INA: Ekonomski mit ili nacionalno blago s pokrićem

Cijela hrvatska politika, gospodarstvo i struka posljednje dane 2016. godine odbrojava očekujući da Vlada objasni kako planira bez povećanja javnog duga, kako je nakon informacije o nepovoljnoj odluci u vezi arbitraže izjavio premijer Andrej Plenković, otkupiti dionice INA-e od MOL-a.

Ta je tema podijelila ponajprije stručnjake, dok istovremeno glavni akteri političke scene – uključujući i oporbu – te velik dio javnosti, podržavaju odluku.

Zadovoljni u Rafineriji nafte Sisak

Procjene cijene otkupa dosezale su i do vrtoglavih 23 milijarde kuna (3 milijarde eura), kao mogući kupci spominjali su se mirovinski fondovi, Hrvatska elektroprivreda, čak i sama INA koja bi za to morala podići kredit, konzorcij u kojem bi bile jake hrvatske energetske tvrtke…

Dok dio analitičara smatra da je to je dobra odluka ukoliko nema više mogućnosti za dogovor koji bi zadovoljio hrvatsku stranu o MOL-ovom tretmanu INA-e, drugi komentiraju da se radi o emotivnoj odluci donesenoj bez uzimanja u obzir realnosti i brojki.

Sekulić: ‘Brojke pokazuju zaradu’

Sekulić podsjeća kako godinama iz Stožera pojašnjavaju da rafinerija posluje pozitivno, dok MOL, kako kaže, tvrdi suprotno. Ove godine, ističe, s tek tri i pol mjeseca rada zaradili su 35 milijuna dolara.

“Brojke će sve pokazati, treba ih samo iskreno sagledati. Svakako da će se možda u budućnosti morati potražiti neki mogući novi strateški partner, koji neće teritorijalno biti vezan za Hrvatsku, znači, neće se preklapati njegovi interesi s interesima INA-e i svakako povratak na tržišta koja smo namjerno izgubili od strane MOL-a. INA ima budućnost, kako Rafinerija Sisak, tako i Rafinerija Rijeka.”

Navode da to nije moguće bez novog rasta javnog duga, da su domaći kupci neskloni takvom riziku, da je potrebna obnova rafinerija, odnosno velika ulaganja koja bi INA-u mogla financijski iscrpsti, da nafta nije biznis budućnosti itd.

No, zadovoljstvo vlada u Rafineriji nafte Sisak jer, kako kaže Predrag Sekulić iz Stožera za obranu Rafinerije Sisak, dvije i pol godine objašnjavaju da s MOL-om nema budućnosti te su često upozoravali na, kako tvrde, pokušaje gašenja Rafinerije.

Sekulić: Ulaganja do 400 miliona dolara

“Otvoreno smo govorili o jasnim i vidljivim namjerama MOL-a da uzme samo naše tržište, što se i događalo posljednjih pet-šest godina. Upozoravali smo da se radi o neprijateljskom preuzimanju od strane MOL-a, tako da pozdravljamo ovu odluku. Što će se dalje događati treba vidjeti. Sigurno da brojke koje se vrte zadnjih dana u medijima su nerealne, niti će Vlada dati toliko novaca. Ali, treba paziti da u budućnosti ne bi došlo do novog političkog uhlebljivanja, treba prepustiti INA-u u ruke struci”, kaže Sekulić.

Sekulić je uvjeren da se radi o promišljenom potezu Vlade donesenom na temelju analize stanja. Tvrdi da INA da ima kapaciteta ne samo za opstanak, nego i širenje te vraćanje izgubljenih tržišta.

“Podsjetit ću da smo izgubili i dobar dio Bosne i Hercegovine, Srbiju u cjelini, a tu nam je i Slovenija koja nema svoje rafinerije, gdje isto od strane MOL-a nisu htjeli potpisati ugovor za proizvode iz naših rafinerija. Tako da sigurno imamo dvije jake rafinerije koje mogu snabdijevati cijelo ovo tržište”.

Prigovore o zastarjelosti rafinerija u Sisku i Rijeci odbacuje te ističe da proizvode gorivo standardizirane kvalitete kao i svaka druga rafinerija u svijetu.

U modernizaciju obiju rafinerija, procjenjuje, trebalo bi uložiti 300 do 400 milijuna dolara, što ne smatra prevelikom svotom.

Štern: Složen proces

Naftni stručnjak i bivši predsjednik Uprave INA-e Davor Štern kaže da se posljednjih dana čulo mnogo komentara koji se ne bi trebali smatrati kompetentnim.

On je jedan od onih koji smatraju da u otkup treba ići ako je to zadnja mogućnost. No, upozorava da mnogi nisu svjesni kompleksnosti provedbe te odluke, a upravo o tome će ovisiti uspjeh ili neuspjeh otkupa.

Pitanje ostvarivosti idealnog

U ovoj situaciji, smatra Štern, idealno bi bilo da se pronađe financijski partner koji bi platio cijenu otkupa, ali s državom u konsenzusu dogovorio budući način rada INA-e, uz punu kontrolu i sudjelovanje države u strateškom smislu. No, dodaje, pitanje je koliko je to ostvarivo.

“Druga mogućnost najizglednija, po meni, bez utjecaja na javni dug, jesu mirovinski fondovi. Međutim, ni oni nisu kvalificirani da izaberu ljude koji će raditi u INA-i i tu će se morati najviše brige voditi o tome kakav će biti sustav upravljanja INA-om i koji će to ljudi raditi.”

“Ono što mislim da mnogima nije jasno, pa ni onima koji su donijeli odluku, jest da je to proces koji je vrlo složen – otkup dionica i vraćanje INA-e u sustav jedne nacionalne naftne kompanije, ponovno ustrojavanje vertikalne integrirane kompanije. INA je u međuvremenu kroz ovih 13 godina bila uvučena u sustav MOL-a, većinu funkcija su preuzele službe u Budimpešti. To sve skupa treba vratiti, ‘resetirati’ kompaniju”.

INA, kaže, već dugo nije samostalna kompanija te se čak i neke njezine osnovne funkcije obavljaju preko Mađarske.

No, ako će u slučaju otkupa postojati stručno vodstvo, a država odredi svoje strateške energetske ciljeve i čvrsto stane iza INA-e kao nacionalne naftne kompanije ili mogućeg partnera koji bi funkcionirao na drugačiji način nego što je bilo do sada, tada INA, kaže Štern, ima šanse.

Bez uplitanja politike 

“Jer u INA-i postoji tradicija, postoji znanje, postoje resursi i mislim da bi se uz jedno pametno upravljanje kompanijom na potpuno stručnoj osnovi, s blagoslovom politike, ali bez uplitanja politike u poslovne procese i dovođenja kadrova iz političkih struja, mislim da INA ima šansu i u budućnosti da se vrati negdje tamo gdje je bila 2000. godine”.

Vladinu odluku o otkupu dionica ekonomski analitičar Damir Novotny smatra političkom, čak populističkom.

“Donesena je pod pritiskom nepovoljnih okolnosti povezanih s arbitražnim postupkom koji Vlada vodi protiv MOL-a te snažnih pritisaka dijela javnosti i političke elite koji od ove kompanije stvaraju nacionalni ekonomski mit”, kaže Novotny.

Odluka, kaže, nije racionalna te je ekonomski neopravdana iz više razloga – prije svega navodi da je INA zastarjela i zapuštena tvrtka koja u poslovnom smislu gotovo 20 godina stagnira i posluje s gubicima.

‘Loša poruka investitorima’

“Za razliku od njenih konkurenata, mađarskog MOL-a, slovenskog PETROL-a, hrvatskog CRODUX-a ili srbijanskog NIS-a, koji su u proteklim godinama investirali i razvijali poslovanje. Takvo stanje u kompaniji je posljedica višegodišnjeg političkog utjecaja na poslovanje i poslovne odluke kao i vrlo lošeg zakona o privatizaciji INA-e iz 2002., kada se s dionicama ove kompanije željelo podmiriti nekoliko skupina političkih klijenata – od sindikata do branitelja i samog državnog proračuna”.

Izabran je loš strateški partner koji je na početku tranzicije bio manji od INA-e, model privatizacije je bio pogrešan, a događaji koji su uslijedili u vrijeme vlade Ive Sanadera i oko kojih se vode različiti sporovi, dodatno su utjecali na pogoršanje poslovanja nekada strateške kompanije.

‘MOL ima dobre karte’

Bilo koja transakcija otkupa dionica koju bi inicirala i iza koje bi stajala Vlada, kaže Novotny, bez obzira na to kako bi se ona privremeno “sakrila” iza investicijskih banaka, ulazila bi u izračun javnog duga.

Navodi kako je slično “skrivanje” provodila Grčka, ali je kriza 2008. i nemogućnost refinanciranja otkrila sve slučajeve, a grčki javni dug je eksplodirao.

K tome, vlada Hrvatske 2017. mora refinancirati blizu pet milijardi eura javnog duga te mora biti oprezna u vezi s transakcijama kojima bi financirala otkup dionica INA-e, a koje se ne bi iskazivale kao dio javnog duga.

Uključivanje privatnih institucionalnih ulagača, poput mirovinskih i investicijskih fondova, moguće je – ali tada se, kaže, postavlja pitanje cijene dionica.

“MOL u ovom trenutku ima dobre ‘karte u rukama’ te je malo vjerojatno da bi prihvatio spuštanje kupoprodajne cijene dionica na njenu današnju realnu tržišnu vrijednost. Ako bi političari pokušali prisiliti hrvatske mirovinske fondove na ovakvu transakciju, tada bi to bilo ponovo snažno uplitanje politike u upravljanje privatnim fondovima, što može ponovo imati dugoročne negativne posljedice na hrvatsku ekonomiju.”

‘Nacionalizacija’ bi, smatra, iz više razloga imala nesgledive posljedice za hrvatsko gospodarstvo jer bi se time, kako kaže, poslala loša poruka investitorima.

“Nakon takve transakcije, u stilu nekih južnoameričkih ljevičarskih vlada, direktna inozemna ulaganja u hrvatske kompanije postaju vrlo rizična za strane ulagače budući da će se stvoriti percepcija kako je političarima u hrvatskoj ekonomiji ‘sve dozvoljeno’  te da politički interesi prevladavaju nad ekonomskim”.

Kao treći razlog navodi da se vlade razvijenih zemalja i onih rastuće ekonomije, poput Kine, ubrzano rješavaju vlasništva u poduzećima kako bi smanjili javni dug i otvorili prostor privatnim tvrtkama, koje su se, kaže, pokazale neusporedivo učinkovitijim od onih u državnom vlasništvu.

Novotny: Nagodba s MOL-om

“Hrvatska ima ionako visoko učešće državnih poduzeća u BDP-u, tako da bi ‘nacionalizacija’ INA-e samo povećala ovo učešće i smanjila prostor za privatna ulaganja. To je povratak u prošlost i ne vodi hrvatsku ekonomiji prema ubrzanom ekonomskom rastu”.

Stoga je, zaključuje Novotny, u kratkom roku jedino moguće rješenje nagodba s MOL-om i definiranje nove vizije razvoja INA-e do 2030., kao što je to učinio MOL i time zainteresirao institucionalne financijske investitore te povećao vrijednost svojih dionica u proteklim mjesecima.

“Nakon definiranja jasne vizije razvoja i ulaganja, koja bi morala obuhvatiti ulaganja u druge izvore energije osim fosilnih goriva, u drugom koraku bi INA trebala emitirati nove dionice i prikupiti za razvoj svježi kapital. Dakle, inkoroporiranje INA-e sa sjedištem u Hrvatskoj te s brojnim malim dioničarima od kojih nitko ne bi imao dominaciju u upravljanju je jedino racionalno rješenje za ovu hrvatsku kompaniju, jednako kao što je to bio slučaj sa samim MOL-om i slovenskim PETROL-om”.

Izvor: Al Jazeera