Ima li pilota u borbenom avionu?

Avion, Zrakoplov, F-16
Povjerenstvo je utvrdilo da je postupak nabavke borbenih zrakoplova proveden transparentno (EPA)

Hrvatska je definitivno odlučila da će iduće godine kupiti 12 višenamjenskih borbenih aviona. Na nedavno održanoj sjednici Vlade predstavljene su smjernice državnog budžeta za 2018. godinu i u njemu rezerviranih 350 milijuna kuna (gotovo 50 milijuna eura) predujma za kupovinu borbene eskadrile. Prije toga, Ministarstvo obrane poslalo je zahtjeve za ponudom (Request for Proposal) u pet država: u Švedsku (Gripen JAS-39), SAD (F-16), Južnu Koreju (FA-50), Izrael (F-16) i Grčku (F-16).

Upućeni izvori predviđaju da će se na koncu birati između polovnih američkih lovaca F-16 i novih švedskih Gripena: prva opcija koštala bi oko 500 milijuna eura, druga otprilike dvostruko više, no o cijenama je teško precizno govoriti jer sklapanje tako velikog posla podrazumijeva i paket ekonomske suradnje sa zemljom čiji će avioni biti odabrani. Već su se navodno i u državnom vrhu formirali lobiji koji zagovaraju jednu ili drugu soluciju: bez obzira na to što će u raznim komisijama i pregovaračkim timovima sjediti stručnjaci za ratno zrakoplovstvo, financijaši i inženjeri, odluku će na kraju donijeti politika, a cijena pritom neće biti najvažniji faktor.

No koji su to racionalni razlozi za izdvajanje više stotina milijuna eura za kupovinu ratnih aviona? Je li itko – uključujući i opoziciju koja zdušno podržava ovu nabavu – dosad iznio i jedan suvisao i zdravorazumski razlog za upuštanje u rečenu državnu investiciju? Naravno da nije i naravno da je sve što moglo čuti na tu temu kvazipatriotska i militaristička frazeologija, koja se svodi na dva-tri argumenta ovog tipa: Hrvatska mora imati borbenu komponentu zrakoplovstva, Hrvatska ne smije dozvoliti da bude nenaoružana kao 1991.godine, Hrvatska mora misliti o sigurnosti svojih građana i kontroli svoga neba.

I to je to, ali osim rijetkih antimilitarističkih nevladinih organizacija, nitko ništa ne pita, nitko ne problematizira, nitko ne dovodi u pitanje. To što država parama koje nema kupuje nešto što joj zapravo ne treba – nikom ništa.

Porezno guljenje građana

Hrvatska je zemlja iz koje se masovno iseljavaju mladi ljudi: odlaze u druge europske države u potrazi za poslom ili za pošteno plaćenim poslom. Umjesto da smanjuje državnu potrošnju pa onda, primjerice, i porezno opterećenje rada, što bi otvorilo prostor za novo zapošljavanje, rast plaća i podizanje standarda građana, Hrvatska nacionalnim konsenzusom kupuje borbene avione.

Hrvatska je zemlja u kojoj je zdravstveni sistem financijski destruiran dugogodišnjim stavljanjem problema pod tepih, neprestanim generiranjem dugova koji će jednom morati biti plaćeni, nepreglednim listama čekanja, dotrajalošću velikog broja bolničkih objekata te snažnim odljevom liječnika u inozemstvo, ali nema nacionalnog konsenzusa o spašavanju zdravstva: to će se, kad stvar definitivno pukne, rješavati tako što će građanima poskupjeti zdravstvene participacije, dok se ratni avioni kupuju budžetskim novcem, odnosno novcem prikupljenim poreznim guljenjem građana.

Hrvatsko obrazovanje na svim razinama tone u financijskom, tehnološkom i kadrovskom pogledu, ali te činjenice nisu dovoljne da se pokrene sveobuhvatno reformsko ulaganje u tom području koje nikako da uđe u 21. stoljeće i da počne sličiti obrazovnim sistemima u uređenim zapadnoeuropskim državama. Koliko se moglo poboljšati obrazovanje u Hrvatskoj pametnim i ciljanim ulaganjem samo jedne desetine novca koji će biti potrošen na ratne avione? To pitanje ne postavlja gotovo nitko, pa ni sekta ovdašnjih ekonomskih ultraliberala, koji se groze svakog oblika državne potrošnje: kad je riječ o nacionalnoj sigurnosti i domoljubnoj demagogiji, novac nije problem, ali jest im problem eventualno povećanje plaća učitelja i nastavnika.

Fetiš spram vojske i oružja

Hrvatsku svake godine pogađaju epski požari i poplave, no generalsko-politički mozgovi nikako ne uspijevaju shvatiti da valja tehnološki i organizacijski razvijati državni sustav zaštite i spašavanja, s jasno definiranom ulogom vojske u tom sustavu: oni su zapeli za borbeno zrakoplovstvo, jer će se na tome zavrtjeti ogromne pare i jer će time mahati pred svojim biračima koji uzgajaju fetiš spram vojske i oružja, premda su za sigurnost ljudi u ovoj zemlji neusporedivo važniji, na primjer, protupožarni avioni. Ali oni nisu tako skupi i tako glamurozni kao lovačka eskadrila.

Moglo bi se ovako do sutra – navoditi oblasti života i rada koje bi se, na korist građana, mogle preporoditi s pola milijarde ili s milijardom eura – no nema to nikakvog smisla: hrvatska politička kasta uspješno se već četvrt stoljeća odbija suočiti s realnošću i uspješno egzistira u stvarnosti koju je kreirala po svojoj mjeri, po mjeri svog nakaradnog shvaćanja svijeta i politike.

Kupovina borbenih aviona tom će shvaćanju dodati samo mlazni pogon.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera