Inkluzija, da svako dijete ima jednako obrazovanje

Država mora naći načina da materijalno podrži inkluziju na svim nivoima obrazovanja, počevši od vrtića (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Fahrudin Vojić

Djeci koja imaju poteškoće u razvoju inkluzija omogućava da se školuju u jednakim uvjetima zajedno s ostalom djecom. Inkluzija, kao metod uključivanja djece s poteškoćama u razvoju u redovno obrazovanje na prostoru Bosne i Hercegovine, počeo je još 2004. godine.

Prema riječima dr. Nusrete Kepeš, redovne profesorice na Univerzitetu u Bihaću, proces realizacije inkluzije još uvijek traje, a nedostatak materijalnih sredstava uveliko otežava da se ona provede u potpunosti.

“Inkluzija ima dugu putanju, koja je bila pod utjecajem raznih faktora, sve dok se nije oblikovala u relativno samostalnu naučnu disciplinu. Njeni principi su integrirani u međunarodnim dokumentima, kao što su Ženevska deklaracija o pravima djeteta iz 1924. godine, Posebna Deklaracija o pravima djeteta iz 1959. godine, Konvencija o pravima djeteta iz 1989/1991. godine… Promatrajući hronologiju, možemo žaključiti da je ona decenijama prisutna u svijetu”, kaže Kepeš.

“U Evropi, Skandinavija prednjači u odnosu na druge zemlje. Okvirnim zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju, određeno je da djeca i mladi s poteškoćama u razvoju stječu obrazovanje u redovnim školama prema programima prilagođenim njihovim individualnim potrebama. Iskustva iz Finske i ekspertize stručnjaka iz zemlja u regionu su dali podršku obrazovnom sistemu Bosne i Hercegovine i pomogli bh. školstvu da kreira inkluzivnu politiku, kulturu i praksu unutar obrazovnog sistema”, dodaje.

Svakome data mogućnost

Podsjećajući kako su u ranijem sistemu djeca i mladi s lakšim teškoćama u razvoju bili segregirani i pohađali specijalne škole ili specijalna odjeljenja koja su egzistirala pri redovnim školama, govori kako je njoj “taj model neprihvatljiv, jer treba dati šansu svakom djetetu da bude obrazovano u što je moguće optimalnijim uslovima, odnosno u redovnoj lokalnoj školi ili razredu koji bi inače pohađalo sa svojim vršnjacima”.

“Zahvaljujući inkluziji, danas se za ovu kategoriju učenika, kao i onih koja imaju senzorička i motorička oštećenja, prema potrebi organizira produženi stručni postupak u posebnim odgojno-obrazovnim skupinama, a nakon redovite nastave. Ostvaruju ga pedagozi ili rehabilitatori odgovarajuće specijalnosti. Kao osoba i stručnjak iz obasti inkluzivnog obrazovanja, mogu izraziti zadovoljstvo što je prestala politika iz posljednjeg vijeka, u okviru kojeg su učenici s poteškoćama u razvoju obrazovani u segregacijskom sistemu. Raduje me da je zakon u Bosni i Hercegovini omogućio svakom djetetu da ostvari potpunu odgojno-obrazovnu integraciju u redovnoj školi”, napominje Kepeš.

Ključne kočnice inkluzije

Profesorica Kepeš smatra da djeca s poteškoćama u razvoju nisu diskriminirana unutar bh. obrazovnog sistema. Međutim, bolja organizacija postojećih resursa i više individualne pomoći od ekspertnih timova je ono što nedostaje u toj priči.

“Država mora iznaći načina da materijalno podrži inkluziju na svim nivoima obrazovanja, počevši od vrtića. Izdvajanje veće porezne stope, koja bi bila obavezna za sve budžetske korisnike, svakako bi riješila trenutni problem spore i nedovoljne implementacije procesa inkluzije. Diskriminacija je prisutna u drugim segmentima obrazovnog sistema koji je indirektno vezan za posljedice prethodnog ratnog stanja u Bosni i Hercegovini”, nastavlja Kepeš.

Navodi kako su “dejtonska podjela Bosne i Hercegovine i koncepcija Ustava ključne kočnice otvaranja potpune socijalne inkluzije”.

“Još uvijek u Bosni i Hercegovini egzistiraju ‘dvije škole pod jednim krovom’, dvojni nastani planovi i programi, djeca se i dalje voze satima do škole, a prolazeći pored svoje lokalne škole samo da bi pratila nastavu na maternjem jeziku. Nonsens je da u 21. stoljeću djeca ne pohađaju škole isključivo iz ovog razoga. Ovom politikom nisu pogođena samo djeca s poteškoćama u razvoju, nego svi građani Bosne i Hercegovine, bez obzira na religiju, naciju i etničku opredjeljenost”, pojašnjava.

Odnos politike i struke

S obzirom da je obrazovanje plod politike, profesorica Kepeš je mišljenja da su “svi građani podjednako krivi za stanje u kojem nalazi obrazovanje, jer politika je ta koja uređuje i kroji sistem, a on je onakav kakav je”.

“Svi smo mi krivi. Politiku je birao narod, a politika je kreirala sistem ovaka kakav jeste. Evo konkretno nekih primjera toga o čemu govorim. Bosna i Hercegovina se može pohvaliti velikim brojem stručnjaka koji mogu pomoći da se ovaj problem prevaziđe. Problem je što ti stručnjaci ne rade u svojoj branši i što, zbog korupcije i nepotizma, ne mogu doći do izražaja. Politički podobni i manje stručna lica su na ključnim pozicijama i oni odlučuju o svemu, pa i o inkluziji. Sve dok se svijest naroda u Bosni i Hercegovini ne promijeni, ne vjerujem da će doći i do promjene općeg staja, pa i obrazovnog sistema”, zaključuje Kepeš.

Izvor: Al Jazeera