakon 19 dana čekanja i bilo kakve milosti, nastavlja, grupa u kojoj je bio Ibrahim i još 60 izbjeglica ilegalno je ušla u Srbiju. Ubrzo potom uhvatila ih je srbijanska policija i vratila u Makedoniju.

Vraćeni su za Gevgeliju, gdje su smješteni u tranzitnom centru Vinojug gdje su ostali narednih osam mjeseci.

"Izlaza nije bilo, pa sam se htio vratiti u Grčku, ali dvoje Kanađana koje sam upoznao na granici sa Srbijom su mi ponudili sponzorstvo da me prebace u Kanadu. Htio sam ići dalje pa sam ostao u nadi čekajući da odem u Kanadu ili Njemačku. Nakon osam mjeseci sponzorstvo nije uspjelo zbog niza razloga, pa sam riješio da se vratim u Grčku. Nikakav problem to nije bio makedonskoj policiji. Odveli su me do grčke granice i predali. Odande sam pošao prema Solunu. Pješke", priča Ibrahim.

Divni makedonski ljudi

Zahvalan je Makedoncima na svemu što su mu pružili. A zahvalnost i solidarnost bile su dvije ključne stvari koje su se mogle čuti među izbjeglicama i od izbjeglica koje su u tranzitu prošle Makedonijom. Humanitarci i danas pričaju o najtežim slučajevima, sjećaju se ponekog s kim su uspjeli razmijeniti nekoliko riječi, ali se svi oni sjećaju njih. Brojna su svjedočenja o tome da se izbjeglice, kad se domognu Zapada, javljaju svojim dobročiniteljima putem socijalnih mreža. Čak ih pozivaju u posjetu novoj domovini.

"Nije mi žao što sam toliko vremena proveo u Makedoniji. Doznao sam puno toga o toj zemlji, o geografiji i historiji, o novim političkim događajima, a posebno smo bili svjedoci vremena 'Šarene revolucije' i težnji tog naroda slično našoj. Kada smo došli u Gevgeliju nismo osjetili prijateljstvo, osim od pojedinih volontera, ali nakon nekog vremena, kada su nas upoznali, postali smo prijatelji i čak i sada smo u kontaktu. Makedonija je raznolika i lijepa zemlja, samo potrebna je veća svijest samih građana o tome. Vidljivo je da građani za sve čekaju podršku Zapada, umjesto da se sami organizuju da bi napravili pozitivne promjene u svom društvu", predlaže Ibrahim.

Osim druženja s volonterima, i sam je pomagao aktivistima nevladine organizacije Legis. Većinu njih smatra prijateljima, a pomoć nastavljaju pružati izbjeglicama koji su iz Makedonije vraćeni u Grčku. Kaže i kako nikad neće zaboraviti ono što su za njih radili i da će im zauvijek biti zahvalni.

Učili su engleski i njemački, a svoje domaćine su zauzvrat podučavali arapskom. Dobivali su i knjige kako bi lakše učio engleski i poklone za rođendan, a torte tim povodom bile su mu nešto najukusnije, kako kaže, na cijelom dugom putu. Za jednog od umjetnika, koji je također pobjegao iz Sirije, napravili su nekoliko izložbi u Makedoniji i kasnije na Zapadu.

"Prvu izložbu sam imao čast otvoriti - preko snimljenog videa, naravno. Imali smo često duge i duboke razgovore o različitim bitnim pitanjima, ličnim, lokalnim ili međunarodnim problemima, o raznim knjigama i njihovim autorima, kao i o sličnostima i različitostima naših kultura, tradicija, moralnih normi. Kao da smo se pripremali za nemogući odlazak i integraciju u zapadno-evropskom društvu", dodaje Ibrahim.

Kontejneri zamijenili šatore

Iako za uslove u Grčkoj kaže da su gori nego u Gevgeliji, imaju slobodu. Nakon prvog snijega šatore su im zamijenili kontejnerima u kojima mogu i kuhati.

"Naši prijatelji iz Makedonije nas posjećuju i šetamo pokraj obale Egejskog mora koje je sada puno mirnije i ljepše negoli kada smo se susreli prvog puta. Aplicirao sam za relokaciju u nekoj od evropskih zemalja i strpljivo čekam termin. Baš kao i deseci hiljada izbjeglica u Grčkoj. Ne znam kakva me iskušenja čekaju, ali ću se u svakoj teškoj situaciji sjetiti dobrote makedonskih ljudi i prijatelja", zaključuje Ibrahim.

Želja mu je studirati politiku i diplomatiju, kako bi "radio na mirnoj promjeni svijeta, da ljudi mogu ostati u svojim domovinama i žive dostojanstveno, a ne kao izbjeglice u raznim dijelovima svijeta".

I humanitarni radnici Makedonije potvrdit će Ibrahimovu priču. Družeći se s njima, smatrali su ih jednakim, dijeliti s njima radost i tugu - radovali se kad novorođenče dođe na svijet, kad je nekome rođendan ili slavi Bajram, a tugovali kada dobiju tužnu vijest o pogibiji najbližih u rodnom mjestu.

Oni koji su imali novca, povezali su se s krijumčarima i prebacili u Srbiji, a potom u EU. Ostali, manje srećni i bez drugog izbora ostali su u Makedoniji ili se vratili u Grčku, čekajući na red u jako sporom procesu relokacije. Za godinu dana relocirano je samo 8.000 izbjeglica.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.