Iran nije onakav kako o njemu pišu

Piše: Lejla Pljevljak Rašidagić

Iran je zemlja koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim – jedne oduševljava, drugi je mrze. U ovu drugu grupu uglavnom spadaju ljudi koji u Iranu nikada nisu bili i o njemu sude na osnovu napisa u medijima. Smisao putovanja jeste i da se svojim očima uvjerimo kakva je neka država. I, kao i mnogo puta do sada, putovanje u Iran je dokazalo da ne trebamo vjerovati svemu što piše u medijima.

Moderni Iran je zemlja koja žudi da bude viđena i posjećena, da bi svijet spoznao kakva je zapravo, a ne onakva kakvom je mediji često predstavljaju. Iranci su, bez sumnje, najljubazniji ljudi koje sam ikada srela na svojim putovanjima. Nerijetko će vas pozvati u svoje kuće, nuditi hranu i čaj, ili ponuditi besplatnu vožnju, samo da bi imali priliku popričati sa vama.

Naše putovanje u Iran je prvenstveno bilo podređeno ekspediciji na najviši vrh Irana, Damavand (5.671 m), ali je uključivalo i uživanje u najljepšim gradovima Irana – Teheranu, Esfahanu i Shirazu, kao nagradu za pretrpljene napore. Ekspediciju je činilo dvadeset planinara iz naše regije, uključujući i bh. ekipu, koju su, pored mene, činile još četiri djevojke (Fahra Čolpa, Daliborka Strika, Sanja Korač i Hasna Smječanin).

Priča počinje u Teheranu.

Tehran je metropola, jedna od najvećih urbanih džungli na svijetu, konglomerat prašnjavih ulica, modernih bulevara, ogromnih bazara, divnih velikih parkova, prastarih auta, najnovijih auta, tradicionalno obučenih žena, lijepo dotjeranih žena, kafića i čajdžinica… sve zajedno jedan ogromni haos koji nikad ne staje.

Uspon na Damavand

Po dolasku u Teheran, prošetali smo kratko gradom, čuvajući snagu za aklimatizacijski uspon na obližnju planinu Točal. Na 3.933 metara visok vrh dolazi se žičarom i kratkom šetnjom.

Idući dan, krenuli smo put Damavanda. Prvo autobusom prema selu Reineh, pa zatim otvorenim kamionetima prema prvog kampu gdje smo planirali prespavati. Riječ je o kampu Goosfand Sar (tor za ovce) koji se nalazi na 3.040 metara nadmorske visine. U kampu se nalazi ruševna zgrada koja je nekad predstavljala dom, džamija Saheb Zaman, par kontejnera i šatora za spavanje i, kao što mu samo ime kaže, tor.

Kao iskusna grupa planinara, samim dolaskom u planinu, naši kriteriji vezani za higijenu, hranu i ugodne uslove spavanja su bili svedeni na minimum, tako da smo u samom kampu dobro zažmirili na sve –  šta se mora, mora se.

Idućeg dana probudila nas je kiša, ali nas nije omela da nastavimo put ka većim visinama. Krenuli smo prema narednom kampu – Bergah Sevom koji se nalazi na 4.220 metara. Nakon pet sati hoda, bez teških ranaca na leđima koje su preuzele mule, ugledali smo dom – veoma prostran, kapaciteta 150 ljudi, sa slatkom kuhinjom.

Naredni dan smo opet iskoristili za aklimatizaciju do 4.660 metara. Na toj visini, uživajući u pogledu smo proveli dva sata. Većina se osjećala dobro, prateći pravila koja se moraju poštovani na tim visinama.

Zahtjevno planinarenje

Pili smo puno vode i jeli što češće da ne gubimo energiju i snagu. A svi pokreti na tim visinama su usporeni i zahtjevni. Vrijeme nam, na žalost, nikako nije išlo u prilog, umjesto ljetnjeg uspona dobili smo pravi zimski pohod. Narednog dana, u tri sata ujutro, hrabro smo krenuli na finalni uspon. Temperatura je bila oko -14 stepeni, a iznad 5.000 metara je počeo da puše jak vjetar. Hladnoća, nevrijeme i posljedice visinske bolesti natjerali su, na žalost, pojedine članove ekspedicije na odustajanje i povratak u dom. Svim ovim problemima Damavand dodaje i još jedan jedinstveni – obzirom da se radi o potencijalno aktivnom vulkanu, negdje oko 5.400 metara dočekuje nas nepodnošljiv smrad koji je posljedica sumpornih isparavanja. Srećom to je bio i znak da smo bili blizu vrha, što nas je ohrabrilo da nastavimo.

Na vrhu smo bili u 11 sati. Euforija i sreća što smo popeli vrh, ne može se opisati. Iranci su i tu pokazali svoju velikodušnost, domah nas ponudivši hurmama i bademima da povratimo snagu. Od ukupno dvadeset članova ekspedicije vrh je popelo njih dvanaest, uključujući i nas tri Bosanke.

Silazak je bio bolan i dug, ali sve je lakše kad znate da se vraćate u dolinu, uspješno postigavši svoj cilj. 

‘Osvajanje gradova’

Nakon par sati odmora utisci su nam se slegli i bili smo spremni da svoju planinarsku opremu zamjenimo civilnom i krenemo u ‘osvajanja gradova’. Civilna odjeća je za nas žene bila upotpunjena sa maramama na glavama, koje smo prihvatile kao modni detalj, pa bismo ujutro pomno birale koja koju maramu nosi taj dan.

Prvi grad za osvajanje je bio divni Esfahan. Ali baš divni! Za staru iransku prijestonicu se ovdje kaže ”Esfahan – nesfe džahan”, ili ”Esfahan je pola svijeta”. Nema apsolutno ništa loše da se napiše za ovaj grad. Osvoji vas na prvu, svoju čistoćom, arhitekturom, veselim bojama, divnim ljudima,…

Iako umorni od uspona, vrijeme u Esfahanu smo maksimalno iskoristili. Lutali smo trgovima, zalazili u mnogobrojne džamije, diveći se njihovoj spektakularnoj arhitekturi i specifičnom dizajnu, obilazili radnjice na čuvenom Esfahanskom mostu. Svugdje smo nailazili na Irance koji su nas zaustavljali, nudili čaj, delicije, ljubazno nam pomagali sa objašnjenjima i uputama kako da što bolje doživimo njihov prelijepi grad.

Esfahan smo napustili, kako se kaže, teška srca, ali bilo je vrijeme da nastavimo dalje jer nas je čekala cjelodnevna putešesvija kroz pustinju prema Širazu. Usput smo posjetili Persepolis, koji je definitivno mjesto koje se treba posjetiti ukoliko se ima vremena. U ovom mjestu nalaze se grobnice cara Kira Velikog u Parsagadu i cara Darija zvana Naqše Rustam.

Prije dolaska u Širaz, lokalci su nam rekli da je još ljepši od Esfahana. E pa, sa tom konstatacijom se baš ne možemo složiti u potpunosti, ali da su u Širazu ljudi opušteniji od ostalih, svakako možemo. Možda i zbog njihove historije, ipak je Širaz rodno mjesto čuvenih pjesnika Saadija i Hafeza.

Malo o novcu. U Iranu se osjećate kao novonastali milijarder koji se ne snalazi dobro sa novcem kojeg ima u džepu. Oficijelna valuta je rial, ali svi trgovci cijene govore u tumanima. Razlika je jedna nula, ali onda imate još veći problem izračunati koliko šta košta budući da novčanice sadrže mnoooogo nula…

A hrana?

Veliko je iznenađenje da se Iranci ne mogu pohvaliti bogatom i raznovrsnom kuhinjom, pored svega ostalog što imaju. Naši obroci su se svodili na kebabe – govedina ili piletina i rižu. Uvijek isto serviran kebab, sa jednim pečenim paradajzom i obiljem riže. Interesatno je spomenuti tradicionalni sladoled, i cijeđeni sok od mrkve sa sladoledom.

Bez obzira gdje da se nalazite u Iranu, osjećate se prijatno. Pored divnih mjesta koje smo obišli, u sjećanju će nam ostati i divna druženja sa Irancima. Kao npr. jedno veče koje smo proveli u lokalnom kafiću u Shirazu gdje smo imale priliku da se opustimo i skinemo marame sa glave, te uživamo u druženju sa lokalcima, popraćeno pjesmom uz pratnju gitare.

Nećemo zaboraviti ni dvije drage djevojke koje su na naš upit gdje je najbliži kafić, provele pola dana s nama pokazujući nam Teheran i skrivena mjesta koja kao turisti nikad ne bi otkrili. A takođe ćemo se sa osmijehom sjećati porodice iz Esfahana, s kojom smo pili čaj i odmarali u parku iako se nismo uspjeli ni riječ sporazumjeti.

Izvor: Al Jazeera