Izborni uvod u zaoštravanje krize

Dosadašnja dva mandata Željka Komšića u PredsjedništvuBiH bila su kontraproduktivna, smatra autor

Rezultate općih izbora u Bosni i Hercegovini samo jedan akter može smatrati svojim velikim uspjehom. To je Milorad Dodik. Pritom njegova pobjeda nad Mladenom Ivanićem, koliko god uvjerljiva bila, nije glavni razlog za slavlje, a to nije niti pobjeda Željke Cvijanović u utrci za mjesto njegova nasljednika, predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. Osim racionalnih razloga vlastite i stranačke pobjede, Dodik je ostvario još jedan za njegovu politiku povoljan rezultat na izborima – njima će otpočeti ozbiljna kriza u odnosima Bošnjaka i Hrvata i složena politička nestabilnost u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, koja još dugo neće moći konsolidirati svoja upravljačka tijela.

Ključan su problem stvorili izbori za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine koji dolazi iz reda hrvatskog naroda. Trojno Predsjedništvo zamišljeno je kao element konsocijativnosti u bosanskohercegovačkom političkom sustavu. Konsocijacijski način upravljanja primjenjuje se u složenim društvima, koja tvore više političkih (nacionalnih) entiteta, pa klasična vestminsterska demokracija, ona što se zasniva na načelu jedan čovjek – jedan glas, ne osigurava zaštitu političkih prava manjih nacionalnih zajednica.

Temeljni je princip glasovanja u konsocijacijskom modelu da svaki entitet bira svoju političku elitu, a da se legitimna vlast uspostavlja suradnjom između elita svih entiteta. Država u kojoj se upravlja na taj način mora biti dovoljno mala, visoko decentralizirana i izvana donekle ugrožena, a političke elite moraju biti svjesne da je identitet takve zajednice više od pukog zbroja identiteta zajednica koje ga čine. Dakle, takva država svima mora predstavljati svojevrsnu “dodanu vrijednost”.

Ponavljanje ‘ekscesa’ koji nema smisla

Tročlano Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ima smisla samo ako svaka od tri nacionalne zajednice ima mogućnost samostalno izabrati “svog” člana Predsjedništva. Ako je 2006. godine izbor Željka Komšića (tada je bio član Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine) mogao funkcionirati kao svojevrstan šok za Hrvate u Bosni i Hercegovini i natjerati ih da razmisle o ponašanju svoje političke elite, a političku elitu osvijestiti da je ključ uspjeha u konsocijacijskoj zajednici efikasna međusobna suradnja elita svih triju zajednica, ponavljanje “ekscesa” jednostavno nema smisla. Dosadašnja dva Komšićeva mandata u Predsjedništvu bila su kontraproduktivna i za Hrvate, i za Federaciju Bosne i Hercegovine, i za cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Uvod u njegov novi mandat još je gori. Cinično je narodu, koji bi trebao zastupati, poručiti da se ne mora ničega bojati, a onda u istom dahu dometnuti: “Hrvatima u Bosni i Hercegovini želim poručiti da je naš ustavni sistem takav da sam ja opet na ovom mjestu, ja sam vaš predsjednik, glasali vi za mene ili ne.” Ovakav cinizam i podsmijeh elementarnoj političkoj kulturi složene zajednice i izbornoj ravnopravnosti najmanjega od tri nacionalna entiteta nije dobra popudbina za novi mandat. Upravo suprotno, zvono je na ozbiljnu uzbunu.

Njegov izborni rival Dragan Čović političar je onog tipa kojeg obično nazivamo “kontroverznim”. Vrlo su štetni njegovo koaliranje s Miloradom Dodikom i najavljena “postizborna koalicija”, a još više zabrinjavaju njegove “podzemne” veze s ruskim interesom u Bosni i Hercegovini. Međutim, Čović je osvojio golemu većinu glasova Hrvata u Bosni i Hercegovini. Komšić je izabran s minimalnim brojem glasova Hrvata, a prevladavajućim brojem glasova Bošnjaka. Paradoksalno je da je Komšić osvojio čak nešto više glasova od člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda Šefika Džaferovića, iako Hrvata u Bosni i Hercegovini ima tek nešto više od 15 posto, a Bošnjaka nešto više od 50 posto.

Radikalizacija kao posljedica Čovićevog poraza

Karakter Čovićeva poraza na izborima u Predsjedništvo takav je da nakon toga nitko neće postavljati pitanje njegove odgovornosti i tražiti da kao poraženi na izborima napusti vodeće mjesto u svojoj stranci, Hrvatskoj demokratskoj zajednici Bosne i Hercegovine, što bi u normalnim okolnostima u svakoj demokratskoj stranci morala biti posljedica izbornog poraza. Stvoreni su takvi uvjeti da niti jedan politički predstavnik hrvatskih stranaka u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to koliku potporu uživao u hrvatskom biračkom tijelu, ne može biti izabran, jer će uvijek biti nadglasan, majoriziran, glasovima bošnjačkih glasača. Ovakvo tročlano Predsjedništvo, naravno, nema nikakve svrhe, jer ako Hrvati institucionalno ne mogu izabrati predstavnika po svojoj volji, nema niti potrebe za trećim članom u Predsjedništvu.

Posljedica ovakva Čovićeva poraza bit će njegova radikalizacija, ali i radikalizacija cijelog hrvatskog korpusa. Još od Ive Sanadera vodstva HDZ-a u Hrvatskoj se trude potisnuti koncept trećeg entiteta, a predsjednica Kolinda Grabar Kitarović te premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković sustavno su usmjeravali HDZ BiH na to da se bavi pitanjem osiguravanja ravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini pomoću reforme izbornog zakonodavstva, a ne konceptom “trećeg entiteta”. Budući da je HDZ BiH i organizacijski i financijski neovisan o hrvatskoj sestrinskoj stranci, nakon ovog poraza, takvo “skretanje pogleda” postat će nemoguće. Taktički, Čović će sada borbu sa Sarajevom voditi blokiranjem konstituiranja Parlamenta i vlade Federacije, uz pomoć kantona/županija u kojima HDZ BiH ima većinu. Konstituiranje organa Federacije bilo bi komplicirano i bez ovog izigravanja izbornih načela i pravila političke kulture pri izboru Predsjedništva, ali ovako će se dodatno zaoštriti.

Hrvatskoj je ponajmanje u interesu da se Republika Srpska brzo konstituira kao jedini stabilan dio Bosne i Hercegovine, a da se kriza u Federaciji oteže u nedogled, ali nema alata pomoći. Još gore po Hrvatsku je to što će nadglasavanje Hrvata na izborima za Predsjedništvo dovesti do toga da se Čović i HDZ BiH sve više otvaraju prema utjecaju Rusije, koja sustavno nastoji zaoštriti kaos u Bosni i Hercegovini.

Kad nemaš ‘svoga’, zovi Dodika u pomoć

Posve je paradoksalna situacija u kojoj će Čović i njegovi suradnici, što znači zapravo svi politički predstavnici Hrvata u Bosni i Hercegovini, svoje interese u Predsjedništvu pokušati ostvarivati uz pomoć Dodika, a u sukobu s bošnjačkim, ali i formalno “svojim” članom Predsjedništva. Naoko, u takvu su aranžmanu Hrvati najveći gubitnici, ali to je lose-lose igra, u kojoj mnogo gube i Bošnjaci.

Hrvatska će u narednom razdoblju vrlo teško moći biti nekakav zagovornik Bosne i Hercegovine prema Europskoj uniji. U Uniji je poraz demokrata na referendumu u Makedoniji samo zaoštrio umor od proširenja, sve je jasnije da je Srbija odustala od europske integracije, a Bosna i Hercegovina bez konstituiranih vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine i s manjkavo konstituiranim državnim Parlamentom dodatno će zaostajati.

S druge strane, premijer Plenković je posve svjestan da u Bruxellesu neće naići na razumijevanje za postizborni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer se nitko od europskih predstavnika ne želi “udubljivati” u procese u Bosni i Hercegovini. Od Hrvatske se redovito traži da disciplinira Hrvate u Bosni i Hercegovini, odnosno njihovu političku elitu, i da im “izbije iz glave” koncept trećeg entiteta. Bude li to nastavio raditi nakon ovih izbora za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, premijer Plenković će drastično izgubiti bilo kakav utjecaj među Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

Paradoksalno, osim ruskog interesa, koji će sve više početi pokazivati naklonost ideji “trećeg entiteta”, što ga podupire i Dodik, tako dugo dok se Čović i njegovi ograničuju na definiranje “svog” teritorija samo unutar Federacije, od novog stanja bi mogao profitirati i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, s kojim Dragan Čović, uostalom, već sada ima srdačnije odnose nego li s hrvatskim premijerom.

Ukratko, izbornom makinacijom, kojom je Željko Komšić postao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gube i Bošnjaci i Hrvati u Bosni i Hercegovinii, gube i Zagreb i Sarajevo, a profitiraju Dodik, Banja Luka, Beograd i Moskva.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera