Ihsanoglu – novi moralni bankrot
Piše: Osman Softić
Najnovija agresija Izraela na Gazu potvrdila je da Izrael ne želi mir sa Palestincima. Napadima na Gazu Izrael pokušava spriječiti kolektivnu političku akciju Plaestinaca, u svakom momentu kada postoji iole realna šansa da dođe do ujedinjenja palestinskih političkih frakcija.
Cilj Izraela, dakle, nije samo uništiti islamski pokret otpora Hamas, već i palestinski narod Gaze. Ne radi se o “preciznim hirurškim” napadima Izraela na vojne ciljeve Hamasa niti na njegove političke i vojne rukovodioce – to je propaganda kojom Izreal godinama putem blagonaklonih globalnih medija obmanjuje svjetsku javnost.
Cilj – slamanje otpora
Stvarne namjere izraelskog političkog vodstva su slamanje palestinskog otpora okupaciji i njegovo porobljavanje, pacificiranje, protjerivanje i uništenje palestinskog naroda kao političkog subjekta, čiji otpor izraelskoj okupaciji i politici aparthejda u proteklih šest i po decenija predstavlja prepreku konačnom ostvarenju cionističkog sna – stvaranju velikog Izraela (Eretzi Israel) na teritoriji Palestine.
Upravo zbog toga, Izrael je jedina zemlja na svijetu koja nema ustavom definirane državne granice i koja, osim Sjedinjenih Američkih Država, ne priznaje norme međunarodnog prava koje važe za ostatak civiliziranog svijeta.
Ciljeve i namjere Izraela najbolje je objasnila Ayelet Shaked, poslanica izraelskog parlamenta. Shaked je samo dan prije nego što su šestorica izraelskih tinejdžera kidnapovala palestinskog dječaka Muhammada Abu Khudaira i živog ga spalili, sugerirala da je sav palestinski narod neprijatelj Izraela kojeg treba uništiti, uključujući i starce, žene, gradove, sela, imovinu i infrastrukturu. Shaked nije obična izrevoltirana građanka Izraela, već utjecajna članica političke partije Habayit Hayehudi (Jevrejski dom) koja čini aktuelnu koalicijsku Vladu Izraela.
Cilj Izraela, dakle, nije samo uništiti islamski pokret otpora Hamas, već i palestinski narod Gaze.
Shaked je citirala neobjavljeni tekst Uria Elitzura, bivšeg preminulog lidera agresivnog i utjecajnog pokreta jevrejskih doseljenika i nekadašnjeg savjetnika izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Shaked tvrdi da je taj tekst danas jednako aktuelan kao i prije 12 godina kada je napisan.
Ona je time pozvala na totalni rat i uništenje Palestinaca, napominjući da rat protiv njih treba da ide dalje od operacija niskog intenziteta, kontroliranih eskalacija, uništenja terorističke infrastrukture i ciljanih ubistava, fraza kojima je izraelska vlast vješto obmanjivala javnost sve prethodne godine.
Rat Izraela protiv Palestinaca ne smije se, kako navodi, ograničiti na borbu protiv “ekstremista”, “terorista” ili, pak, palestinske uprave, već to mora biti rat dvaju naroda. Dalje, navodi da Izrael treba rat objaviti palestinskom narodu. Tada, navodi se u tekstu, to neće biti ratni zločin, budući da time cijeli palestinski narod postaje neprijatelj Izraela.
Zapaljeni dječak je ‘mali terorista’
Opravdanje za ovakav ratno-huškački poziv na genocid nad Palestincima autor pronalazi u analogiji britanskog bombardiranja Dresdena, sovjetskog bombardiranja poljskih gradova i američkog uništenja Budimpešte za vrijeme drugog svjetskog rata, a u kojem su poginule desetine hiljada civila koji savezničkim snagama nisu nanijeli nikakvo zlo.
Moralno opravdanje za ovaj monstruozni poziv autor teksta zgodno pronalazi i u ruskom ratu protiv Čečena, američkom bombardiranju Afganistana u kojem su razorene desetine hiljada civilnih kuća čiji su preživjeli stanovnici postali izbjeglice i koji se nemaju gdje vratiti.
Izrael je jedina zemlja na svijetu koja nema ustavom definirane državne granice i koja, osim Sjedinjenih Američkih Država, ne priznaje norme međunarodnog prava koje važe za ostatak civiliziranog svijeta.
Pomenutom analogijom nastoje se opravdati ubistva civila i destrukcija civilne insfratsrukture u Gazi, najvećem modernom, neformalnom koncentracionom logoru u srcu arapskog svijeta.
Mržnja prema Palestincima je, također, evidentna i na nekim izraelskim internetskim stranicama, kao što je shtieble.net na kojoj je zapaljeni dječak Muhamed Abu Khudair opisan kao “mali terorista”.
Nevjerovatne patnje
Da izraelska vlast ne želi mir već totalno porobljavanje i uništenje Palestinaca i stvaranje velikog Izraela, svjedoči i Gideon Levy, izraelski novinar i kolumnista lista Haaretz. Levy inistira da svijet mora osuditi i kazniti Izrael zbog podvrgavanja Palestinaca nevjerovatnim patnjama koje trpe pod izraelskom okupacijskom vlašću.
Unatoč očiglednoj agresiji i pokušaju genocida nad stanovnicima Gaze, ono što najviše razočarava je impotentna politika većine arapskih i islamskih zemalja koje do sada ni u jednom momentu, osim praznih proklamacija ili, pak, instrumentalizacije palestinskog pitanja u domaće političke svrhe, nisu na ozbiljan i kreativan način demonstrirale spremnost da se suprotstave kriminalnom ponašanju Izraela.
Mržnja prema Palestincima je, također, evidentna i na nekim izraelskim internetskim stranicama, kao što je shtieble.net na kojoj je zapaljeni dječak Muhamed Abu Khudair opisan kao “mali terorista”.
Islamski svijet, bez obzira na njegove unutrašnje podjele, sukobe i slabosti, još posjeduje ozbiljne neiskorištene ekonomske i diplomatske mehanizme koji bi se itekako mogli iskorisiti u cilju ublažavanja patnji palestinskog naroda, ako ne i postizanju konačnog mira i pravde.
Impotentnost, korumpiranost i indolentnost islamskih zemalja, da se ozbiljnije angažiraju na planu rješavanja ovog planetarnog pitanja islamskog svijeta, najbolje je nedavno demonstrirao Ekmeleddin Ihsanoglu, kandidat turskih dviju opozicijskih stranaka za predsjednika republike, svojom nesuvislom izjavom kako se Turska ne bi trebala uplitati u politiku na Bliskom istoku, a što podrazumjeva i njeno miješanje u sukob Izraela i Palestinaca, prema kojem bi Turska vlada morala biti neutralna i nepristrasna.
Korumpirana organizacija
Ihsanogluova izjava najbolje govori do koje je mjere kurumpirana Organizacija za islamsku suradnju (OIC), multilaterlana organizacija koja okuplja 57 islamskih zemalja, a kojom je on predsjedavao proteklu deceniju.
Ihsanoglu je time izazvao ogorčenje ne samo turske već i svjetske muslimanske javnosti. Njegova izjava je očigledno data sa sračunatim ciljem pridobijanja podrške domaćih sekularističkih birača koji su podržavali raniji turski savez sa Izraelom, ali i globalnih centara moći kao i izraelskih, američkih i saudijskih režima njegovoj izbornoj kampanji za predsjednika Turske.
Ipak, dobro je da je njegova izjava razotkrila moralni bankrot tzv. lidera islamskoga svijeta i politiku islamskih zemalja, posebno tradicionalnih arapskih monarhija i njihovih svjetskih zaštitinika, čije je interese Ihsanoglu štitio tokom protekle decenije na mjestu generalnog sekretara OIC-a.
Unatoč očiglednoj agresiji i pokušaju genocida nad stanovnicima Gaze, ono što najviše razočarava je impotentna politika većine arapskih i islamskih zemalja.
Arapsko-islamski svijet neće imati stvarnog kapaciteta i političke volje da se suprotstavi izraelskoj hegemoniji nad Bliskim istokom, a time i daljoj agresiji i kolonizaciji Palestine u cilju stvaranja velikog Izraela, sve dok ne dođe do njegove stvarne demokratizacije.
Tradicionalne arapske monarhije, predvođene Saudijskom Arabijom, radi opstanka njihovih vladajućih porodica na vlasti nikada se nisu željele suprotstaviti američkoj politici zaštite izraelske arogantne, represivne i genocidne politike prema Palestincima, budući da su i same ovisne o američkoj zaštiti. Izrael i američka administracija su svjesn toga i to vješto eksploatiraju.
Zajednički cilj SAD-a, Izraela i tradicionalnih arapskih monarhija je, stoga, očuvanje geopolitičkog statusa quoa na Bliskom istoku po svaku cijenu. Tračak nade da bi moglo doći do promjene dekadentnog i antidemokratskog statusa quoa ponudilo je jedino arapsko buđenje, koje je ugušeno vojnim udarom u Egiptu, marginalizacijom islamista u Tunisu, gušenjem narodnog bunta u Bahreinu i nepravednom osudom konstruktivne turske politike u regionu.
Dugoročno neodrživo
Jedina muslimanska demokratska zemlja koja je imala šansu da na miran način, vlastitim primjerom, posebno ekonomskim i diplomatskim utjecajem, pomogne u mirnoj transformaciji Bliskog istoka iz autoritarnog u demokratski sistem bila je – i još je – Turska.
Zbog toga su tradicionalne arapske monarhije upotrijebile svoje bogatstvo kako bi onemogućile tu transformaciju. Svojim kombiniranim kontrarevolucionarnim antidemokratskim metodama, petrodolarima i sistematskom proizvodnjom straha od umjerene Muslimanske braće, “neosafavidskog” Irana i “neoosmanske” Turske, te finansiranjem selefističkih političkih i vjerkih organizacija, uključujući i one najmilitantnije poput ISIS-a, za takvu svoju politiku uspjele su pridobiti Izrael i američku administraciju.
Upravo ovakav scenario onemogućio je stvaranje respektabilnog opozicijskog fronta izraelskoj kolonijalnoj politici.
Zajednički cilj SAD-a, Izraela i tradicionalnih arapskih monarhija je, stoga, očuvanje geopolitičkog statusa quoa na Bliskom istoku po svaku cijenu.
Postojeće stanje u Izraelu – Palestini je dugoročno sigurno neodrživo. To su priznala i dvojica bivših izraelskih lidera Ehud Barak i Ehud Olmert, kada su izjavili da izraelska politika represije dugoročno nije u interesu Izraela i jevrejskog naroda.
Zelena linija između teritorije nekad doznačene Izraelu i okupiranih palestinskih terirorija polahko nestaje. Broj izraelskih doseljenika, koji bespravno grade svoja naselja na Zapadnoj obali, dosegnuo je pola miliona, što je deset posto izraelske populacije sa pravom glasa.
Njihove zahtjeve izraelske vlasti teško da mogu ignorirati. Šansa za uspostavu palestinske države sve je manja, a za stvaranje velikog Izraela sve realnija.
Kontinuirana okupacija
Menachem Begin je za vrijeme postpisivanja mirovnog sporazuma sa Egiptom u Camp Davidu izjavio da je stvaranje bilo kakve palestinske države najveća sigurnosna prijetnja Izraelu. Da Izrael nije ni pedlja odstupio od Beginovih ciljeva, svjedoči kontinuirana izraelska okupacija Zapadne obale i najnovija agresija na Gazu.
Ako se ostvare cionističke želje o stvaranju Eretzi Israela, u njemu će Palestinci vremenom ipak postati većinski narod, čega su Olmert i Barak bili itekako svjesni. Izrael, stoga, nastavkom brutalne agresije i politikom represije nad Palestincima radi u korist vlastite štete, izuzev ako nema namjeru u potpunosti uništiti palestinski narod.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera