Izbjeglička politika Evrope ne funkcioniše

Piše: Yiannis Baboulias

Krajem prošle sedmice završio sam nacrt mišljenja kao reakciju na utapanje 400 imigranata čiji se brod prevrnuo dok su pokušavali preći Sredozemno more i iz sjeverne Afrike stići u Italiju.

Broj ljudi koji su poginuli tokom 2015. otisnuvši se na ovaj opasni put u Evropu, računajući i ove žrtve, iznosi više od 650. To je više nego tokom istog perioda u 2014. (godina sa rekordnim brojem nastradalih) i više od cjelokupnog broja nastradalih u 2013.

Za nešto manje od 48 sati morao sam unijeti ispravke: utopilo se još između 700 i 950 ljudi na putu prema talijanskom otoku Lampedusa. Ovaj najnoviji incident koji, siguran sam, neće biti i posljednji, broj žrtvava povećava na više od 1.500 ljudi u periodu od četiri mjeseca.

Tolika je veličina tragedije koja se pred našim očima dešava na Sredozemnom moru da nisam siguran da li će ova cifra biti tačna dok se članak objavi. Kako dolazi ljepše vrijeme, protok ljudi u bijegu iz ratnih zona koje okružuju južne granice Evrope samo će se povećati, a povećat će se i broj onih koji neće uspjeti preći Sredozemno more.

EU se mora pozabaviti ovom krizom odmah i revidirati svoju izbjegličku politiku u potpunosti.

Antiimigracione politike

Tragična je ironija da je nedugo prije najnovije tragedije britanski tabloid The Sun, vodeća publikacija Ruperta Murdocha u Velikoj Britaniji koju svakodnevno čita dva miliona ljudi, objavila tekst kolumnistice Katie Hopkins u kojem  predlaže da se upotrijebe “topovnjače” da potope brodove koje migranti koriste za prelazak i da obeshrabre svaki pokušaj da stignu do Evrope. U članku su izbjeglice opisane kao “bubašvabe”.

Postoji i moralna obaveza da se pomogne ljudima u bijegu od ratova čiji početak i eskalaciju je izazvao Zapad, kao što je rat u Libiji.

Ovo je, nažalost, odraz antiimigracione retorike koja uzima maha širom Evrope kao okrutni odgovor na bol, patnju i smrt čiji smo svjedoci svakodnevno. Stranke koje su se okomile na imigrante sve su popularnije širom kontinenta. Njihov momentum odražava se i u zvaničnoj politici. EU je do sada pokušala riješiti ovaj problem na dva načina, ili zaustavljanjem dotoka migranata ili “suzbijanjem” problema, ukoliko migranti uspiju stići na evropsko tlo.

Primjer je operacija potrage i spašavanja nazvana Mare Nostrum —  (Naše more) kako su stari Rimljani nazivali Sredozemno more — koja je stopirana prošle godine. U ovoj operaciji talijanske mornarice spašeno je više od 100.000 ljudi za 12 mjeseci. Italija je stopirala ovu operaciju nakon što je odbila da sama snosi teret njenog finansiranja, dok je država u krizi. Sada smo svjedoci gnusnih rezultata takvih odluka i pasivnosti EU.

Nakon tragedije u nedjelju, grčka vlada je izdala saopćenje u kojem između ostalog kaže: “Tragedija u Lampedusi pokazuje, još jednom, da imigraciona politika EU ima katastrofalne rezultate, a pokazuje i hitnu potrebu za fundamentalno drugačijim pristupom migraciji.”

Međutim, ovo nije novi problem, njegovi korijeni sežu dublje u prošlost. Države članice EU su 2003. godine potpisale sporazum Dublin II, koji između ostalog, reguliše način na koji se tretiraju imigranti koji dođu u EU. Prema ovom sporazumu, slučaj imigranta može biti obrađen samo u državi u koju imigrant stigne. Za većinu su to Grčka i Italija.

Bez obzira na to, ne radi se dovoljo na koordinaciji i finansiranju zajedničkih akcija u ove dvije države. Mateo Renzi, talijanski premijer, uputio je hitan apel samitu evropskih lidera ove sedmice da iznađu zajedničko rješenje.

Prošle sedmice je u Grčkoj nova zamjenica ministra za imigracionu politiku, Tasia Christodoulopoulou, najavila veliki broj novih inicijativa: Imigranti će biti prebačeni u prihvatne centre gdje će biti razdvojene izbjeglice koje bježe iz ratnih zona od migranata koji dolaze zbog finansijskih razloga; Sirijcima će prolazak kroz sistem biti ubrzan i bit će im dati dokumenti s kojima mogu legalno putovati; bit će uspostavljene nove ustanove koje će pružati zdravstvenu njegu i utočište; prijedlog za jednaku raspodjelu migranata po cijeloj EU bit će predstavljen relevantnim institucijama u narednih nekoliko sedmica.

Okrutnost – odgovor na nuždu

Ali Grčka trenutno teško da može finansirati svoju mornaricu. Ova država se bori da isplati penzije, plate i vrati dugove s obzirom da joj je program pomoći zamrznut od augusta prošle godine. Grčka ni u kom slučaju ne može finansirati operacije potrage i spašavanje na onom nivou koji je potreban.

Solidarnost se mora proširiti do tačke gdje možemo garantovati da ovaj kontinent koji stari i sijedi može osigurati budućnost za one koji su propatili zbog rata ili genocida, jer nam oni, ako ništa drugo, zauzvrat daju ekonomsku budućnost.

Ako želimo ispitati stavove koji su nas doveli do ove tačke, moramo se osvrnuti na opozicionu stranku Nova demokratija, koja je bila na vlasti do decembra prošle godine. Oni su do sada optužili Syrizu da “poziva imigrante da dođu u Grčku” i da kreiraju državu “otvorenih granica”.

Dok su bili na vlasti zalagali su se da imigranti borave u paklenim uslovima u nehumanim imigracionim centrima umjesto da im se pomogne, i nisu čak ni predložili plan za preuzimanje dodatnih sredstava koje je EU odobrila Grčkoj. Oni su odlučili da zatvore kopnene granice sa Turskom (još jedan projekat koji je finansirala EU), što je direktno navelo ljude da biraju opasnije morske rute.

Ovaj primjer nažalost odražava stav koji postoji širom Evrope, stav da se na nuždu odgovara okrutnošću. U Velikoj Britaniji, koja je preuzela manje od stotinu sirijskih izbjeglica, vlada tvrdi da misije potrage i spašavanja podstiču imigrante da pokušaju preći Sredozemno more.

Drugi smatraju da će informativne kampanje o uslovima putovanja i prijema u države odakle imigranti dolaze, odvratiti migrante od kretanja na put. Ovaj prijedlog kao da kaže: “Ako im pokažemo koliko smo okrutni, klonit će nas se.” Dio je narativa koji sugeriše da ljudi ne bježe iz ratnih zona već da dolaze u Evropu zbog čiste finansijske koristi, apsurdne ideje koju poturaju desničarske nacionalističke stranke kao što je Stranka nezavisnosti UK.

Potrebna revizija

Politika odvraćanja ljudi od pokušaja da dođu u Evropu ne donosi rezultate. Nikos Voutsis, grčki ministar unutrašnjih poslova, tvrdi da 1,6 miliona izbjeglica čeka u Turskoj na ulazak u Evropu.

Evropa umjesto toga treba priznati da za njih definitivno ima mjesta ovdje. Postoji također i moralna obaveza da se pomogne ljudima u bijegu od ratova čiji početak i eskalaciju je izazvao Zapad, kao što je rat u Libiji.

Potrebna je potpuna revizija izbjegličke politike Evropske unije. Trebali bismo započeti odbacivanjem sporazuma Dublin II. Ovaj sporazum stvara nejednakosti unutar EU, a pogranične države su prisiljene da se nose s problemom koji je mnogo veći od njihovog kapaciteta.

Također nam je potrebna koordinarana operacija potrage i spašavanja na Sredozemnom moru sa pozamašnim sredstvima. Trebalo bi uvesti hitne mjere koje bi omogućile imigrantima da legano rade širom Evrope, da ne bi po dolasku postale žrtve trgovaca ljudima. Naposlijetku, trebao bi postojati mehanizam koji bi im pomogao da se nastane u državama širom EU, a ne samo u pograničnim državama.

Lokalizirane inicijative kao što je izgradnja infrastrukture na otočićima i gradovima koji su prve tačke dolaska također su važne, ali one nisu predmet priče. Podrazumijeva se da su takve inicijative potrebne. Međutim, šire inicijative Evropske unije su od ključnog značaja.

Možda je najvažnija stvar ipak promjena narativa. Ne možemo i dalje gledati na izbjeglice kao na ljude koji nam crpe resurse i kao na problem koji može biti “pritvoren” i “sakriven” na jugu Evrope – i sam u krizi zbog neuspjelih ekonomskih doktrina – ili “zarobljen” u sjevernoj Africi ili Turskoj.

Solidarnost se mora proširiti do tačke gdje možemo garantovati da ovaj kontinent koji stari i sijedi može osigurati budućnost za one koji su propatili zbog rata ili genocida, jer nam oni, ako ništa drugo, zauzvrat daju ekonomsku budućnost. Više je to od obaveze: to je uvreda našoj zajedničkoj historiji ako ne uspijemo dati sve od sebe da pomognemo ovim ljudima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera