Ideološki rogovi u antivučićevskoj vreći

Javnost je sumnjičava da se unutar novih okupljanja srpske opozicije mogu zatomiti ideološke razlike (Reuters)

Srpska opozicija, posebno projektovani Savez za Srbiju, bivšeg gradonačelnika Beograda Dragana Đilasa poslednjih dana ispoljava izvesnu živost. Deo javnosti koji, eto čak i to prati, prilično se uzvrpoljio zbog informacija koje je “natpisnik” ovog teksta hteo da opiše sledećom adaptacijom stare poslovice – “šilje ražanj, a (V)vučić još u šumi”.

Ali, evo javno odustajem od toga. Nije primereno porediti zečiće i vučiće. A i pominjanje ražnja u vezi s onim koji bi se možda prepoznao u stilskoj figuri, kako stvari u tabloidnoj Srbiji stoje, mogla bi da se pretvori u još jednu pretnju atentatom. Pomoću ražnja!

Zato, budimo konkretni – pojedini mediji su u nekoliko navrata objavili da Đilasov Savez finalizuje svoje sabiranje dogovorima o raspodeli mandata u Skupštini Srbije kad – jal pobede Vučića, jal kad u parlament uopšte uđu.

Čak su preciziranja tih “pouzdanih informacija” pokazala – skromnije aspiracije od onih da bi srpski “saveznici” mogli da srpskog samodršca “potuku do nogu”. Naime, tvrdi se da se pošlo od pretpostavke o 50 osvojenih mandata od kojih bi Đilasu pripalo “neznatno najviše” u odnosu na druge partnere.

Istovremeno sa ovom “uznemiravajućom živošću” i lider Pokreta slobodnih građana Saša Janković javno se oglasio jednim tekstom i sa nekoliko izjava što bi se moglo okarakterisati kao nova/jasnija programska platfoma ove političke grupacije i što je, opet, izričitije naznačilo da “Saša neće u taj savez”.

Protesti bez demantija

Vesti o utanačivanju podele kolača u trenutku kad kad se ne zna koga je savez sve definitivno sabrao, njegovi tvorci u nekoliko dana njihovih širenja nisu javno demantovali. Međutim – ovaj autor to zna – protestovali su kod onih koji su ih objavljivali tvrdnjama da nisu tačne i zamerkom što to objavljuju.

S druge strane, ispod radara javne pažnje zasad stoji podatak da je i lider PSG Janković utvrđivao svoj definitivni otklon od Saveza i time što je razgovarao sa pojedinim liderima stranaka koje još imaju senke relevantnosti, ali se još nisu izjasnile za Đilasovu grupaciju.

Ova saznanja, pak, trenutno nisu od važnosti zbog njihove ekskluzivnosti otkrivanja “tajnih dogovora”, već najpre zato što skiciraju buduću opozicionu scenu koju će, po svemu sudeći, činiti dve važnije grupacije.

Reakcije znatnog dela građanske i proevropske javnosti na “dogovor o mandatima” mogle su se pretpostaviti. I one ukazuju na buduće ponašanje i jednog dela tog biračkog tela koje sada nije izlazilo na internet, ali će biti važno kod pitanja da li će izaći na pretpostavljene izbore.

Ti se stavovi koje smo nešto ranije svrstali u “uznemirenost” mogu uprostiti do moralne dileme – da li je u buđenju i ujedinjavanju opozicije, već na početku, pri nejasnim konturama tih saveza, zaista najvažnije pitanje podele fotelja. Još uprošćenije, da li je od smene vlasti i promene dubinskog obrasca njenog vršenja, važniji o(p)stanak, odnosno dolazak na vlast već poznatih (i potrošenih) lidera.

U izvesnom smislu ta dosad više puta ponovljena “začuđenost” potencijalnih građanskih birača u ovom se trenutku uveliko poklopila sa dominantnim stavovima vladajuće koalicije o srpskoj opoziciji. A ona se svodi na stav njenog “svelidera” – sve je to sam lopov, baraberija, secikesa… Njima nije ni do čega drugog nego da dođu (vrate se) na vlast da bi ponovo pljačkali Srbiju i raskrčmili ono što joj je reformistička Vučićevska era stekla.

Širenje u flertu sa desnicom

Međutim, postoji i mnogo značajnija kontroverza u samim nastojanjima grupacije oko Đilasa da forimira taj famozni Savez za Srbiju. Ona uveliko tangira takođe i pomenuti moralni, ali još i više politički i ideološki aspekt čitavog koncepta.

Izvorna ideja je podrazumevala okupljanje u alijansu koja će u drugi plan staviti ideološko-vrednosne i političko-programske razlike među partijama članicama. Dok bi u prvi plan došla suštinska pitanja pluralizma i demokratije koja su ozbiljno nagrizena, zapravo ruinirana u Vučićevoj eri – od pravne države, slobode medija, poštovanja izbornih zakona i pravila, podele vlasti, normalnog parlamentarnog života…

Sama organizacija saveza poštovala bi samosvojnost stranaka i pokreta koji mu pristupe, bez postavljanja organa saveza kao nekakvih organa “nadstranke”. A pitanje liderstva je demokratizovano dotle da se na čelo saveza dolazi rotacijom na nekoliko meseci.

Ti napori su rezultirali većom propusnom moći organizacije pa su u njenom članstvu viđeni, osim “Đilasove grupacije”, i Narodna stranka Vuka Jeremića, Levica Srbije Borka Stefanovića, Pokret za preokret Janka Veselinovića, Sindikat Sloga, a po izboru Zorana Lutovca za predsednika Demokratske stranke i ona se priklonila mogućnosti da uđe u “grupu”.

Na bazi “neideološkog” savezništva (u smislu stavljanja pod B klasične palete od levice do desnice) počelo je i približavanje i sa Zdravom Srbijom Milana Stamatovića, ali su otvorene dveri i za desničarske Dveri Boška Obraadovića, pa na kraju i flert sa ex-koštunicistima iz Demokratske stranke Srbije.

Baš na dan kad se desilo novo programsko “buđenje Saše” Jankovića, na Zlatiboru je držan taj famozni sastanak pod domaćinstvom Milana Stamatovića koji je i predsednik zlatiborske opštine Čajetina. Tu je trebalo da se “dele mandati” u budućem skupštinskom sazivu.

Tamo je otišao na poziv Stamatovića i lider DSS Milan Jovanović, kaže, ne da učestvuje na sastanku, već da na licu mesta ošacuje i vidi ponudu Saveza. Posle sastanka čijem je neformalnom delu prisustvovao i “dverac” Obradović, obojici se u načelu “tridesetotačkasti” koncept dopao. I povećao njihovu sklonost da Savezu pristupe ako se ostane čvrsto na neprihvatanju nikome poznatog famoznog sveobuhvatnog sporazuma o normalizaiji odnosa sa Prištinom.

Vučićeva vlast je – posledica

Posle svega, van igre, sa mogućnošću da biraju između Dilasa i Jankovića od iole relevantnijih stranaka (i lidera) ostali su sada parlamentarni Dosta je bilo i Socijaldemokratska stranka Borisa Tadića.

Dakle, u ovoj “antivučićevskoj vreći” našli su se, ili će se naći, prilično raznoliki ideološki rogovi. I možda bi to moglo i da uspe – uprkos poražavajućem iskustvu DOS-a iz 2000. godine – ako bi se zaista suspregle programske i ideološke razlike.

Ali, u Srbiji to doista nije moguće. Među drugim, poslednjih nedelja do jakog izražaja je došao tvrd “kosovski” stav Vuka Jeremića, čemu se priklanja i Đilas, a ako se “usaveze” i Dveri i DSS utoliko pre, to im je i uslov – da će Savez biti protiv kompromisa sa Kosovom odnosno za tzv. zamrznuti konflikt.

Doda li se svemu rigidno antievropejstvo, odnosno protivljenje članstvu u EU Dveri i DSS i jake natruhe istog i kod Jeremića – stiče se utisak da je ideološki i političko-programski uslov nadvladao one prvobitne koje je Savez promovisao. Čak i da nekakva buduća deklaracija o formiranju ove alijanse ponovo afirmiše izvorne “neideološke” principe, stranke koje uđu u članstvo neće moći da se uzdrže od promocije svojih partijskih stavova. Pogotovo u nekoj predizbornoj atmosferi.

Zato se sa dobrim argumentima može zapitati – nije li na vidiku neka “nova srpska desnica”. Ili bar da je Srbija (i sam Savez) pred tim rizikom.

Postoji još jedan izazov – čak i oni koji ističu da okupljanje ne može da se zasniva na paroli “Ua, Vučić” nedovoljno uviđaju da nijedno trenutno “antivučićevstvo” ne uzima i obzir činjenicu da je kako neko reče “Vučić posledica”.

Naime, ne postoji (s)uočavanje sa činjenicom da su i prethodne vlasti – čiji je dobar deo “saveznika” bio, na ovaj ili onaj način, akter – postavile dosta obrazaca vladanja koji su sada dovedeni do savršenstva. I apsurda. Poput predominacije liderstva, partokratije, umekšavanje granica između tri grane vlasti, seljenje moći iz Vlade u Predsedništvo…

‘Ajnštajn’ za opoziciju

Povrh svega, na pitanju Kosova, uz sve zamerke, Vučiću se može pripisati i progresivnost u odnosu na novi blok koji će se protiviti dogovoru. (U tome je “Vučić za njih Ajnštajn”, reče sociolog i analitičar Dušan Janjić, a moja malenkost dodaje – šteta što se toliko oslanja na – Radio Milevu.)

Potencijalno biračko telo iz redova građanskih i proevropskih birača preprepoznaje ove tendencije i baš je ono masovno – u apstinenciji. Nema dvojbe da je samo delom bilo ohrabreno ovim prvobitnim inicijativama, a sumnjičavo da se unutar novih okupljanja mogu zatomiti ideološke razlike.

Kad su ovih dana novinari pitali izborne analitičare i istraživače za komentar “desnih skretanja” oni su zaključili da će u slučaju kretanja “ka čvršćoj politici prema Kosovu” i zalaganju za “zamrznuti konflikt”, a pogotovo ako u Savez uđu Dveri i DSS građansko biračko telo ići ka apstinenciji. Ili, možda manje ili više ka Pokretu slobodnih građana.

Jankovićevi jasniji stavovi o NATO, EU i Kosovu mogu da budu privlačni za to telo, ali, pitaju se mnogi KAKO i S KIM će sprovoditi te stavove aludirajući na velike personalne promene u rukovodstvu pokreta i nedostatak infrastrukture koju pakt za Srbiju poseduje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera