Ivica Todorić – novi južnoslavenski kralj

Todorić drži Agrokor čvrsto u svojim rukama (Al Jazeera)

Piše: Goran Borković

Ivica Todorić nikada nije bio Miroslav Mišković. Prije svega, otac hrvatskog tajkuna još je u socijalizmu bio puno bogatiji od njegovog srpskog pandana. Bio je i svojevrsna preteča političkog poduzetništva, pa je u isto vrijeme razvijao privatni biznis s cvijećem i sudjelovao u radu tadašnjeg Sabora Socijalističke Republike Hrvatske.

Ima još razlika. Todorić stariji je negdje iza “hrvatskog proljeća” završio u zatvoru. Razlog je bio privredni kriminal. Kako je na ovim područjima boravak u “ograničenom prostoru” uvijek bio preporuka za kasniji napredak, tako je i Todoriću činjenica da je “ležao” zbog novca okarakterizirana kao pokušaj političkog pritiska jer je, jel'te, ovaj bio borac za hrvatsku državotvornost, pa su mu spakirali krađu, ne bi li ga otjerali u zatvor.

Mišković je tek kasnije završio iza rešetaka. I on kaže da mu je spakirano, ali to za ovu priču nije važno, jer svi koji su u zatvoru i tako tvrde isto.

Prodor na rusko tržište

Todorić, ovaj mlađi, a i to je važno spomenuti, nikada nije bio u državnim strukturama. Mišković je, pak, bio ministar. I to u vladi pod režimom Slobodana Miloševića. Bio je kratko, ali očito dovoljno da i on ugrabi sve što se moglo ugrabiti za što manje novca nakon raspada propale Jugoslavije.

U tek je nešto boljoj situaciji Zoran Janković, treći iz onog slovensko-hrvatsko-srpskog trolista, koji također muku muči s državnim organima, premda je upravo taj slovenski Srbin od seoskog lanca zadruga uspio podignuti Mercator do regionalnog igrača i, što je također važno spomenuti, inzistirao na vlasničkom povezivanju i širenju “njegovog” Mercatora, Todorićevog Konzuma i nekada Miškovićeve Delte na istok, prema Ukrajini.

I tu negdje prestaje bilo kakva sličnost među njima. Mišković se nedavno jedva izvukao iz pritvora, a Todorić u isto vrijeme širi svoje carstvo, želeći postati kralj ne samo Hrvatske nego i cijele regije. Dok Mišković traži novac za advokate i izlazak iz zatvora, Todorić ga traži za kupnju Mercatora.

Naš junak se zaletio u Rusiju, gdje je bez puno problema dobio kredit od 600 milijuna eura od Sberbanke, čime je uspio prijevremeno otplatiti nepovoljno uzete obveznice 2009. godine. Poveo je pritom i novinare iz hrvatskih medija, koji se nisu ustručavali obuzdati uzbuđenje tom činjenicom, a da pritom nikome nije palo na pamet pitati kolike kamate će plaćati.

Ako želimo biti ironični, možemo reći da su ga našli i jedan i drugi. Mišković ne diše više “prosejani zrak”, a Todorić je spreman disati punim plućima i preuzeti posrnuli slovenski trgovački lanac, čime bi definitivno postao neprikosnoveni vladar u regiji/regionu/bivšoj Jugoslaviji, kako hoćete, i nametnuo se kao novi južnoslavenski kralj.

Da ne pretjerujemo u usporedbi, samo kratak podatak da će Agrokor – ako Todorić u ovoj akviziciji uistinu uspije – već iduće godine imati prihod jednak ukupnom prihodu hrvatskog turizma koji se, ako je vjerovati procjenama satelitske bilance, kreće negdje na razini od sedam milijardi eura. Doduše, niti Todorićeve podatke ne treba odmah uzeti zdravo za gotovo, s obzirom na to da njegov koncept poslovanja – od njive/štale do police – otvara niz mogućnosti višekratnog bilježenja istog novca. 

Elem, tim se povodom prošli tjedan naš junak zaletio u Rusiju, gdje je bez puno problema dobio kredit od 600 milijuna eura od Sberbanke, čime je uspio prijevremeno otplatiti nepovoljno uzete obveznice 2009. godine. Poveo je pritom i novinare iz hrvatskih medija, koji se nisu ustručavali obuzdati uzbuđenje tom činjenicom, a da pritom nikome nije palo na pamet pitati (valjda je to u Hrvatskoj nepristojno kad je riječ o medijima i kad je riječ o Todoriću) kolike kamate će plaćati na takvu količinu povoljnog kredita.

Uglavnom, riječ je o gomili novca i još većem ushićenju Agrokorovog gazde, koje nije niti pokušao skriti. Nestali su odmah svi sporovi između Hrvatske i Rusije, katoličanstva i pravoslavlja, latinizma i bizanta, Ukrajine i Krima, naših i njihovih. Svi su mediji odmah zatrubili u isti rog, s tim da je Sberbank, važno je znati da je riječ o ruskoj banci u državnom vlasništvu koja je treća po veličini u Europi, dobio neviđeni reklamni prostor s obzirom na to da će učiniti sve da pomogne u Todorićevom prodoru na tamošnje tržište. Tek se tu i tamo spomenulo da je u istome već jednom pokušao, pa se opekao, ali ovaj put je nešto drukčije. Ovaj put Todorić ima veću hrvatsku podršku da osvoji Rusiju, nego što Vladimir Putin ima za ulazak na Krim ili istok Ukrajine.

Uključivanje u privatizaciju

Todorić se pritom drži poznate formule, one koju je jako dobro formulirao Miroslav Kutle, sada već simbol privatizacije na hrvatski način, kazavši da će bicikl pasti ako se prestanu okretati pedale. A Todorić ih itekako okreće.

Počelo je benigno kada je u ljeto 1992. godine šira hrvatska javnost prvi put čula za prekupca cvijećem preko teksta u tjedniku Globus, gdje su se čudili otkud se sada ovaj uključuje u privatizaciju. Krenuo je od zadarske Sojare i Agroprerade Ivanić Grad, a zavrtio priču – nikada dokazanu – da je kredit Zagrebačke banke od šest milijuna maraka namjenski predviđen za kupnju pšenice i kukuruza za robne rezerve tek dijelom iskoristio u tu svrhu, s tim da je dio te robe izvezao u inozemstvo, pa kasnije prodao devize Ini i onda, da se opravda, nabavio pšenicu po niskim cijenama od vojvođanskih poduzeća. Ako je istina, od 184.800 tona pšenice i kukuruza, kupljeno je niti 60.000. U Agrokoru su se, pisali su mediji, kasnije pravdali da su kupljenu robu opljačkali četnici i JNA, ali, bilo kako bilo, nije bilo ni državnog novca, ni državne pšenice – još manje kukuruza.

Širenje se nastavilo posredstvom drugih socijalističkih tvrtki, u pravilu vezanih uz hranu i trgovinu. Trgovački lanac Unikonzum, tvornica ulja Zvijezda, tvornica sladoleda Ledo, punionica vode Jamnica, pa dalje lanac kioska Tisak, prehrambeni kombinati Vrbovec i Belje… Premalo je prostora ovdje da se pobroji što je sve “gazda”, kako ga vole zvati u korporaciji, stavio pod svoju kontrolu. U svakom slučaju, već je 1993. godine okarakteriziran kao “najveći kapitalist u Hrvatskoj”, čemu je svakako pridonio i blizak odnos s tadašnjim predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom, koji se i osobno zalagao za ekonomiju kojom će vladati 200 bogatih obitelji.

Iz tih vremena moguće je izdvojiti tek nekoliko podataka sakupljenih u tjedniku Forum, čiji je novinar Saša Paparella pokušao otkriti s koliko je kapitala Todorić krenuo u privatizacijske pothvate. Godine 1997. u tjedniku Obzor objavljeno je da je Agrokor do rata skupio osam milijuna maraka čiste dobiti, magazin Banka piše da je 1989. imao 16 milijuna maraka, dok Jutarnji list kasnije spominje privatni kapital od 30 milijuna maraka stvoren prije rata u industriji cvijeća. Sam Todorić 1993. u intervjuu Večernjem listu ovako pojašnjava: “Većinu naših akvizicija plaćali smo u gotovini. To je oko 15 milijuna maraka zdravog novca. A od banke smo dobili samo 2,6 milijuna maraka kredita.”

Da se na zavaravamo, Todorić nije bio poput Kutle i drugih lakomislenih novonastalih tajkuna. Svoj razvoj je bazirao ne samo na državnim financijsko-političkim potporama, nego i putem tržišta. Tako se odnosio i prema političkim strankama. Nije mu bio problem financijski pomoći HDZ-u u vrijeme Franje Tuđmana, niti kasnije SDP-u i HSLS-u, baš kao što je Nevenki Tuđman, nakon kraja režima njezina oca, i dalje otkupljivao kornete koja je ova proizvodila u tvrtki izravno ovisnoj o Todorićevu Ledu.

Nezamjeranje tajkunu preče od zakona

Ovladao je kompletnim procesom – od proizvodnje do prodaje, što mu je omogućilo i izravan “vertikalan nadzor”, tako da je u Hrvatskoj jednako važno koliko s plaćanjem računa kasni država kao i Agrokor. A ovaj, pak, kompaniju, unatoč bolesti, drži čvrsto u svojim rukama, prepuštajući tek dio odluka menadžmentu ili djeci.

U praksi to za 2013. godinu izgleda ovako: Mercator je bio prvi neplatiša s 309 milijuna kuna, plus 342 milijuna kuna obveza koje još nisu dospjele na naplatu. Slijedio je Konzum sa 158 milijuna kuna dospjelih a neplaćenih obveza, plus milijardu kuna koje su tada čekale na naplatu. Treći je bio Tisak sa 131 milijunom kuna dospjelih a neplaćenih obveza.

 Iz Agrokora je došlo i u njega se vratilo više visokih Vladinih dužnosnika.

Sve slabijoj državnoj vlasti važnije je ne zamjeriti se moćnom tajkunu nego li provoditi zakone. Tako je donedavna čelnica Agencije za zaštitu državnog natjecanja Olgica Spevec, zapravo posljednja zapreka ovladavanju i ono malo preostale Hrvatske, na sastancima na kojima se razgovaralo o Agrokorovim tvrtkama za to vrijeme formalno napuštala sjednice, budući da joj je suprug tamo zaposlen. Olgice Spevec tamo više nema, AZTN je pod izravnim utjecajem Europske komisije, ali preduvjet da Konzum, čitaj Agrokor, preuzme Mercator, daleko je od neostvarivog.

U šest mjeseci moraju ili prodati ili dati u zakup ili prenamijeniti 96 trgovina Konzuma ili Mercatora, uz uvjet da u tri godine nakon službenog preuzimanja prepuste 30 posto polica dosadašnjim Mercatorovim dobavljačima, što će Todoriću teže pasti od onih 96 trgovina, s obzirom na količinu vlastitih dobavljača.

Uostalom, jedan od prvih poteza kada je preuzeo Tisak, najveći distributerski lanac kioska u Hrvatskoj, bilo je uvođenje plaćanja za uvrštavanje tiskovina na kioske, što je tada izdavače koštalo oko 10 tisuća eura ako su željeli biti u cijeloj državi. Valjda navika iz Konzuma. Odluka sličnih agencija u Bosni i Hercegovini te Srbiji tek se očekuje, posebno zbog činjenice da će Todorić sada bezuvjetno ovladati tim maloprodajnim tržištem, baš kao što je to već napravio s hrvatskim, i da tu prodaja ili prenamjena malog dijela prodavaonica u (ne)legalnom monopolu ništa neće promijeniti.

Osim toga, iz Agrokora je došlo i u njega se vratilo više visokih Vladinih dužnosnika, poput Damira Kuštraka, koji je bio zamjenik ministra financija, a sada je jedan od vodećih ljudi kompanije. Možda je najbolji primjer donedavnog guvernera Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog, koji je u medijima predstavljan kao zaštitnik “malih ljudi”. On je iz Agrokora došao u HNB, da bi se nakon isteka mandata tamo i vratio.

Todorića se na ovaj ili onaj način povezuje i s medijima. Ne samo utjecajem putem oglasa, nego i neformalnog vlasništva. Zato se u Hrvatskoj nešto loše o Todoriću može pročitati isključivo u nezavisnom tisku, a s obzirom na širenje po regiji, ništa bolje neće biti ni u Bosni i Hercegovini, odnosno Srbiji. Tamo je Mišković također često vodio novinare u Rusiju, ali pod jednim uvjetom: da ništa ne pišu o tome.

Ne, Todorić definitivno nije Mišković, jer ovaj niti mrtav ne bi izrekao rečenicu koju je mrtav-hladan prije 14 godina u jednim od rijetkih javnih istupa kazao već tada daleko najbogatiji čovjek u Hrvatskoj za Vjesnik: “Da ja ne primam plaću, da mi ne rade sin i kćer i da tata nema penziju…”, opisujući tešku životnu situaciju u kojoj se našao. Od tada se nije puno izmijenilo. Barem ne na gore.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera