Istorija kao noćna mora koja se ponavlja

Bodrožine intervencije u tekstu potcrtavaju odgovornost međunarodne zajednice i vojnika UN-a za događaje iz Srebrenice (EPA)

Piše: Draško Luković

Premijera predstave „Potočari party – Priviđenja iz srebrenog vijeka“, u režiji beogradskog reditelja Stefana Bodrože, održana je u bečkom teatru „Nestroyhof – Hamakom“ polovinom aprila ove godine. Autor drame, bosanskohercegovački pisac Almir Bašović, uz zadovoljstvo vrlo emotivnom reakcijom publike posebno ističe igru glumačkog ansambla, koji je uz talenat i zanatsko umijeće pokazao i nesvakidašnju profesionalnu angažiranost. 

Danas, gotovo deset godina nakon nastanka drame koja se bavi užasnim događajima u Srebrenici, na pitanje koji su se sve specifični umjetnički i zanatski problemi stavljali pred njega tokom rada na rukopisu „Priviđenja iz srebrenog vijeka“, Bašović odgovara:

“Danas mi je posve jasno da su problemi u umjetnosti u principu uvijek isti. Osnovni problem je kako, pišući o događajima iz skorije prošlosti, izbjeći banalnost i svaku vrstu dnevnopolitičkog govora koji bi, uslovno rečeno, bio osuđivanje, a ne pokušaj razumijevanja. Druga, ništa manje važna, stvar bila je kako dostići ideal drame, odnosno onu vrstu objektivnosti koja je moguća samo ako likovi govore svojim, a ne jezikom autora.”

Elementarna pitanja

Bašović ističe kako je drama personalna forma koja se bavi ličnom sudbinom, jer lik čim progovori postaje osoba koja čak i kad je pripadnik kolektiva zadržava svoju osobnost. Polazeći od ove osobine drame, pisac posebno naglašava činjenicu da u drami ne borave narodi nego pojedinci.

“Ta činjenica mi je zapravo pomogla da shvatim kako se u Srebrenici nije desilo ništa što, nažalost, nije uobičajeno u evropskoj istoriji, a to je stradanje porodice. Zato sam pokušao preko sudbine jedne žene iz Srebrenice i njezine obitelji ispričati priču o tužnom dvadesetom stoljeću.”

Tuđi govor u ime srebreničkih žena u dnevnopolitičke svrhe Bašović naziva, citirajući Hanu Arendt, nastavkom nasilja nad žrtvama rata mirnodopskim sredstvima, jer je u njemu vidljivo odsustvo svake empatije spram supruga i majki, koje u moru ženevskih i ostalih konvencija ne traže ništa drugo do ono što još od Homerova doba slovi kao jedan od temelja evropske kulture: dostojanstvenu sahranu svojih muževa i djece. To što se Bašović, osvrćući se na razlog stavljanja sudbine žena Srebrenice u centar svoje drame, poziva na temelje evropske kulture nije nimalo slučajno. 

Komentarišući zapažanje novinara „Standarda“ da je izvedba komada primjer približavanja etničkih grupa, Bašović kaže da Bodroža i on nisu reprezenti etničkih grupa kojima pripadaju, te kako činjenica da su morali otići u Beč da bi surađivali na komadu o Srebrenici mnogo govori o trenutnom stanju odnosa tih skupina. Međutim, kako obojica pripadaju vrsti ljudi koji žive od ljudske sklonosti ka dijalogu, nije im bilo teško naći zajednički jezik.

Kritikujući olako stavljanje znaka jednakosti između novog i dobrog, on napominje kako nam se stara, elementarna ljudska pitanja stalno vraćaju. To se, doduše, uvijek dešava u izmijenjenom kontekstu, kojeg danas bitno određuje postojanje sredstava masovnog uništenja. Zbog njihove upotrebe od Prvog svjetskog rata naovamo, uključujući tu i Srebrenicu, pisac iskazuje bojazan da čovjeka dvadesetprvog stoljeća više definira zloupotreba nauke, nego nauka sama. 

“Usljed stalnog vraćanja na stara pitanja istorija nam se javlja kao noćna mora koja se neprestano ponavlja. Otuda gledano, ‘Priviđenja iz srebrenog vijeka’ su još jedna verzija Antigone i sličnih priča, kojom sam se htio pomalo distancirati i od megalomanske ideje kako je moguće u jednoj drami ispričati priču o Srebrenici. Problematizirajući vlastitu poziciju kroz lik pisca, poigravao sam se s evropskom dramskom tradicijom, odnosno dramom apsurda i epskim teatrom, ne bih li nekako ukazao da odgovori na elementarna pitanja ne stoje u pozorištu, nego u životu.”

A da je Bašovićev umjetnički koncept provučen kroz Bodrožino čitanje u Beču naišao na razumijevanje svjedoči osvrt uglednih austrijskih novina „Standard“, u kojem se kaže da komad istovremeno otkriva ličnu sudbinu i tragediju čovječanstva. No, za razliku od sarajevske izvedbe komada u režiji Elmira Jukića, koja je uglavnom slijedila složenu strukturu originalnog teksta drame građenog na srednjevijekovnim dramskim formama i Bašovićevoj viziji potrebe srebreničkih žena za razrješenjem nepodnošljivog stanja čudom, bečka postavka je, zbog drugačijeg kulturalnog konteksta, trebala određene preinake teksta. Bodrožine intervencije u tekstu potcrtavaju odgovornost međunarodne zajednice i vojnika UN-a za događaje iz Srebrenice 1995. godine, na šta ukazuje i naslov predstave.

Dramski pisac

“Bodrožino kraćenje teksta izvedeno je krajnje umjetnički konsekventno. Moj jedini zahtjev, na kojem ću i u buduće insistirati kada je u pitanju scensko izvođenje mojih drama, jeste da se vodi računa o tome da je pozorišna predstava cjelina koju treba sačuvati. Taj zahtjev je ovdje bio u potpunosti ispoštovan.”

Komentarišući zapažanje novinara „Standarda“ da je izvedba komada primjer približavanja etničkih grupa, Bašović kaže da Bodroža i on nisu reprezenti etničkih grupa kojima pripadaju, te da činjenica kako su morali otići u Beč da bi surađivali na komadu o Srebrenici mnogo govori o trenutnom stanju odnosa tih skupina. Međutim, kako obojica pripadaju vrsti ljudi koji žive od ljudske sklonosti ka dijalogu, nije im bilo teško naći zajednički jezik.

“Pišući ‘Priviđenja…’ pazio sam se da nikoga ne uvrijedim, trudeći se da u meni prevagne dramski pisac, a ne čovjek koji pripada određenom narodu. Potvrdu da sam u tome uspio vidio sam u tome što je dramu prvi objavio ugledni novosadski časopis Scena. Druga potvrda došla je od Stevana, koga nisam poznavao prije nego što mi se javio sa željom da režira dramu, govoreći o njoj, što je meni jako važno, isključivo u estetskim kategorijama.”

Bašović ne krije zadovoljstvo estetskim dometima Bodrožine predstave. Međutim, činjenica da se komad o Srebrenici može gledati u Beču, ali ne i u Sarajevu, za njega je poražavajuća. Podsjetimo, „Priviđenja…“ su, nakon što su svojevremeno izazivala izniman interes publike, naprasno skinuta s repertoara i to bez ikakvog objašnjenja.

“Bojim se da se u nedostatku svake reakcije javnosti na skidanje neoubičajeno gledane predstave i to o tako teškoj i značajnoj temi kao što je stradanje Srebrenice, ogleda sveukupno stanje u našem društvu. Ne bih se detaljnije bavio ovim pitanjem, ali ćutanje s kojim je skidanje predstave propraćeno za mene je više nego zabrinjavajuće. No, budimo pošteni pa recimo i to da je izostanak kritike estetskih dometa drame donekle razumljiv, jer je, zbog nepostojanja vremenske distance u odnosu na užasne događaje, tema u drugi plan gurnula mogućnost govora o formi.”

Satisfakcija piscu

Reakcije austrijske publike i kritike na predstavu zasigurno predstavljaju određenu satisfakciju piscu čiji radovi, čini se, pobuđuju daleko više interesa izvan Bosne i Hercegovine negoli u njoj. Pored drame „Priviđenja iz srebrenog vijeka“, Bašović je napisao i komad „RE: Pinocchio“, koji je praizvedbu doživio u Skoplju na albanskom jeziku. Obje drame prevedene su na više evropskih jezika, a „Priviđenja…“ su uvrštena u publikaciju Evropske teatarske konvencije. 

Bašović je i autor knjige „Čehov i prostor“, koju je izdalo „Sterijino pozorje“ iz Novog Sada. Slovenački prevod ove knjige izlazi uskoro u okviru ugledne MGL-ove biblioteke. Pored toga, Bašović je urednik zbornika „Drama i vrijeme“, u kome je svoje mjesto našao čitav niz reprezentativnih radova najrelevantnijih regionalnih autora u polju dramske umjetnosti. Međutim, ni o jednoj od ovih knjiga niko u Sarajevu nije napisao ni slova. No, nadajmo se da će Almir Bašović određenu satisfakciju za ignorantski odnos prema njegovom radu dobiti kroz najavljena gostovanja predstave „Potočari party – Priviđenja iz srebrenog vijeka“ u Zenici i Sarajevu.

Izvor: Al Jazeera