INA i MOL – naftna priča koja nema kraja

Dionice naftne kompanije INA posjeduju mađarski MOL, hrvatska Vlada i manji dioničari, no upravljanje je prepušteno Mađarima (EPA)

Skoro desetljeće i pol hrvatska javnost zabavlja se poslovnim aranžmanom hrvatske naftne kompanije INA i mađarskog MOL-a. Padale su vlade, optuživani bivši premijeri, izdavane međunarodne tjeralice za direktorima, kupovane i prodavane dionice, a onda je slučaj završio i na međunarodnim arbitražama. Na kraju, kad je odbijen zahtjev službenog Zagreba za poništenje ugovora o upravljanju kompanijom INA, javnost je ostala uskraćena za informaciju što točno u konačnoj presudi piše.

Sama kronologija događanja o aranžmanu INA – MOL imala je toliko događanja, obrata, aktera, tužbi i presuda, kriza i slijepih ulica, a svaka od sedam hrvatskih vlada od 2003. godine do danas zabavljala se tom pričom, da se promatraču sa strane sve može učiniti prilično dosadnim. No, u igri je jedno od navjrijednijih hrvatskih bogatstava i kompanija koja može donositi samo dobit.

Ukratko, MOL-ovo preuzimanje kompanija INA od gospodarskog je pitanja prerasla u političko, a onda i pravosudno pitanje, što je kulminiralo padom Ive Sanadera i početkom istrage protiv njega u nekoliko korupcijskih afera. Jedna od najvećih bila je optužba da je od predsjednika uprave MOL-a Zsolta Hernadija dobio pet milijuna eura mita da mađarskoj strani omogući preuzimanje upravljanja kompanijom INA. Sanader je nepravomoćno osuđen na Županijskom sudu u Zagrebu, Vrhovni sud Hrvatske je potvrdio presudu, ali je Ustavni sud suđenje vratio na početak.

Politička terminologija i nevjerodostojni svjedoci

Energetski stručnjak Ivan Brodić podsjeća i kako je mađarska strana htjela objaviti arbitražnu presudu i njezino obrazloženje, prije svega zbog interesa svojih dioničara, ali nisu dobili pristanak vlasnika drugog dijela INA-e, hrvatske Vlade. Možda se razlog krije, nastavlja, u obrazloženju presude, čiji su citati ovih dana procurili na neke hrvatske portale.

„Prema tim, nepotvrđenim citatima, arbitražnom je sudu sporno obrazloženje presude u slučaju Sanader pri Županijskom sudu u Zagrebu. U toj presudi, sporno je to što se ulazilo u političku terminologiju, te sud smatra kako niti jedan prizivni sud to ne bi okarakterizirao kao nepristrano suđenje, a druga suspektna stvar za arbitražnog arbitra bila je nevjerodostojnost svjedoka“, prenosi Brodić.

„Kako smo svime time kao porezni obveznici opterećeni plaćanjem troškova suda i štetom koju je cijeli proces nanio hrvatskom gospodarstvu i poreznim obveznicima, minimum pristojnosti onoga tko prikuplja porez (hrvatske Vlade) bio bi objaviti što to plaćamo i to u potpunosti“, poručuje. 

Uvjerena da je MOL preuzeo kompaniju INA koruptivnim radnjama, vlada Zorana Milanovića je početkom 2014. godine podnijela arbitražnu tužbu UN-ovoj Komisiji za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) u Ženevi. Zahtijevali su poništavanje ugovora o upravljačkim pravima i plinskom poslovanju  (i hrvatska država, i mađarska strana imaju manje od polovice dionica, dok dio drže mali dioničari, no Mađari upravljaju kompanijom). HDZ-ove vlade naslijedile su taj slučaj, a krajem prošle godine Arbitražni sud u Ženevi odlučio je da dokazi koje je Hrvatska podnijela nisu dovoljni. Ubrzo je vlada Andreja Plenkovića zatražila poništenje takve sudske odluke, žalila se švicarskom Saveznom sudu, a taj sud je nedavno odbacio hrvatski zahtjev. I naložio Zagrebu da plati sudske troškove.

Objaviti presude

Priča ima još mnogo detalja, pa je posve logičan interes hrvatske javnosti. Smatraju to i Al Jazeerini sugovornici – politički analitičari, energetski stručnjaci i novinari koji su pratili slučaj.

Iako su arbitraže procesi koji se vode u diskreciji, a Hrvatska nije raščistila odnose s MOL-om, analitičar Davor Gjenero opravdanim smatra interes javnosti jer bi „oni koji će morati platiti troškove arbitraže, morali imati i informaciju zašto je proces izgubljen i zašto će morati platiti te troškove“.

Hrvatska javnost mora znati što piše u arbitražnoj presudi, smatra i Vojislav Mazzocco, novinar portala Index. „Nije mi jasno zašto upravo ova vlada skriva presudu jer je u njenom nastanku objektivno najmanje sudjelovala. Ako možemo govoriti o krivici, Plenkovićeva vlada je kriva zato što je išla u žalbu koja se, kao što vidimo iz odgovora na nju, nije zapravo niti razmatrala nego su strane u sporu upućene na izvorni ugovor iz 2003. godine“, navodi.

Prema stajalištu analitičara Denisa Avdagića, u Hrvatskoj „ne postoji demokratski standard i visina transparentnosti da se takve dokumente objavljuje bez rasprave o potrebi da se to učini“. Budući da presuda nije objavljena, ukazuje, u medijima su se pojavljivali brojni krivci. Smatra kako je u takvoj situaciji, zapravo, „vrlo teško uopće razabrati što je tu doista autentično, pa je jedini način da se takav rašomon prekine – objava presude, kao i presude o žalbi“. Smatra, kao i Mazzocco, da Plenkovićeva vlada ne bi trebala imati straha od moguće političke štete.

„Sada kada je potrebno donijeti političke odluke o INA-i, preduvjet bi za to svakako mogla biti i objava ove presude kako bi građani saznali stvarno stanje u ovom vjerojatno medijski najspominjanijem i pravnom, ali i investicijskom slučaju od hrvatske neovisnosti. Presuda može biti vrijedan izvor prije svega energetskim stručnjacima za procjenu kako sadašnjeg strateškog ulagača i partnera, tako i budućnosti kompanije“, kaže Avdagić.

Nagađanje temeljem dijelova presude

Novinar Mazzocco smatra i kako je dodatni razlog nužnosti objave presude činjenica da je ona nastala kao posljedica nekih prijašnjih presuda u Hrvatskoj – na Županijskom sudu u Zagrebu, Vrhovnom i Ustavnom sudu Hrvatske. „Ako bi se objavila presuda, onda bi pouzdano znali koja je argumentacija međunarodnih arbitara. Ovako nagađamo temeljem dijelova koji su na različite načine izašli u javnost“, ukazuje.

Usmjeriti se na dokazivo

U cijeloj priči o slučaju INA – MOL, koji je imao i gospodarske, i političke, i pravosudne epizode mnogi će uprijeti prstom i u medije, govoreći kako donesu presudu i prije nego što predmeti dođu na dnevni red. Denis Avdagić smatra kako se time „narušava izuzetno važna presumpcija nevinosti, a to sve mora zabrinjavati“.

„Mislim da tu leži ključ pravosudnih nedaća i u Hrvatskoj, ali i drugim zemljama bivše Jugoslavije. Usmjeriti se na dokazivo. Tu nam nedostaje pravosudne kulture, jednako kao i transparentnosti kad govorimo o neobjavljenim presudama“, smatra Avgadić.

Gjenero podsjeća kako je Milanovićeva vlada bila „uvjerena kako probleme uopće ne treba rješavati na politički način, kako na to ne treba gubiti energiju, nego da sve probleme s drugim državama i kompanijama valja prepustiti na odlučivanje arbitražnim tribunalima“. Istovremeno konstatira i kako su dokazi na kojima je tužiteljstvo temeljilo optužnicu protiv Sanadera u slučaju INA – MOL, odnosno za primanje mita, „bili na rubu grotesknog“.

„Milanovićeva vlada bila je silno hrabra kad je na osnovu ‘packarije’ od presude Sanaderu u tom slučaju, krenula u arbitražni proces protiv MOL-a, u kom je tvrdila da je dokazano kako je MOL stekao vlasnička i upravljačka prava zahvaljujući korumpiranju predsjednika hrvatske vlade. Naravno da je poništenje presude Sanaderu, koji doduše još nije oslobođen sumnje za to krivično djelo, bitno poljuljalo uvjerljivost hrvatskog nastupa pred arbitražnim sudištem“, smatra Gjenero.

No, urednik energetskog portala EnergyPress Ivan Brodić kaže kako se „od početka u Hrvatskoj vodi rat protiv kapitala, u maniri najboljih socijalističkih okvira, poput Venezuele, Ekvadora, Bolivije ili Laosa“. Dodaje i kako je „aljkavost hrvatskog pravosudnog sustava tek pomogla u odluci“.

„Iz zrakoplova se vidi kako hrvatski politički akteri u dobrome dijelu zapravo ne žele kohabitirati s investicijama u velikim sustavima, ako te investicije ne pristanu biti bankomati za njihove uhljebničke interese, što se gotovo nikome ne isplati“, tvrdi Brodić. 

Rusi ulaze u igru

Među hrvatskim novinarima kruži arbitražna presuda, pisana na francuskom jeziku i sa cenzuriranim imenima, iz koje je jako malo protumačeno. Neki mediji su objavili dijelove presude, pa se stvara dojam kako je i ovoga puta vlast ostavila novinarima da rade posao umjesto nje i informiraju javnost o načinjenim propustima.

„Kao i u mnogim drugim slučajevima, na medijima je ostalo da istraže ono što je po svakoj logici hrvatskoj javnosti trebalo biti podastrto još davno. Mediji su jedina brana samovolji i bezakonju. Dokument na francuskom jeziku ima mnoge zanimljive momente, koji demantiraju i vladinu objavu danu nakon odbijanja žalbe. Bilo bi lakše da nam Vlada dostavi oba arbitražna rješenja, izvorno i žalbeno, nego da nagađamo temeljem dokumenata koje odvjetnici ‘puštaju’ u svom interesu“, smatra Mazzocco.

No, mediji lako mogu doći do falsificiranih i neautentičnih dokumenata, pa bi u želji medija da informiraju i odgovore na želju javnosti mogli sami nastradati, na što upozorava i Avdagić. Podsjećajući kako je istraživačko novinarstvo temelj demokracije, navodi mnoštvo primjera kada su mediji učinili epohalne promjene u demokratskim zajednicama svojim otkrićima. No, u konkretnom slučaju švicarske presude smatra to posve nepotrebnim, jer je ishod poznat. Ali ne i detalji. Stoga misli da bi premijeru Plenkoviću objavljivanje presude bilo politički oportuno. Ili da se formira novo saborsko istražno povjerenstvo, kako to predlažu pojedini komentatori.

Bez obzira na zahtjeve hrvatske javnosti, iz Banskih dvora nisu se oglasili. No, javili su se iz MOL-a, rekavši da su otvoreni za prodaju svog udjela u kompaniji INA. U igru su, očekivano, ušli veliki ruski igrači (Rosnjeft), poručivši da bi rado preuzeli MOL-ovo mjesto ako već Zagreb traži novog strateškog partnera. Priča se, očito, nastavlja.

Izvor: Al Jazeera