Islamofobija i moć košmara

Piše: Muhamed Jusić

U Sarajevu se od 24. do 26. juna održava prvi Evropski samit o islamofobiji, na kojem bi učešće trebali uzeti brojni eksperti iz ove oblasti, ali i bivši britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović, osnivač Ljekara bez granica Bernard Kouchner te veliki broj zaiteresiranih iz cijelog svijeta.

Dobro je da se o ovom problemu počelo govoriti i da se shvatilo kako to nije problem kojim bi se trebali baviti samo muslimani. Vjerujem da će, s obzirom na listu govornika, biti zanimljivih razmišljanja o čitavom fenomenu i da će problem namjerno projiciranog straha od muslimana biti analiziran iz različitih uglova. Lično se nadam i preporukama koje će biti provedive i koje će u konačnici rezultirati smanjivanjem diskriminacije i isključujuće prakse prema muslimanima u Evropi i svijetu samo zbog njihove vjerske ili kulturološke pripadnosti. Ali, islamofobija je samo jedna manifestacija daleko dubljeg problema kojeg živi sada već postmoderni čovjek.

Taj doskora nazivan moderni čovjek živi posebnu vrstu džahilijeta (neznanja) te ne samo da ne zna ništa o drugom i drugačijem, nego, zbog apsurdne arogancije, ne želi da zna. Možda u neka davna vremena ljudi nisu imali priliku upoznati druge narode i civilizacije. Čovjek se mogao roditi i umrijeti a da ne napusti svoje selo ili grad. Izuzmu li se trgovci i hodočasnici, koji su bili privilegirana elita, malo je onih kojima se stoljećima pružala prilika da dođu u interakciju s različitim nacijama i civilizacijama.

Neznanje rađa strah

Multikonfesionalna i multietnička društva, naročito u zapadnoj Evropi, bila su rijetkost. Danas, u globaliziranom svijetu, iskustvo drugog i drugačijeg je dostupno svakome onome ko želi preći preko stereotipa i stvoriti vlastita iskustva. Ali, te želje je sve manje. Naročito kod mladih. Komplicirani svijet se lakše shvata kroz predrasude i davno uspostavljene sterotipe. Znatiželja i želja za spoznajom više nisu vrlina. Danas svi imaju osjećaj da znaju sve i da je samo stvar kako uvjeriti što više ljudi u vlastiti stav i viziju svijeta. Ta iluzija znanja je opasnija od neznanja.

Neznanje je moćno oružje. Možda nije jače od znanja, ali sigurno jeste destruktivnije i podložnije za manipulaciju. Neznanje rađa strah. Valjda po nekoj svojoj prirodi, ljudi se plaše nepoznatog. I to nas dovodi do ozbiljnog problema, do moći košmara koja vlada današnjim društvima ušančenim u iluziji sveznanja.

Možda je taj novi trend najbolje razotkrio poznati novinar i publicista Adam Curtis u svom dokumentarnom serijalu koji je pripremio za britansku TV kuću BBC. U prošlosti su političari obećavali bolji život. Njihove metode su se razlikovale. Međutim, njihov autoritet i moć su proizlazili iz optimističnih vizija koje su nudili svom narodu. Do postizanja tog boljeg života nije dolazilo te su ljudi danas izgubili nadu u ideologije. Sve više i više, političari su viđeni kao menadžeri javnih aspekata naših života.

Zato su političari, tvrdi Curtis u svom dokumentarcu iz 2004. godine, sada otkrili novi način koji ponovo uspostavlja njihov autoritet i moć. Umjesto obećanja da će ostvariti naše snove, oni nam sada obećavaju zaštitu od noćnih mora. Tvrde kako će nas spasiti od strašnih opasnosti koje mi ne vidimo i koje ne razumijemo, a najveća od tih opasnosti je međunarodni terorizam, predstavljen kao moćna i zla mreža s tajnim podružnicama u zemljama širom svijeta i kao prijetnja kojoj se treba suprotstaviti.

‘Škola za ribe’

Ali, ne manipulira se danas samo strahom od terorizma, nego svim što nam je nepoznato i drugačije. Od Istoka do Zapada ljudi se plaše imigrantima, pripadnicima druge vjere, boje kože, onima drugačijih pogleda na svijet od “naših”. Međutim, da bi se ljudi držali u neznanju i strahu, treba se uložiti značajan trud. U tom smislu posebno su bitna dva segmenta društva – obrazovanje i mediji.

Mediji, osim što direktno, zbog svoje žeđi za senzacionalizmom, šire strah i paniku oko svega, kao najefikasniji način povećanja gledanosti, posjećenosti i tiraža, doprinose zatupljivanju masa kroz forsiranje samo zabavnih sadržaja. U prvom slučaju prosječan konzument medijskih sadržaja će dnevno biti prepadnut barem stotinu puta, ne samo teroristima, nego igračkama koje truju našu djecu, bubuljicom na koži, koja je simptom smrtne bolesti, i nevidljivim grinjama, i čime sve ne.

Što nas ne plaši, to nas se i ne tiče, a jedno ostalo za što nam savremeni mediji služe jeste zabava. I to kako vrijeme odmiče, pojam zabave se sve više banalizira. Šund je davno prevaziđen i skoro s nostalgijom gledamo na njega. Danas se gledaoci sistematski zaglupljuju. Već famozni realitiji spuštaju granicu pristojnosti i prihvatljivog ponašanja, nudeći ljudima kao uzore upitne ljudske karaktere.

Drugi segment je obrazovanje, koje je nekada počivalo na kritičkom promišljanju, na ideji da se učeniku usadi želja za spoznajom, da ga se osposobi da samostalno nastavi otkrivati svijet oko sebe, po mogućnosti čineći ga boljim i naprednijim od našeg. Danas se obrazovanje svodi na “škole za ribe”, gdje nove generacije učimo kako da funkcioniraju u društvu koje smo im mi stvorili.

Njih se uči konačnim istinama, velikim mitovima i sposobnosti reprodukcije davno uspostavljenih istina. Doda li se tome neprivlačnost takvog sistema mladima koji su već odavno nastanili virtualni svijet i kojima, ako ih se prepusti samima sebi, jedino površna zabava koja im pomaže da “ubiju vrijeme” ima smisla, jasno je zašto su oni danas podložni da ih se prepada svim onim o čemu ništa ne znaju.

Krivo shvatanje tolerancije

Imao sam priliku, u sklopu jednog međureligijskog programa, razgovarati s mladima iz cijele Bosne i Hercegovine. Većina njih se nikada nije družila s pripadnikom druge vjere ili etniciteta. O vjeri drugoga mladi su, na osnovu istraživanja koje smo proveli, znali samo ono što su mislili da je za tu religiju kompromitirajuće, odnosno ono što su ih naučili da je dovoljno. Nije to tako samo u Bosni. Vjerujem da je u svijetu slično, ili gore. Zato ni islamofobija, niti bilo koji drugi iracionalni strah od drugačijeg ne može bit riješen samo angažmanom jedne skupine aktivista, ma kako oni bili predani i iskreni u svojim namjerama.

Potrebna je promjena paradigme na kojoj naš sistem vrijednosti opstoji. Potrebno je ponovo probuditi želju za spoznajom, koja nije opterećena uspostavljenim istinama i potrebna je, prije svega, ljudska interakcija i otvorenost. Nažalost, u najboljem slučaju kao zamjena interakciji, upoznavanju i otvorenosti prema drugima, danas se ljudima nudi tolerancija kao vrlina.

Tolerancija prema drugom i drugačijem može imati i svoje ružno lice održavanja distance, nadmenosti i arogancije i, kako je primijetio Božidar Jezernik, “aktivna koegzistencija u globalnom selu” ne može se zasnivati na toleranciji; potrebno je nešto više, potreban je suživot koji se temelji na otvorenosti i uvažavanju drugog i drugačijeg. Biti otvoren prema drugom i drugačijem nije jednostavno, niti je jednostavno uvažavati ih. Uvažavanje i otvorenost ne dolaze sami od sebe, njih treba njegovati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera