Izbori u Turskoj: Značaj i očekivanja

Sa predstojećim izborima Turska ulazi u jedno sasvim novo i potpuno drugačije iskustvo od sadašnjeg (EPA)

Piše: Said al-Haj

Više od 56 miliona turskih birača ima pravo da izađe na izbore u nedjelju, 24. juna 2018, kako bi glasali na prijevremenim predsjedničkim i parlamentarnim izborima, koji imaju veoma bitne i složene računice. Turski državljani koji žive u inostranstvu počeli su glasati prije nekoliko dana u turskim diplomatskim predstavništvima, što je označilo prve početke izbora u Turskoj.

Oponenti na izborima

Predstojeći izbori razlikuju se od svih ranijih na kojima je Stranka pravde i razvoja (AKP) učestvovala još od 2002. godine, i nadilaze ih po svom značaju i osjetljivosti u pogledu konteksta i refleksija, ali i po pitanju učesnika i očekivanja u jednakoj mjeri. 

Održavanje predsjedničkih i parlamentarnih izbora u isto vrijeme povećava značaj njihovih rezultata i smanjuje prostor za preispitivanja i korekcije. Također, na snagu bi trebao stupiti i predsjednički sistem koji će donijeti promjene i utjecati na Tursku, njen politički sistem i vanjsku i unutrašnju politiku.

Također, veliki broj predsjedničkih kandidata i političkih stranaka koje učestvuju u izbornoj utrci rizik su za mnoge, u slučaju da se promijeni ime predsjednika države ili, što je za nijansu manje bitno, dođe do gubljenja parlamentarne većine, u kontekstu postojeće polarizacije i velikih razlika među učesnicima na izborima u pogledu ideja i programa.      

Turska opozicija nudi drugačiju viziju od predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i aktuelne vlade u vezi sa različitim pitanjima, počevši od sistema vlasti kojeg žele vratiti na parlamentarni, zatim od obrazovanja i zdravstva, pa do vanjske politike za koju žele da bude tradicionalnija i konzervativnija i da se manje uključuje u krize. 

Također, ovo su prvi izbori na kojima se izborne alijanse formiraju legalno i kroz izborni zakon. Ovo je važna varijabla koja ostavlja traga na politički život u Turskoj u doglednoj budućnosti, posebno u smislu rasporeda snaga u narednom parlamentu i odnosa između različitih stranaka unutar i između saveza.   

Sve to povećava broj očekivanih scenarija vezano za predsjedničke izbore i model narednog parlamenta, kao i odnosa između zakonodavne i izvršne vlasti u svjetlu predsjedničkog sistema koji jača ovu drugu, ali ne isključuje i centralnu ulogu prve.  

Na parlamentarnim izborima učestvuje osam stranaka koje potpadaju pod dva velika saveza. Jedan je ”Narodna alijansa” (ili Republikanska alijansa) koju čini vladajuća stranka AK Partija i Stranka nacionalnog pokreta (MHP) a neslužbeno ih podržava i Stranka velikog jedinstva (BBP) koja će predstaviti svoje kandidate na prvoj listi.  

Drugi je ”Savez nacije” kojeg čine Republikanska narodna stranka (CHP), glavna turska opoziciona stranka, Dobra partija i Partija sreće, a neslužbeno ih podržava i Demokratska partija koja će predstaviti svoje kandidate na prvoj i drugoj izbornoj listi.   

Izvan ove dvije velike alijanse ostaju tri stranke, turska prokurdska Narodna demokratska stranka (HDP) i Domovinska partija YURT-P i Stranka Huda-Par. 

Na predsjedničkim izborima se natječe šest kandidata: predsjednik Erdogan ispred AK Partije i Narodne alijanse sa najvećim šansama za pobjedu, zatim Muharrem Ince, kandidat CHP-a, Meral Aksener, kandidatkinja Dobre stranke, te Selahattin Demirtas, kandidat HDP-a.

Veliki broj predsjedničkih kandidata govori o strategiji opozicionih stranaka u sastavu ”Saveza nacije” koji je formiran nakon njihovog neuspjeha da predstave jakog kandidata izabranoga konsenzusom koji bi se mogao suprostaviti Erdoganu.

Ova strategija se zasniva na imenovanju što većeg broja kandidata koji će predstavljati svoje stranke koje imaju različita a ponekad i kontradiktorna politička uvjerenja i pozadine. Na taj način svako od njih može osigurati sebi glasove svojih pristalica i onih bliskih njihovoj stranačkoj i ideološkoj pozadini, čime bi oslabili Erdoganove rezultate i smanjili njegove šanse za pobjedom u prvom krugu. Time bi Erdogana primorali na održavanje drugog kruga izbora na kojem bi se opozicija mogla dogovoriti i pružiti podršku jednom od kandidata koji bi se suprotstavio Erdoganu, bez obzira ko on bio.    

Izborna kampanja Erdogana i njegove stranke zasniva se na logici akumulacije dostignuća i nužnosti njihovog kontinuiteta, te na ulozi lidera koji može voditi državu u ovoj teškoj fazi. Kampanja koju vodi opozicija, a naročito CHP i njihov kandidat, zasniva se na iznošenju brojnih problema i kriza sa kojima se država suočava. Opozicija krivi aktuelne vlasti za takvu situaciju i zbog toga se fokusira na nužnost promjena u državi.  

Očekivanja i refleksije

Zbog svega spomenutog, predstojeća izborna utrka će imati brojne refleksije i posljedice na Tursku i na unutrašnjem i na vanjskom planu, i to u više aspekata. Neke od ovih implikacija vezuju se za ishode samih predsjedničkih i parlamentarnih izbora, posmatrano pojedinačno i kao jednu cjelinu. Neke posljedice će se pojaviti spontano, bez obzira na izborne rezultate.     

U direktne posljedice spada početak primjene predsjedničkog sistema u skladu sa amandmanima izglasanim na referendumu održanom u aprilu 2017. To otvara vrata potpuno novoj fazi u Turskoj pod nazivom predsjednički sistem. 

Ovaj sistem se odlikuje po brzom donošenju odluka i njihovoj provedbi, snažnoj i stabilnoj vladi, razdvajanju između vlade i parlamenta, funkcioniranju raznih državnih institucija u skladu s vizijom predsjednika, što će ostaviti traga na politički i stranački život u državi, kao i na vanjsku politiku Ankare. 

Također, raspored snaga u narednom parlamentu bit će potpuno drugačiji od sadašnjeg, jer će biti sačinjen od najmanje sedam stranaka za razliku od četiri, što je sada slučaj, a opozicija će biti znatno jača nego sada, u svakom slučaju.

Pored toga, svezi koji danas postoje nemaju predispozicije da potraju duže i u istom sastavu nakon glasanja. Više je riječ o privremenim izbornim savezima nego o stalnim političkim koalicijama. Zbog toga se mogu očekivati previranja i promjene u oba pravca, ili podjele unutar jednog ili oba saveza, uzimajući u obzir razlike, rivalstva i kontradikcije koje postoje u njima, pogotovo kada je riječ o opozicionom ”Savezu nacije”.      

Predočeno u brojkama i rezultatima, čini se da je predsjednik Erdogan, kao najjači predsjednički kandidat, u stanju odnijeti pobjedu u prvom izbornom krugu, imajući u vidu relativnu slabost drugih kandidata i odsustvo jakih indikatora pada Erdoganove popularnosti od izbora 2014. na kojima je osvojio 52 posto glasova. 

Međutim, ukoliko ne dođe do pobjede u prvom krugu izbora, to ne bi predstavljalo neko veće iznenađenje, s obzirom na veliki broj predsjedničkih kandidata, promjenama u raspoloženju turskih glasača i predviđanjima tijesnih izbornih rezultata, budući da većina anketa pokazuje da Erdogan ima podršku od 47-53 posto glasača.    

U drugom izbornom krugu, ako do njega dođe, ostala bi dva kandidata koja u prvom krugu osvoje najviše glasova. Ako u drugi krug uđu Erdogan i Ince to će dovesti do ideološki obojenog glasanja u kojem će Erdogan osvojiti glasove islamista, konzervativaca i nekih nacionalista, posebno pristalica Partije sreće. Ukoliko u drugi krug uđe sa nacionalistkinjom Aksener, onda će većina kurdskih glasova otići njemu. U oba ova slučaja Erdogan može odnijeti pobjedu na predsjedničkim izborima.   

Računice na parlamentarnim izborima su dosta složenije od predsjedničkih, gdje se AKP suočava sa više izazova. Dužina njegovog samostalnog mandata, veliki broj stranaka koje učestvuju na izborima i postojeće koalicije, određena doza nezadovoljstva u njegovim redovima i slabost njegovog saveznika; sve su to faktori koji idu u prilog ostvarivanju znatno slabijih izbornih rezultata u odnosu na posljednje parlamentarne izbore (49,5 posto).   

Shodno tome, AK Partija nastoji osvojiti parlamentarnu većinu kroz svoj savez sa dvije nacionalističke partije MHP i BBP. Prema većini anketa, ”Narodna alijansa” prednjači u odnosu na opozicioni ”Savez nacije” sa značajnom razlikom, blizu 10 posto. Međutim, treba imati u vidu da je HDP bliža ”Savezu nacije” iako nije zvanično pristupila ovoj alijansi.     

Dakle, faktor koji će imati najviše utjecaja na rezultat parlamentarnih izbora jeste sposobnost HDP-a da pređe izborni prag i uđe u parlament. 

Ukoliko HDP u tome ne uspije, to onda ide direktno i relevantno u korist AK Partije koja bi tada mogla sama osvojiti parlamentarnu većinu, zahvaljujući utjecaju izbornog praga. Ako bi, pak, HDP uspio, udružena opozicija u parlamentu bi mogla osvojiti parlamentarnu većinu po prvi put od 2002. godine.   

U svjetlu svih ovih složenosti i očekivanih scenarija i rezultata koji će proizaći iz svega toga, može se reći da će postizborna Turska biti potpuno drugačija od one prije, bez obzira na izborne rezultate. Međutim, pojedini rezultati će imati znatno veći utjecaj od drugih, naročito u slučaju da opzicija ostvari pobjedu na predsjedničkim izborima, za što postoji vrlo mala mogućnost, ili da osvoji parlamentarnu većinu, što bi se moglo desiti iako s malom vjerovatnoćom.  

Pobjeda Narodne alijanse na predsjedničkim izborima i osvajanje parlamentarne većine značit će sklad između predsjedništva i parlamenta, a time i nastavak aktualne politike, naročito u pitanjima ekonomije i vanjske politike koja će biti snažnija, prodornija i sposobnija.   

Bilo kakvo odsustvo harmonije između turskog predsjedništva i parlamenta ili pobjeda opozicije na predsjedničkim izborima dovest će do pojedinih komplikacija i prepreka, pa i značajnijih neslaganja u vrlo osjetljivim pitanjima, poput vanjske politike, ekonomije, borbe protiv terorizma i dr.    

Ukratko, sa predstojećim izborima Turska ulazi u jedno sasvim novo i potpuno drugačije iskustvo od sadašnjeg. Tursko biračko tijelo iskristalizirat će karakteristike ovog iskustva i njegove glavne aktere 24. juna. Glavna odluka je u rukama birača koji će odlučivati o formuliranju okvira turskih institucija i imenima svojih lidera izlaskom na biračka mjesta.

Izvor: Al Jazeera