Ima li, konačno, borbenih aviona u Hrvatskoj?

F-16 Barak, Damir Krstičević
Damir Krstičević ne smatra da su on ili tim ijednim postupkom napravili nešto protiv interesa Hrvatske (Luka Stanzl / Pixsell)

Priča o prošle godine dogovorenoj hrvatskoj kupovini izraelskih borbenih zrakoplova F-16 Barak poprimila je razmjere prave sapunice, kojoj se ipak, čini se, nazire kraj. I mediji, i struka, i politika procjenjuju da je posao praktički propao, budući da SAD ne želi izdati odobrenje za prodaju ukoliko Izreal ne ukloni sa zrakoplova američke proizvodnje svoje brojne tehničke nadogradnje, a Hrvatska poručuje da ne želi pristati ni na što drugo osim onog što je dogovoreno.

Ministarstvo obrane Republike Hrvatske – MORH je zatražilo od Izraela službeno izvješće do 11. siječnja može li isporučiti zrakoplove, a u slučaju da ne može, slijedi poništenje odluke o odabiru. Premijer Andrej Plenković kaže kako je poništenje natječaja vrlo vjerojatno ako se ne može dobiti ono odabrano.

Nije to iznenada ‘izronilo’

Iako ima mišljenja da je SAD u ovom slučaju Hrvatskoj kao dokazanoj saveznici naštetio, Tabak ističe da su dvije države saveznici u NATO-u, zajedno sudjeluju u nizu međunarodnih misija, brojni su hrvatski časnici u SAD-u bili na školovanju.

“Mi sa SAD-om imamo duboke, ozbiljne i široke obrambene i obrambeno-tehnološke veze. Čitav je niz donacija koje smo dobili za naš obrambeni rosor s te strane i to su stotine milijuna dolara vrijednosti robe i usluga”.

Hrvatska je, navodi, uvijek bila vrlo kooperativan saveznik, ali ovdje se radi o jasnim procedurama pa je teško očekivati da će, bez obzira na kvalitetu savezništva, SAD kao ozbiljna država svoje zakonodavstvo ‘baciti u smeće’ za, kako kaže, eksperimentalni posao ovakvog tipa. No, snaga savezništva bez obzira na ishod nije u pitanju.

“Hrvatska je u postupku dobivanja američke donacije transportnih helikoptera Black Hawk što, koliko ja znam, nijedna druga europska zemlja nije dobila. To je stvarno iskaz dobre volje neuobičajenog tipa”.

Pritom podsjeća na riječi američkog veleposlanika prema kojima je Washington upozoravao da će biti problema – to su, kaže, isti problemi za koje se početkom prošle godine govorilo da su razlog odgađanja prihvaćanja ponude.

“To su sve isti problemi o kojima se sad zadnjih mjeseci govori i u svjetskom tisku i iz domaćih izvora. Dakle, ne može se reći da su ti problemi ‘izronili’ u zadnjih tjedan dana”.

Iako sve još nije formalno završilo, već se postavljaju pitanja o eventualnoj odgovornosti na hrvatskoj strani – pa i samog ministra obrane Damira Krstičevića – za odabir zrakoplova čija se prodaja pokazala za SAD neprihvatljivom, ali i o tome što dalje. Analitičar portala OBRIS – Obrana i sigurnost Igor Tabak kaže kako je Hrvatskoj ponuđena uobičajena lepeza opcija i previše izbora izvan toga i nema, osim ako se ne gleda ‘egzotične’, politički dvojbene opcije ili značajno rabljene zrakoplove.

Daleko su ruske i kineske opcije

“Ali većina takvih opcija zapravo su tipične u zemljama trećeg svijeta, zemljama koje su blokovski i politički drukčije usmjerene. Hrvatsku tu ipak uvelike određuje i NATO savez i Europska unija i naš prostorni i politički okoliš. Prema tome, nekakve ruske ili kineske opcije nisu uobičajene za zemlje našeg geopolitičkog kruga”, kaže Tabak.

Hrvatskoj su stigle ponude Grčke, SAD-a i Izraela za inačice F-16 te za švedski Gripen, a razmišljalo se i o južnokorejskim zrakoplovima, no to, navodi, se pokazalo vrlo ‘egzotičnim’ i tek uvjetno zadovoljavajućim.

Borbeni zrakoplovi, ističe, nisu proizvod kod kojeg bi lepeza bila preširoka, a izbor se dodatno suzuje jer Hrvatska traži određenu stvar – dvomotorni zrakoplovi ne dolaze u obzir jer su preskupi i skuplje je održavanje.

“Ako gleda rabljeno, ove opcije koje smo imali na natječaju su ‘najnormalnije’. Vjerojatno bi se na tržištu našlo i starijih i egzotičnijih mašina, ali to opet dovodi do dodatnih problema s dopremom i osiguravanjem rezervnih dijelova na srednji i dulji rok i radikalno diže cijenu. Ako pogledate sve natječaje koji su se zadnjih desetak godina održavali u širem krugu RH, tu nema previše odstupanja – pitanje je količine, cijene, širine paketa, kvalitete ugovora koji je isposlovan, ali je zapravo izbor letjelica uvelike sličan onomu između čega smo mi birali”.

Smatra da je F-16 Barak predstavljao najkompliciraniju opciju jer su ti zrakoplovi već pomalo ulazili u ‘egzotični krug’ – dugo su bili izvan NATO kruga standarda i kompatibilnosti, u mnogo navrata su dograđivani mimo proizvođača i značajno ratno korišteni.

Tabak: Potcijenjeni rizici

“To je bila jako specifična ponuda uz koju su išla brojna dodatna obećanja, koja su možda bila čak i više vrednovana nego samo usko gledano letjelica. Hrvatska se ambiciozno i entuzijastično odlučila za takav paket, po mome sudu pomalo potcjenjujući rizike koje ta ponuda nosi”.

Zašto ne opcija nabavke uz zaradu

Pitanje trebaju li Hrvatskoj uopće borbeni zrakoplovi, navodi Denis Avdagić, složeno je – dio građana će smatrati da nije i da bi bilo bolje sredstva uložiti u, primjerice, škole ili bolnice.

No, ističe, to se može reći za nabavku bilo čega.

‘Ono što je činjenica je, bez obzira na mišljenje da li to treba ili ne, da kad se jednom izgubi, tu je komponentu jako teško vratiti, jer morate krenuti od početka. U ovom trenutku, dok imamo školovane pilote, dok postoji ta komponenta Oružanih snaga, pametno je nastaviti u nju dalje ulagati i održavati je.’

‘Besplatnog ručka’, kaže, nema – u okviru NATO-a vlastito nebo se mora čuvati ili prepustiti nekome drugome da obavlja tu zadaću, no to se prije ili kasnije nekako mora platiti.

No, postoji i opcija nabavke zrakoplova uz mogućnost da se, navodi, na tome zaradi.

‘Spomenuli smo korejske zrakoplove, koji su možda nešto slabiji od svih onih koji su bili ponuđeni, ali koji bi mogli vršiti funkciju i nekakvog obučnog centra za širu regiju, jer su to sjajni zrakoplovi upravo za tu ulogu, a Hrvatska se već pokazala kao zemlja koja iskorištava svoj položaj prijateljstva i dosta zemalja već plaća OSRH-u obuku, recimo, na helikopterima.’

Komentirajući mogući smjer u kojem bi Hrvatska mogla gledati, ističe da je ograničena ne samo financijski, nego i sposobnošću ponavljanja tako velikog posla u dogledno vrijeme. Pa ipak, ponovljeni natječaj bi mogao profitirati temeljem do sada stećenih iskustava, te ići brže.

“Mislim da kod nas nije zanemariva činjenica da novi avioni, makar primjetno skuplji, nose sa sobom višestruko duži rok i uporabni resurs, čime si onda zapravo na dulje vrijeme odmičemo potrebu ponovnog otvaranja ove bolne teme”.

Kako se u javnosti, kaže, službeno može čuti da je upozorenja bilo, a s druge strane su tvrdnje da ih nije bilo, očito je da izjave kolidiraju. Hrvatska, navodi, nema mnogo iskustva u takvim poslovima, ali smatra kako je činjenica da su očigledno potcijenjeni rizici.

“Očigledno se ušlo u posao bez dodatnih klauzula koje bi garantirale zaštitu ako u hodu takav posao propadne, jer ipak i vrijeme i rad uključenih ljudi košta. U svakom slučaju tu postoji nekakav trošak koji bi trebalo nadoknaditi, naravno, ako je to predviđeno u dokumentaciji – što zapravo ne znamo jer ona nije objavljena u javnosti. Prema tome, još je teško reći – treba dobiti službeno da od te cijele stvari nema ništa, ako nema ništa, a onda tu očito ima mjesta kako za ponavljanje natječaja, tako i za vrlo ozbiljno preispitivanje čitavog dosadašnjeg postupanja”.

Avdagić: SAD rijetko mijenja proceduru

Ono što bi bilo štetno je, ističe, kada bi se problemi ponovno vratili na temu treba li uopće Hrvatskoj zrakoplovstvo, odnosno, ako da, trebaju li joj borbeni zrakoplovi.

“Hrvatska se tu voli vratiti svakih par godina previše koraka unazad, a svaki put dođemo do istog zaključka da nam trebaju avioni i svaki put stanemo na pitanju natječaja, a to je zapravo ono što treba obaviti, ne početi sve ispočetka preispitivati od nastanka svijeta”.

Sigurnosni i vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić ističe kako je ključno to da je Hrvatska tražila jamstva od država kad su se davale ponude, a ne od kompanija. U ovom slučaju Izrael je nešto jamčio i na njemu je bilo da riješi dozvolu SAD-a.

“Mislim da je to moment koji je jako ključan u ovoj priči, koji se može opravdati u kontekstu što govori vlast u Hrvatskoj, odnosno MORH i premijer, a to je da je Hrvatska svoj dio tu pošteno i korektno odradila. Problem je nastao na strani Izraela. koji je očito garantirao nešto što nije mogao ili nije smio garantirati. Ono što mogu reći i što je manje-više svima koji prate SAD dobro poznato jest da oni jako rijetko mijenjaju proceduru, koja je vrlo poznata i jasna, a to je da kada se radi transfer trećoj strani da se mora dovesti ta oprema u red kakav je bio kada je ona ustupljena, odnosno prodana onome tko je sad prosljeđuje dalje”.

Mikac: Ništa platili, ništa izgubili

Robert Mikac s Fakulteta političkih znanosti smatra da je proces pozitivan i transparentno vođen, da su Hrvatskoj zrakoplovi potrebni i nada se da će ih i dobiti, bilo kroz ovaj proces ili neki drugi natječaj.

Dugo se, kaže, čekalo te je za pohvalu odlučnost da se u taj proces krene, jer se, navodi, više nije mogao dulje odgađati kad je donesena odluka da je Hrvatskoj ratno zrakoplovstvo potrebno.

‘Ono što je važno i što je možda potrebno demistificirati u javnosti je da mi ništa nismo platili i ništa ne gubimo osim, recimo, vremena u tom procesu, tako da je moguće da idemo ili u novi natječaj, ili je moguća opcija da, na temelju ovog natječaja, idemo s izravnom pogodbom, da li s državom Izrael ili s partnerima, sve u cilju da realiziramo ono što je nama važno, a nama je važna kupovina novih aviona.’

Hrvatska je, kaže, raspisala natječaj i tražila jamstva države da se stvar realizira.

Nakon otvaranja ponuda i evaluacije, izraelska ponuda bila je povoljnija od ostalih i to je, kaže, činjenica.

A Izrael, kao prodavatelj, navodi, trebao je i obvezao se riješiti s američkom stranom odobrenje da transfer njihove tehologije i intelektualnog vlasništva prijeđe u ruke Hrvatske.

Stoga pitanja nečije odgovornosti s hrvatske strane, smatra, nema – negativnih implikacija nema, jer Hrvatska nije uložila novac pa ga izgubila, niti se obvezala kupiti nešto, jer ugovor nije potpisan.

Osim toga, uz zrakoplove, dogovorene su dodatne pogodnosti, u obliku mogućnosti ulaganja izraelskog znanja u Hrvatsku i slično.

‘Smatram da, i ako proces ne uspije, imamo benefite od toga svega, a nikako ne bih govorio i išao raspravljati o temi nečije odgovornosti u tome svemu, jer, kad podvučemo crtu, nemamo pitanje da je nešto otišlo krivo ili da se nešto nije realiziralo.’

Razmišljaju li političari o ostavkama?

Izrael je, napominje, jedan od ključnih američkih saveznika. pa su možda smatrali da mogu promijeniti američku odluku. No, situacija je takva kakva jest, a šteta je, smatra, nanesena Hrvatskoj.

“Međutim, američka strana je tu, zapravo, informirala čitavo vrijeme ne samo Izrael, oni su informirali i Hrvatsku o stanju te priče i onome što se događa, tako da oni su tu prilično čisti.”

Kada se govori o eventualnoj odgovornosti, kaže, treba utvrditi jesu li odgovorni iz stručnih tijela MORH-a trebali reagirati već pri pregledu ponuda, može li se na nešto računati ili ne. No, tu je i politička razina odgovornosti – ovo je, navodi, priča o kojoj će se pričati u vojno-stručnim, sigurnosnim i međunarodnim krugovima, jer, osim Hrvatske, kao male zemlje, u njoj je i jedna velesila te značajna država ne samo na Bliskom istoku, nego i na međunarodnoj sceni.

“Gdje je ovo što se dogodilo, kako god da okrenemo, svojevrsni debakl i naravno da je posve normalno da kada se nešto tako dogodi, bez obzira da li se radi o direktnoj krivnji odgovornih ljudi na najvišoj političkoj razini, a tu u ovom kontekstu govorim ipak o MORH-u, naravno da će svaki političar koji je odgovoran razmisliti da podnese i ostavku u kontekstu onoga što se dogodilo, a dovelo je u određenu neugodnu situaciju i samu Hrvatsku u kontekstu odnosa i u okviru NATO-a, ali i općenito u odnosima sa saveznicima”.

Ne treba ‘bježati’ ni od Šveđana

Ukoliko posao definitivno propadne i natječaj bude poništeni, navodi, moguć je novi natječaj, ili neka izravna pogodba, možda i dogovor o donaciji SAD-a.

“Da li je moguće da se tu razgovara opet o nekakvoj donaciji također F-16 zrakoplova, recimo možda nešto novije proizvodnje, a da ih Hrvatska onda plati, odnosno njihovu modernizaciju, to je sigurno opcija koja bi vrlo vjerojatno, ako bi se radila, išla bi u formi direktne pogodbe, bez nekakvog natječaja. Ako će se natječaj raspisivati, on bi vrlo vjerojatno, ako želimo imati nešto što će biti financijski blizu ovoj izraelskoj ponudi, odnosno ne daleko veće, tu su opcije koje su ili da se ide na korejske zrakoplove koji su bili pozvani na natječaj, za koji je sad vrlo izgledno da će se poništiti, ali se nisu tada bili javili, ili da se ide na opciju vrlo vjerojatno sa Šveđanima, gdje su moguće varijacije, između ostaloga, i leasinga, koje su neke zemlje već uzele, ili kupovine opet nekakvih polovnih zrakoplova.”

Najgore bi, zaključuje Avdagić, bilo kada bi se opet dulje čekalo na rješenje ako Hrvatska nema zrakoplova koji takvo čekanje mogu “dopustiti”.

Izvor: Al Jazeera