Imamo samo jedan grad – naš grad

Zato je izuzetno važno da sve istinski opozicione liste uđu u Skupštinu grada, piše Kostić (Facebook/Ne davimo Beograd)

Srbija je na ivici propasti, a region opet pod pretnjom od srpskog nacional-socijalizma. Nakon izbora 2012. godine najstrašniji ljudi iz devedesetih godina su se povampirili. Nakon 5. oktobra mnogima je u Srbiji bilo nezamislivo da će plejada likova poput Vučića, Vulina, Šešelja, Dačića i mnogih drugih samo dvanaest godina kasnije opet biti na čelu države. Takav horor film je u tom trenutku zaista bio malo kome zamisliv.

Međutim, najveći paradoks leži u činjenici što su upravo najradikalniji i najprincipijelniji oponenti Miloševićevog režima uoči predsedničkih izbora 2012. godine, usled potpunog odsustva zdravog razuma, pozivali na bele listiće ili pak na glasanje za Tomislava Nikolića, što je rezultiralo pobedom radikalskog četničkog vojvode. Ideja vodilja značajnog broja građanski orijentisanih intelektualaca u tom trenutku bila je da Demokratska stranka mora biti kažnjena za pljačkašku privatizaciju kao i za nedovoljno odlučno suočavanje s prošlošću i nesposobnost da reši pitanje odnosa sa Kosovom.

Jedna od glavnih tvrdnji bila je da, ako želimo da skinemo balast nerešenog pitanja Kosova koje stopira dalji razvoj Srbije, treba da apstiniramo ili pak da izglasamo upravo one likove koji su tokom devedesetih godina bili aktivni protagonisti politike etničkog čišćenja Albanaca i koji su smatrali da su Ratko Mladić i Radovan Karadžić srpski heroji. Verovalo se da su ti politički nekrofili zapravo jedini u stanju da preseku i reše pitanje Kosova.

Danas kada vladajuća stranka omogućava da se u prostorijama mesnih zajednica građanima obraća ratni zločinac Veselin Šljavančanin, Uroš Šuvaković postavlja za profesora Učiteljskog fakulteta, a general prištinskog korpusa u vreme stradanja kosovskih Alabanca Vladimir Lazarević drži predavanje pitomcima Vojne akademije jasnija je nego ikada sva apsurdnost i pogubnost takve nezrele i nepromišljene političke odluke po Srbiju, ali i čitav region.

Naravno, tada 2012. godine nije bilo lako ponovo ubaciti glasački listić za Demokratsku stranku nakon 12 godina njihove vladavine koja je bila prepuna grešaka, ali je ipak i to bila značajno bolja opcija nego dovođenja na vlast najvernije idejne sledbenike najmračnije političke ličnosti čitavog regiona – Vojislava Šešelja. Te 2012. godine izbor je svakako bio sveden na to da se bira manje od dva ponuđena zla.

Međutim, danas postoji opcija koja (bar za sada) ni po čemu ne ukazuje da se radi o bilo kakvom zlu, već o iskrenoj i čistoj ideji ljudi koji su se okupili zarad krajnje plemenitog cilja – spašavanje grada koji iskreno vole. Radi se o listi „Inicijativa Ne davimo Beograd – Žuta patka – Čiji grad, naš grad – Ksenija Radovanović“ pod rednim brojem 12.

Gradski izbori

Koliko god je situacija u državi i regionu alarmantna, gradski izbori za skupštinu grada Beograda koji će biti održani u nedelju 4. marta u najvećoj meri se ne tiču visoke politike i gore navedenih pitanja, već se tiču kako i na koji način vidimo razvoj našeg grada u budućnosti i da li ćemo da dozvolimo da gradom i nadalje vlada primitivizam, siledžijstvo i nesaglediva pljačka građana Beograda.

Pred nama je zaista izuzetno važna borba za dušu i budućnost Beograda, ali i mogućnost da načnemo neoradikalsku autokratsku kliku na ovim izborima kako bi na narednim lokalnim, republičkim ili predsedničkim izborima bili u značajno zavidnijoj situaciji sa koliko-toliko konsolidovanijom opozicijom.

Zato je izuzetno važno da sve istinski opozicione liste uđu u Skupštinu grada. Kada kažem „istinske“ opozicione liste mislim da je manje-više jasno koje su to: lista okupljena oko Demokratske stranke, koalicija oko Dragana Đilasa, lista Dosta je bilo-Dveri i naravno Inicijativa Ne davimo Beograd koja po prvi put izlazi na bilo kakve izbore.

Činjenica da su im ovo prvi izbori kao i mlad sastav ljudi okupljenih oko liste često se veoma podrugljivo tumači. Neargumentovani i u određenoj meri maliciozni i nadmeni komentari koji im se upućuju glase otprilike ovako: „Nemaju iskustva“, „Klinci koji ne znaju šta je politika“ i „Zašto nisu ostali aktivistički i antisistemski pokret za kakav su se od početka izdavali“.

Mislim da svaka od navedenih primedbi apsolutno nema nikakvo utemeljenje u činjeničnom stanju i realnosti. Prvo, Inicijativa Ne davimo Beograd ima i te kako iskustva. Ne skupštinskog, ali praktičnog iskustva bavljenja pitanjima koja se tiču grada i te kako imaju. Oni se već godinama u nazad veoma posvećeno bave pitanjem urbanističkih rešenja kao i mnogobrojnih nepravilnosti u radu gradskih institucija. Predano su ukazivali na mnogobrojne nepravilnosti i pljačke građana. Hrabro dizali glas protiv takvih praksi pri čemu su u više navrata realizovali i besprekorno organizovane masovne proteste tokom kojih su pokazali nesvakidašnju odgovornost i ljubav spram grada da su čak podsticali učesnike protesta da ne ostavljaju đubre i nered za sobom kako bi grad ostao čist nakon završenih demonstracija.

Drugo, opservacija da su suviše mladi i da ne znaju šta je politika je najproblematičniji prigovor. Pogotovu jer ovaj komentar dolazi po pravilu od građanski orijentisanih intelektualaca koji su bili ili zagovornici ideje belih listića ili onih koji su članovi etabliranih stranaka poput pro-Vučićevske Liberalno-demokratske partije ili opozicione Demokratske stranke. Obe partije najviše se vide pogođene ulaskom u trku Inicijativa Ne davimo Beograd jer ih vide kao direktne konkurente za slično biračko telo.

Međutim, upravo su ove dve partije kao i (ispostavilo se) diletanti okupljeni oko belih listića u praksi i na delu pokazali da apsolutno ili ne razumeju šta je politika ili, ako znaju, da se svesno oglušavaju o vrednosti tako značajnog poziva. Kako ne bi opteretili ovaj kratki tekst političkom teorijom poslužićemo se dosta razumljivom i jednostavnom definicijom politike koju je dao Radivoj Stepanov koji kaže da politika označava Wposlove vezane za polis (grad, državu) koji se uspostavlja i održava putem dijaloga kako bi se uredio “zajednički život slobodnih građana… sa ciljem opšteg dobra, pravde, koristi i odgajanja karaktera slobodnih ljudi”.

Predizborna himna

Iz unutrašnjeg ustrojstva Inicijative Ne davimo Beograd, kao i iz njihovih dosadašnjih medijskih nastupa i ponuđenog programa i načina na koji nameravaju da se odnose sa drugim političkim partijama u slučaju da uđu u Skupštinu grada, jasno se vidi da su pripadnici Incijative veoma pažljivo promislili svoju politiku koja se kristalno jasno zasniva na ideji participativne demokratije kojom se putem (transparentne) rasprave/dijaloga dolazi do toga šta je zaista javni interes svih građana Beograda.

Osim toga, jasno su stavili do znanja, za razliku od svih ostalih, da im imena i političke kombinatorike ne znače apsolutno ništa, već da ih samo zanimaju konkretni programi i ideje za razvoj grada koji su isključivo u skladu s interesima građana. Takođe, tu je i njihov jasno razrađen program kao i retko do sada viđen kod ostalih partija etički kodeks organizacije.

Za jednu tek osnovanu političku opciju pokazali su više zrelosti, doslednosti i razumevanja politike nego sve ostale političke partije koje tumaraju nakon decenija i decenija svoga postojanja u potpunom mraku nemoćni da sastave dva smislena pasusa za šta se to njihovi partijski programi zapravo zalažu. Osim navedenih postoje i druge veoma važne vrednosne orijentacije Inicijative o kojima je još pre izvesnog vremena veoma ubedljivo pisao politikolog Filip Balunović upravo za portal Al Jazeera Balkans.

Osim neposedovanja bilo kakvog jasnog političkog identiteta sve partije u opticaju u praksi su već nebrojeno puta pokazale da su sklone neprincipijelnim postizbornim koalicijama i preletanjima (najbrutalniji primer LDP na Vračaru), kao i da se ne vode interesima svih građana već usko partijskim interesima i željama tajkunskih oligarha koji finansijski stoje iza ovih stranaka.

Treća primedba da su „antisistemski pokret“ je zapravo i najbesmislenija. Očigledno je da konzervativna sredina kakva je srpska politička scena brka novitete koje su pripadnici Inicijative uneli u politički život Srbije sa “antisistemskim” aktivizmom. Upravo suprotno, Inicijativa Ne davimo Beograd je i nastala iz očajničke potrebe da se sistem i vladavina prava poštuju, a ne da se naselja ruše pod fantomkama u sred noći uz pomoć vansistemskih navijačkih paraformacija, pri čemu policija i sudstvo ostaju potpuno nemi već maltene dve godine!

Zbog svega navedenog na ovim izborima ima za koga da se glasa i to ne „zapušenog nosa“ već uzdignute glave. „Inicijativa Ne davimo Beograd – Žuta patka – Čiji grad, naš grad – Ksenija Radovanović“ je okupila oko sebe ljude koji su više nego politički svesni i pismeni i koji su potpuno finansijski nezavisni u svojoj borbi protiv strahovite sistemske korupcije pri čemu se mržnji suprostavljaju nesebičnom ljubavlju prema svome gradu i građanima koji u njemu žive, a sveprisutnoj nekulturi i neukusu zaboravljenim i alternativnim kulturnim i subkulturnim vrednostima utkanim u dušu Beograda.

U predizbornoj himni Incijative kaže se „Ovaj grad ima samo nas!“, ali isto tako i mi imamo samo njega – drugi grad nemamo. Zato čuvajmo ga i borimo se za – Beograd, Naš Grad!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera