Ispovijest Sjevernokorejke koja je mučena

 

Nedugo nakon što je sadašnji lider Sjeverne Koreje Kim Jog-un došao na vlast nakon smrti oca 2011. godine, uveo je strožije sigurnosne mjere duž granice sa Kinom kako bi spriječio bježanje iz zemlje.

Prema podacima južnokorejskog Ministarstva ujedinjenja, rezultat toga je da je smanjen broj Sjevernokorejaca koji su pobjegli u Južnu Koreju od 2012. godine.

„Kim Ji-woo“ (nije njeno pravo ime) napustila je Sjevernu Koreju 2013. godine. Sedam godina je razmišljala o napuštanju svoje zemlje prije nego što se odlučila na opasno putovanje u Kinu, i na kraju u Seul. Kim optužuje Vladu Sjeverne Koreje za ozbiljna kršenja ljudskih prava.

Ovo je njena priča, koju je ispričala Al Jazeerinoj dopisnici Teresi Bo.

***

Mi, Sjevernokorejci nismo pasivan, glup narod.

Upravo sada, mi ne možemo reagovati iako to želimo, jer to bi za posljedicu imalo ne samo našu smrt, nego i smrt tri do četiri generacije naše djece. Tako da to samo podnosimo.

Najbolja stvar, jedina stvar koju stanovnici Sjeverne Koreje mogu učiniti u borbi protiv svoje Vlade je da bježe. Da pobjegnu i da daju intervjue i otkriju stvarnost Sjeverne Koreje. Mislim da je to najmoćnji oblik otpora.

Odlučila sam pobjeći već 2006. godine, ali nisam znala puno o južnokorejskom društvu. Nas od djetinstva uče samo negativnim stvarima o Južnoj Koreji. Nisam bila sigurna da ću tamo biti dobrodošla.

Ljudi su stalno izloženi kampanjama, predavanjima, konferencijama i časovima o tome kako se Južna Koreja pretvara da prihvata prebjege i onda ih, nakon tri godine, tajno ubija. Čuli smo toliko kampanja koje šire takve informacije da iako sam donijela odluku, bilo je zapravo teško skupiti hrabrosti i pobjeći.

Ali, 2013. godine je postalo posve nemoguće živjeti u Sjevernoj Koreji. Preživljavanje više nije ovisilo o meni, a iako sam još bila živa, bilo je nemoguće zamisliti budućnost za moju djecu.

Tako da sam odlučila, da čak iako umrem, barem će moj duh stići u Južnu Koreju. I čak iako ne budem mogla stići tamo, mogla bih otići u treću zemlju i otkriti stvarnost Sjeverne Koreje.

Lažno su me optužili da sam vođa špijunske mreže za Južnu Koreju i Ministarstvo državne sigurnosti (SDD) me uhapsilo 2011. godine. Uhapšena sam na putu do posla. Čekao me je automobil oko jedan sat popodne.

U podzemnoj ćeliji

Bilo ih je petero. SDD ima svoj zatvor. Žene koje uhvate u pokušaju da pobjegnu obično šalju u zatvor. Ali pošto sam ja optužena da sam vođa špijunske mreže, smjestili su me u podzemnu ćeliju.

Bila sam sama. Zatvoreni ste u malu ćeliju i prisiljeni da klečite cijeli dan, od 6:30 ujutro do 10:30 navečer. Ne smijete govoriti, ne smijete ni protestirati. Ako se pomjerite, kažu vam „Hej, ustani“ i onda vas natjeraju da ispružite ruke. Udaraju vam po rukama drškom pištolja, tako da vam po rukama ostanu ožiljci. Nemilosrdno vas tuku. Onda nastavite klečati.

Bila sam zatvorena devet dana, a  onda su me odveli na prvo saslušanje. I na putu do tamo, pokazivali su mi druge zatvorenike.

Oni su tako žestoko pretučeni da vrište. U tolikim su bolovima da drhte. Stražari kažu, „Hej, zaustavi se i pogledaj. Završit ćeš kao ovi ljudi. Ako ne želiš da nam kažeš istinu, trebaš se ubiti“.

Ako ne priznaš krivicu na prvom saslušanju, oni vas nemilosrdno tuku sve dok ne pomislite da ste mrtvi. Napravili su pauzu za vrijeme saslušanja da mi kažu da priznam svoje zločine, i kada sam to odbila, nemilosrdno su me tukli.

Kada kažem „udarali su me“, oni su skakali po meni đonovima cipela. Udarali su me predmetom koji izgleda kao linijar.

Obrva mi je pukla. Moj vid je nekada bio veoma dobar, ali dobro su me pretukli i zadobila sam krvave modrice, tako da se moj vid pogoršao. Desna strana je dobro, ali lijeva strana – toliko su je udarali. Samo sam rekla: „Udarajte me koliko god želite“.

Prestali bi tek kada bi im ponestalo energije. Tako oni mlate.

Jako je teško podnijeti da ljudi priznaju da su uradili nešto što nikada nisu učinili. Sjevernokorejski SDD može učiniti da čak i nijema osoba progovori.

To je uistinu najokrutniji oblik kršenja ljudskih prava.

Kada podnesu spisak špijuna Kim Jogn-unu, šef SDD-a dobija medalju nacionalnog heroja, drugi dužnosnik dobija nacionalnu medalju časti. Oni jedni drugima dodjeljuju ove nagrade.

Ako negiram optužbe, to je njihov gubitak. Tako da su mi eksplicitno rekli: „Gora si od insekta, ne smatraj se čovjekom. Prestani sebe zvati čovjekom i počni razmišljati o sebi kao o bubi. Taj stav trebaš da imaš kada mi se obraćaš“. Tako su se ponašali.

Izašla sam nakon otprilike dva mjeseca. Dobila sam otkaz na svim radnim mjestima. Poslali su me na obuku tri mjeseca gdje sam bila podvrgnuta ideološkim reformama. Poslije toga, postala sam društveni otpadnik. Bila sam kao kap ulja u lokvi vode. Niko nije smio komunicirati sa mnom, niko nije smio razgovarati sa mnom. Izolirali su me.

Vidjela sam da to neće utjecati samo na mene, nego i na moje dijete. Vlada prati svaki vaš korak, oni vas prate do tog nivoa da to ne možete ni zamisliti. Zato sam morala presjeći sve društvene veze. Bilo je nemoguće da moje dijete dobije obrazovanje, tako da sam odlučila pobjeći.

Morala sam otići zbog mog jedinog preostalog sina, kako bi mu omogućila obrazovanje i priliku za bolji život. Kada moj sin dođe ovdje, želim da mu pružim obrazovanje. Također ga želim poslati u inostranstvo na studije. Želim da studira medicinu koju je njegova pokojna sestra toliko željela da studira. Želim da on ispuni njen san.

Nisam znala nikoga u Južnoj Koreji. Nisam imala nikoga da me pozove da dođem, ništa. Ali to je bio jedini način da ja, da moj sin preživi. Stavila sam svoj život na kocku za to.

Opasno putovanje

Kada sam došla u Kinu, nisam bila pri svijesti.

Krila sam se jedan dan uz rijeku Amnok, na izoliranom mjestu u šumi (rijeka je poznatija pod imenom Yalu). A kada je došla nova smjena straže, uzela sam ruksak i skočila u vodu. U vodi sam bila tri sata.

Rijeka je bila veoma duboka na dijelu na kojem sa prešla, to je dio gdje se spajaju četiri struje. Moralo je biti takvo mjesto, jer granična patrola na tom mjestu nije bila tako stroga. Nisam imala privezan konopac za leđa. Nisam znala plivati. I samo sam skočila. Shvatila sam da sam bila tako blizu smrti.

Imala sam sliku pokojne kćerke. Rekla sam „Molim te Bože spasi me. Ako umrem, šta će moj sin raditi?“. Začudo, struje uvijek teku prema Sjevernoj Koreji. Ali iskreno, radije bih se utopila nego da se vratim i da me uhvate. Moj život bi bio nezamisliv, kao i život moga sina. Provela bih život u zatvoru. Tako da sam bila odlučna da ako ne pređem, da ću se radije utopiti.

Kada sam došla do kineske obale, ispuzala sam iz rijeke i pomislila da bi trebala krenuti prema svjetlu. I tu sam bila, na cesti, bez svijesti. Moja odjeća je spala sa mene i izgubila sam cipele. Jedino što sam imala je ruksak, a i on se pocijepao tako da je sve ispalo iz njega i on je bio prazan.

Onda me je našao neko ko je prolazio na motoru i odveo me u kuću svoga prijatelja. Prijatelj u čiju me kuću doveo bio je đakon u crkvi. Bio je đakon među Kinezima, bio je korejske nacionalnosti čija je porodica emigrirala u Kinu.

Čekajući ujedinjenje

Moj sin je sada sa mojom majkom. Nisam pričala sa njim od kada sam pobjegla. Želim čuti njegov glas samo još jednom, ali ne mogu.

Ali sam razgovarala sa majkom jednom kada sam joj slala novac. Samo smo plakale. Čak i kada sam otišla, nisam joj rekla da idem ovdje. Samo sam joj rekla da ću otići da nabavim nešto novca, i da ću se vratiti nakon jedne noći. Moja majka mi je stalno bila na savjesti.

Rekla sam sinu da ću se sutra vratiti i da za to vrijeme nauči 100 engleskih riječi, pa ću ga propitati kada se vratim. I otišla sam.

Moja majka mi je rekla da je mislila da sam umrla. Mislila je da sam se utopila u rijeci Amnok. Jedva je pričala, gušila se od jecaja. Samo je mogla plakati. Nismo imale priliku reći nešto više. Samo smo plakale.

Moja porodica je kažnjena koliko neko može biti kažnjen zbog mog odlaska. Moj mlađi brat je bio vojnik, on je otpušten, kao i suprug moje mlađe sestre, koji je bio policajac. A moj sin, koji je bio predsjednik razreda u školi, izbačen je iz škole čim sam nestala. Kažu da ih stalno posmatraju. Ali uzaludno je ispitivati moju staru majku i mog sina, koji ne znaju gdje sam. Kada sam otišla, povećao se nadzor nad njima.

Samouvjereno ću pokazati svoje lice u javnosti. Želi davati intervjue.

Ali prvo moram dovesti svog sina i majku, zato odbijam zahtjeve za intervju. Ali kada moja majka i dijete budu ovdje, osjećam da ću reći sve što mi leži na srcu, sve što sam vidjela, čula i osjetila.

Ono što osjećam kada se prisjetm je: Više do 40 godina sam živjela u Sjevernoj Koreji i ja – ne samo ja, nego i moji roditelji – nikada nismo pomislili da se pobunimo protiv Vlade. Samo smo radili ono što nam je govorila Radnička partija.

Onda iznenada, jednog dana, optužili su me za nešto. Na ovaj način se oni rugaju ne samo meni, nego i desetinama, hiljadama ljudi.

Mučili su me na takav način da to čovjek ne može ni zamisliti. I dalje o tome sanjam. Stvarno. Nikada to neću zaboraviti. Ne biste bili čovjek ako biste to mogli zaboraviti.

Izvor: Al Jazeera