Ima li ko da brani golemo naslijeđe Titove Jugoslavije?

U Podgorici će, izgleda, gradske vlasti podići spomenik Josipu Brozu Titu. U vremenu revizionističkih orgija, jedan će jugoslovenski grad Titu ipak odati počast koju ovaj zaslužuje.

Na sastanku sa predstavnicima UBNOR-a i antifašista Podgorice to je saopštio gradonačelnik glavnog grada Crne Gore, Ivan Vuković.

Nakon prvih reakcija političkih partija, jasno je da u gradskom parlamentu postoji ubjedljiva većina koja podržava bronzanog Tita u Podgorici. Stav vladajuće koalicije saopštio je gradonačelnik, a ideju su podržale i Demokrate i SDP.

Protiv se izjasnio jedino predsjednik Opštinskog odbora Nove srpske demokratije Podgorica, odbornik Demokratskog fronta Radoš Zečević. Što je razumljivo. Jer Zečevićeva partija, koju predvodi četnički vojvoda Andrija Mandić, koga su, koliko do juče, rukama, nogama i stražnjicom na vlast gurali „građanski intelektualci“, „slobodni mediji“ i „građanske partije“ –  za Dražu je.

U izjavi za portal CdM  Zečević je saopštio „da je samo neka velika budala mogla predložiti da se podigne spomenik onome ko je tražio da Englezi bombarduju Podgoricu i Nikšić na Vaskrs 1944. godine“.

Zečević je dodao i to da  je „još veća budala prije više godina predložila i da jedan bulevar u Podgorici nosi ime po Josipu Brozu, a pojedinci sličnog stepena inteligencije su jedan fudbalski klub u Podgorici nazvali po njemu”.

Zečevićev izliv mržnje prema Titu, a zapravo zapadnoj civilizaciji, emancipaciji i prosvjećenosti, nastavlja se optužbama da je Tito „u Prvom svjetskom ratu vješao nejač po Mačvi, ubijao građane Srbije i Crne Gore, zašta je dobio dva austrougarska odlikovanja“.

Po Zečeviću, „u Drugom svjetskom ratu, i malo nakon njega, do izražaja će doći Titova mržnja prema pravoslavnom biću našeg naroda. On je naredio ubistvo i masakr nad 10.000 Srba iz Crne Gore 1945. u Sloveniji nakon završetka Drugog svjetskog rata, ubio je mitropolita Joanikija Lipovca i 145 sveštenika Mitropolije crnogorsko-primorske…“

Stoga Zečević poručuje: “Dakle, spomenik Brozu ne treba da se postavi u Podgorici, neka ga stave u Zagrebu, u njegovu državu Hrvatsku čije je granice i državotvornost upravo on definisao (…) mi u Crnoj Gori i na drugim srpskim prostorima imamo dovoljno naših velikana kojima ovaj prononsirani ubica ne bi mogao ni cipele obrisati”.

Ovo četničko mlatinjanje je bijedna reciklaža slapova pljuvačke koje su po Titu, od kraja osamdesetih naovamo, izlile prvenstveno srpska i hrvatska takozvana štampa i takozvani intelektualci. I bošnjačka „nacionalno svjesna“ inteligencija dala je svoj doprinos blaćenju Tita, prema svojim potrebama, mogućnostima i merhametu.

Na vijest da će Bandić iz Zagreba ukloniti Trg maršala Tita, don Damir Stojić je napisao: „Neki kažu da je maršal Tito ipak dio naše povijesti i da je učinio neke pozitivne stvari pa zato ne smije pasti u zaborav. Državu za koju se borio – Jugoslavija – je propala i krvavo smo morali platiti svoj izlazak iz nje. Ideologija koja ga je nadahnula – komunizam – je propala i ostavila iza sebe brdo leševa, a mi još uvijek osjećamo gorak okusa tog otrova koji je naš narod 50 g. morao piti. Simbol pod kojem se borio – petokraka – je isti simbol pod kojim je napadnuta Hrvatska. Dakle, sve što je Tito ostvario završilo je na povijesnom smetlištu. Ali ipak ga ne smijemo zaboraviti. Zato predlažem da najveće odlagalište smeća u Zagrebu, Jakuševac, bude preimenovano po njemu: Odlagalište smeća maršala Tita“.

Prosto ne znaš gdje počinje Stojić a gdje nastavlja Zečević. Srpsko-hrvatsko bratstvo i jedinstvo manifestuje se još samo kada treba lagati o Titu. Što svjedoči o Titovoj veličini: čak i mrtav on je u stanju ujediniti Srbe i Hrvate.

Na zimu 2015. dobio sam fotografiju koja prikazuje Titov portret odložen kraj kontejnera, u blizini škole „Maršal Tito“ u Ulcinju.

O toj fotografiji pisao sam tek nakon što sam u hrvatskim medijima naišao na, pazite, ne desničarsku, nego ljevičarsku inicijativu da se tamošnja ljevica odrekne Tita.

Zašto bi se, svih mu bubnjeva Darkvuda i svih Sedam sekretara SKOJ-a, ljevica odrekla jednog od najvećih svojih sinova, mora da se pitate? Zato što je, tako je pisalo, Tito bio diktator i zločinac, a ljevica bi se trebala zalagati za demokratiju, ravnopravnost i slobodu. Titova politika, pročitao sam još, potpuno je nadiđena i neupotrebljiva, bez ičega konstruktivnog što bi pomoglo u odgovorima na probleme današnjice. Konačno, i to sam pročitao, sa Titom se ne može protiv fašizma.

Tada sam napisao kako mi se čini da bi se ljevica našla u nezavidnoj situaciji ako bi se odrekla svih onih velikih figura iz svoje prošlosti koje su antidemokratski djelovale ili govorile. Naročito ako se pod demokratijom podrazumijeva buržoaska demokratija – a kakva druga?, možete me s pravom upitati. Budući da su takvu demokratiju njih dvojica prezirali, a svijet od nje bili naumili očistiti diktaturom proletarijata, ljevica bi se tada morala odreći ne samo Tita, nego i Marksa i Lenjina.

Naravno, znam da je diktatura proletarijata trebala biti tek prelazna faza ka besklasnom društvu, nestanku države i istinskoj demokratiji, no to sa diktaturom proletarijata i dolazećom demokratijom u komunizmu podsjeća na vic koji govori o grupi brodolomnika koje more izbaci na malo pacifičko ostrvo. Tamo ih zarobe urođenici, koji ih stave pred izbor: smrt ili điđi-miđi.

Prvi od brodolomnika odabere điđi-miđi, računajući da je to ipak bolje od smrti. Ispostavi se da je điđi-miđi sofisticiran i dugotrajan sistem mučenja, na čijem kraju, dan ili dva kasnije, svakako čeka smrt. Brodolomnici su čitavu noć slušali krike mučenika. Kada su urođenici ujutro sljedećeg od njih stavili pred isti izbor, ovaj je bez razmišljanja uzviknuo: smrt! Smrt?, rekli su tada urođenici. Može, ali prvo malo điđi-miđi.

Komunistička demokratija? Može, ali prvo malo diktatura.

U vremenu i u zemljama koje Tita smatraju diktatorom, a Antu Pavelića i Dražu Mihailovića demokratama i borcima za evropske vrijednosti, nema druge nego reći: da, ako su Ante i Draža demokratija, ja sam za diktaturu.

Nego, da ne duljimo, da ono što imamo kažemo na način Monti Pajtona: šta je, uostalom, taj Tito, osim što je pobijedio u ratu sa fašizmom, ujedinio i izgradio zemlju, ljude obukao, nahranio, obrazovao ih, zaposlio, obezbijedio im besplatno zdravstvo i školstvo, pomogao emancipaciju žena, suzbijao nacionalnu i vjersku zatucanost, promovisao zajedništvo i prosvijećenost, industrijalizovao zemlju, modernizovao društvo, izgradio infrastrukturu, vodio briljantnu spoljnu politiku, vodio zemlju u kojoj je svaki od jugoslovenskih naroda dostigao svoj apsolutni istorijski vrhunac, ikada učinio za nas, pa da ga se ne odreknemo i njegov portret ne bacimo na smeće?

Diktator Tito je za tri i po decenije napravio toliko toga da demokrate koji su ga naslijedili ni za tri decenije nisu uspjeli sve to prodati i uništiti, uprkos ratovima koje su vodili i tranziciji koju do danas sprovode kao nastavak rata drugim sredstvima. Titova diktatura bila je prosvjetiteljski i emancipatorski projekt. Zato što je imao ozbiljne manjkavosti, taj je projekt propao.

Nasljeđe Titove Jugoslavije je golemo. Lešinari ga neprekidno raznose, a ima li koga da ga brani? Mnogo važnije od odbrane Titovog „lika i djela“, važnije od trgova i ulica sa njegovim imenom, važnije od Maršalovih spomenika, jeste odbrana ideje prosvjetiteljstva, emancipacije i egalitarnosti, koje Tito nije uspio do kraja sprovesti i učvrstiti.

Stoga za podgoričke vlasti imam sljedeću napomenu: da, odlično vam je to sa spomenikom. Ali ne zaboravite da bi Tito nacionalizovao fabrike i firme koje ste vi privatizovali, narodu podijelio stanove i zgradurine građevinskih tajkuna koje ste vi uzgojili, u zatvor strpao vaše „dobitnike tranzicije“ i organizovao prijeke sudove za one koji su među sobom podijelili ono što je on napravio da bude imovina građana.

Da, pravo je da Titu podignete spomenik. Kao što bi bilo pravo i da Podgorici vratite ime Titograd. Ali važnije od svega toga je odgovor na pitanje: šta u vašoj vladavini ima od Titovih, a šta od politike i vrijednosti njegovih neprijatelja?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera