Izbrisani – tamna mrlja u istoriji Slovenije

Izbrisani su se 'skrasili' u napuštenoj i zapuštenoj fabrici bicikla Rog na kraju Trubarjeve ulice u Ljubljani

Piše: Aleksandar Mlač

Predsjednika Civilne inicjative izbrisanih građana Slovenije Irfana Beširevića sreo sam nedavno na Planici kako navija za za svjetskog prvaka Roberta Kranjca i ekipu slovenskih “Orlova” na Svjetskom kupu u skijaškim letovima. Fikcija. Za takvo šta za 280 eura, koliko mjesečno dobija od socijalnog kao invalid i lice bez šansi da dobije zaposlenje, on nema novaca. Toliko nije dovoljno ni da se preživi.

S Irfanom, bivšim portoroškim konobarom elitnog hotela, sreo sam se, zapravo, u prostorijama Inicijative aktivista izbrisanih građana Slovenije i razgovarao s njim u prostorijama njihovog i kluba nekoliko nevladinih organizacija u bivšoj, napuštenoj i zapuštenoj fabrici bicikla Rog na kraju Trubarjeve ulice u Ljubljani. Taj prostor i njegove prostorije su postale sjedište aktivista inicijative aktivista izbrisanih, Nevidljivih radnika svijeta i još nekih nevladinih organizacija.

Život izbrisanih najbolje je opisao književnik Goran Vojinović u knjizi Čefuri, raus, koja je svojevremeno bila hit na slovenskom tržištu. Čefurima se u Sloveniji pogrdno nazivaju svi stranci.

Sportu i konobarstvu je zajedničko jedno. Estetika. I ljubav prema onome što radiš. Irfanovu ljubav prema profesiji osjetili su svojevremeno u poznatom portoroškom hotelu Palace i mnogi  poznati Slovenci. “Od prvog predsjednika države Milana Kučana do Janeza Drnovšeka, Janze Janše i Zmage Jelinčiča, koji je nedavno objavio kandidaturu na predsjedničkim izborima”, kaže mi Irfan u razgovoru.

Ljubav prema poslu, gostima, nije mu uzvraćena jednakom mjerom. Zbog toga što nije bio “pravi” Slovenac, jer su njegovi roditelji 1960. godine, dok je imao tek godinu, trbuhom za kruhom doselili iz Bosne u Sloveniju. A, takvih je bilo mnogo iz svih republika bivše Jugoslavije. Zvali su ih pogrdno “južnjaci”, tako ih zovu i danas. U Ljubljani žive većinom u stambenom naselju Fužine, a njihov život najbolje je opisao književnik Goran Vojinović u knjizi Čefuri, raus, koja je svojevremeno bila hit na slovenskom tržištu. Čefurima se u Sloveniji pogrdno nazivaju svi stranci.

‘Uništili su mi život’

Slovenija ove godine slavi 20. godišnjicu osamostaljenja, koje je, nažalost, imalo i svoju mračnu stranu. Njenu istoriju je ukaljao važan izbris 25.671 stanovnika iz registra stalnih građana Slovenije. Međutim, broj onih kojima su zvanični organi uništili ili oduzeli dokumente bio je veći. U decembru 2000. godine je Ministarstvo unutrašnjih poslova saopštilo Helsinškom monitoru da je izbrisanih bilo 68.116 ljudi, a Helsinški monitor, odnosno njegov istraživač Sara Pistotnik, konstatovala je izbris čak 130.000 ljudi, koji su ostali bez bilo kakvih građanskih prava. Bez posla, plata, penzija, socijalnog i zdravstvenog osiguranja, dječijih dodataka…

Prva vlada samostalne Slovenije i parlament su, dok je na Balkanu počeo bjesniti rat, usvojili Zakon o državljanstvu Republike Slovenije. Zakon je nalagao da građani drugih republika bivše Jugoslavije koji žive u Sloveniji u roku od šest mjeseci regulišu sve dokumente za sticanje slovenskog državljanstva. Zbog ratnih prilika na Balkanu, to nije bilo moguće.

Slovenska štampa je izbris nazvala pravim imenom, kao etničko čišćenje i socijalni genocid.

Irfan u Bosni i Hercegovini nije imao bliže porodice, odrastao je i školovao se u Sloveniji, policija i organi lokalne uprave su mu, kao i mnogim drugim, na prevaru oduzeli sve dokumente. Ostao je bez bilo kakvih ljudskih prava.

“Bilo je teško”, priča Irfan. “Tada sam živio sa svojom partnericom, prve godine dobio i dijete. Godine 1992, kada se to desilo, izgubio sam posao, razišli smo se, moja žena je bila Slovenka”, govori o svom gorkom iskustvu.

“Ostao sam tako bez stana, bez posla, bez zdravstvenog osiguranja – bez svega. Uništili su mi život!”

I živote na hiljade drugih, čije su tužne priče objavljivali skoro svi slovenski mediji.

Novi zakon

Najteže mu je bilo kada je “spavao po podrumima, u starim automobilima, parkovima, po četiri-pet dana bez hrane… Kada bih ugledao policiju, bježao sam kao od đavola, da me ne bi protjerali, jer su tada protjerivali iz Slovenije.”

Sve to je ostavilo tragove na zdravlju. “Prebolio sam trombozu bez liječničke pomoći, tako da i danas imam posljedice. Da takvo šta preživi ne želim ni najvećem neprijatelju.”

U najtežim trenucima je Irfanu ipak pomogao jedan Slovenac, koji mu je pružio krov nad glavom, zbog čega često u brojnim intervjuima koje je dao naglašava humanitarnu stranu Slovenaca.

Slovenska štampa je izbris nazvala pravim imenom, kao etničko čišćenje i socijalni genocid. Da se radi upravo o tome prepoznao je i Ustavni sud Slovenije, koji je u dva navrata presudio da se izbrisanim građanim Slovenije vrate sva Ustavom zagarantovana prava. Prepoznalo je to i Ministarstvo unutrašnjih poslova ministrice Katarine Kresal. U parlamentu je 2010.godine usvojen novi zakon o izbrisanima, koji propisuje onima koji to žele povratak dozvola za boravak i s time i svih drugih prava građanina.

U najtežim trenucima je Irfanu ipak pomogao jedan Slovenac, koji mu je pružio krov nad glavom, zbog čega često u brojnim intervjuima koje je dao naglašava humanitarnu stranu Slovenaca.

U ovom prilogu nismo spominjali državljanstvo. Primarni zahtjeva izbrisanih građana je bilo ponovno sticanje boravišnih dozvola u Sloveniji. U vrijeme raspada bivše i stvaranja novih država i granica ljudi su bili zbunjeni. Nisu znali za šta da se opredijele. Boravišne dozvole su im omogućavale uživanje svih prava koja im kao ljudima pripadaju. Civilizacijskih prava.

Niko ga ne želi

Tu je i pitanje naknade izbrisanim za vrijeme izbrisa. Irfan kaže da je to stvar tužbe protiv države svakog pojedinca, “iako bi smo mi više voljeli da država prizna svoju grešku i da ljudima neki paušal”.

“Smatramo da od države priznatih preko 25.000 ljudi, još uvijek ima izbrisanih oko 13.000, onih koji su morali napustiti Sloveniju. Ljudima u Bosni i Hercegovini, Srbiji i drugim dijelovima bivše Jugoslavije teško je  izdvojiti 95 eura, koliko je potrebno samo za obavljanje formalnosti za povrat prava”, kaže Irfan.

Svjestan toga, Irfan Beširević je, kao predsjednik nevladine organizacije, spreman da pruži pomoć tim ljudima. Molio nas je da, ako žele tu pomoć, nazovu njegov mobitel 00386 41 996 632, ili pišu na adresu Inicijativa aktivista izbrisanih, Trubarjeva ulica 72, 1000 Ljubljana, Republika Slovenija.

Ljudima u BiH, Srbiji i drugim dijelovima bivše Jugoslavije teško je  izdvojiti 95 eura, koliko je potrebno samo za obavljanje formalnosti za povrat prava

“Iz Banje Luke mi se javio jedan sada već momak rođen u Sloveniji, kojeg ne želi priznati ni Slovenija, ni Bosna i Hercegovina. Slovenija kaže da je on bh. državljanin, a Bosna i Hercegovina da je slovenski, tako da ne može urediti zvanične papire nijedne od dviju država. On je tako bio i ostao apatrid”, priča Irfan.

Inicijatva aktivista izbrisanih je za rješavanje takvih i drugih slučajeva zatražila pomoć i od aktuelne vlasti. Ali, pomoći nema. Na to upozoravaju Amnesty International i ljubljanski Mirovni institut.

Otvorena rana

Rezultat zakona koji bi trebalo da svim izbrisanim omogući regulisanje statusa je 59 regulisanih statusa od ukupno 229 predanih molbi. Pored činjenice da više od 13.000 izbrisanih u Sloveniji i dalje nema regulisan status, tu je i činjenica da konačan popravak nanesene krivde nije više uopšte predmet diskusije u zvaničnim organima.

“Izbrisani i dalje ostaju otvorena i krvaveća rana naše države”, tvrde pomenute nevladine organizacije.

Da je problem i dalje sada već hronične prirode govori i činjenica da su novi komesar za ljudska prava Vijeća Evrope Tomas Hamarberg i slovenski ombudsmen za ljudska prava Zdenka Čebašek Travnik, čiji dio iz prošlogodišnjeg izvještaja upozorava na još uvijek goreći problem izbrisanih, upravo o tom problemu razgovarali s predsjednikom države Danilom Turkom.

Pored činjenice da više od 13.000 izbrisanih u Sloveniji i dalje nema regulisan status, tu je i činjenica da konačan popravak nanesene krivde nije više uopšte predmet diskusije u zvaničnim organima.

To nije prva intervencija evropskih i svjetskih foruma za ljudska prava. Prethodila su im mišljenja Odbora Ujedinjenih nacija za ljudska prava, Odbora UN-a za ekonomska i socijalna i kulturna prava, Evropske komisije za borbu protiv rasizma i netolerancije, koji su zahtijevali ispravku počinjene krivice Slovenije prema izbrisanima.

Do sada neuspješno, odnosno s polovičnim uspjehom. Problem izbrisanih i dalje ostaje tamna mrlja u istoriji Slovenije.

“Sada čekamo i na konačnu presudu Evropskog suda za ljudska prava. Mi ćemo ići do kraja”, rekao je na kraju susreta Irfan Beširević.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne odražavaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera