Izgubljeni bez prevoda

Piše: Jasmin Agić

Književnost malih jezika ima nesreću da je uvijek zarobljena u okvirima, koji su daleko ispod razine njene važnosti, a samim tim, i nesreću da ako želi ostvariti veći i širi odjek nužno biva „ucijenjena“ potrebom da se prevodi na veće, snažnije i rasprostranjenije jezike. Nije istina, ali je dokazana činjenica da se umjetnička vrijednost svakog književnog djela, ipak, mjeri čitanošću baš kao što je bjelodana, i sasvim očigledna, istina da su čitanija ona djela koja se obraćaju većem broju govornika.

Logikom vulgarne kvanitativnosti sva velika djela napisana na jezicima, sa malim brojem govornika, potencijalno imaju sudbinu da nikada ne budu „pročitana“, a njihova specifična umjetnička vrijednost zauvijek će ostati nepoznanica.

To bi, naravno, bila istina da ne postoji institucija prevoditelja, koji u književnosti ima onu najnezahvalniju ulogu da smisao riječi iz jednog jezika transponuje u drugi, uvijek ostajući u sjeni ličnosti čiji tekst iznova ispisuje.

Potreba za prevođenjem

Književna djela sa prostora bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika, od samih začetaka književnosti u modernom smislu riječi, imala su potrebu da budu prevođenja, jer je njihova važnost, estetskom snagom prevazilazila govorno područje kojem su se prirodno obraćala. I u tom poslu širenja književne poruke glavnu riječ su vodili prevodioci i prevodilačke službe zadužene da svojim znanjima šire specifičnost kulture iz koje su knjige poticale.

Nije zabilježano da se prevođenjem književnih djela jugoslovenskih prostora ozbiljnije i sustavnije bavilo u vremenu prije Drugog svjetskog rata, a razlozi takvom odnosu bili su mnogostruki. Vjerovatno, najvažniji bio je što su svi pisci, od kraja devetnaestog vijeka pa do izbijanja rata, jezike carstava, kojima je ovaj prostor bio politički podvrgnut, osjećali kao neprijateljske. Možda najznačajniji književnik, koji je cijeloga života gušio svoje poliglotstvo, osuđujući svoju literaturu da se obraća svojim sunarodnjacima bio je Miroslav Krleža, a kasnija prevođenja njegovih djela došla su u vrijeme kada je njegova literatura već počela gubiti na neposrednoj aktuelnosti.

U socijalističkoj Jugoslaviji odnos prema prevođenju djela „domaćih“ pisaca bio je radikalno drugačiji. Nova vlast, zainteresirana da se u svijetu širi pozitivna slika zemlje, mnogo je ulagala u prevođenje djela svojih pisaca na strane jezike. I to je, kao dio dobro osmišljene strategije, bio posao povjeren najvažnijim institucijama kulture u zemlji. A prevodilo se najviše na jezike zemalja s kojima je Jugoslavija nastojala održati dobre političke i ekonomske veze pa je veliki broj pisaca doživio sreću da mu se knjige prevedu na arapski, urdu, mađarski, rumunski i, naravno, ruski jezik. U prvim decenijama postojanja socijalističke Jugoslavije malo se prevodilo na jezike zemalja zapadnog svijeta. Na njemački i francuski i ponajviše i to samo iz razloga što su hrvatski ekspresionisti i srpski nadrealisti još od prije rata snažno učestvovali u pokretima matičnih zemalja.

Nobelova nagrada Andriću

Prvi, istinski, prevodilački proboj, na velike svjetske jezike, dolazi nakon Andrićevog dobivanja Nobelove nagrade. Jugoslovenske vlasti brzo uviđaju da se Andrićevo priznanje može koristiti i u druge svrhe pa se lektorske službe srpsko-hrvatskog jezika otvaraju pri svim važnijim univerzitetima s ciljem da se agilnije i agresivnije šire literarne vrijednosti socijalističkog društva.

Svjesni kako je prevođenje socrealističke literarne propagande besmislen posao, jugoslovenski komunisti su na „velike“ jezike zapadnih zemalja prevodili najbolju literaturu vremena. Na sve važnije jezike – francuski, njemački, italijanski i engleski – prevođena su djela Ive Andrića, na njemački i francuski jezik prevedene su knjige Oskara Daviča i Miroslava Krleže, a u potonijim vremenima, sistematično su se prevodili i romani Meše Selimovića Derviš i smrt i Tvrđava.

Iza prevođenja i objavljivanja djela u zemljama na čije se jezike prevodilo svojim autoritetom stajala je država, a promocije knjiga najčešće su se organizirale uz veliku pompu u diplomatsko-konzularnim predstavništvima Jugoslavije.

Već sa Titovom smrću, čini se, izgubila se pomalo svijest o potrebi predstavljanja  „jugoslovenske“ literature svijetu, a ekonomska kriza, političke turbulencije i jačanja kinematografije prevođenje književnosti počinje bivati marginalna i stvar svedena isključivo na inicijativu pojedinaca.

Grobnica za Borisa Davidoviča

U takvom svijetu svoja je djela evropskim kulturama predstavljala nova generacija jugoslovenskih pisaca, koji su proboj na zapad mogli postići isključivo sopstvenom inicijativom. Danilo Kiš, Mirko Kovač, Borislav Pekić uspostavljali su direktne kontakte se prevodiocima, a prevodi njihovih knjiga rezulat su ponajviše drugarskih i sentimentalnih veza, a nikako neke dublje i promišljenije „politike“ predstavljanja književnosti u drugim jezicima. To je vjerovatno jedan od najvažnijih razloga i jedino moguće objašnjenje činjenici da su sva prevedena djela pobrojanih pisaca, osim Kišove Grobnice za Borisa Davidoviča, ostvarili gotovo nikakv odjek, a njihov literarni talenat nije nikada u potpunosti valoriziran u zemljama, gdje su se njihove knjige pojavile u prijevodu.

Bivša Jugoslavija, ipak, u godinama svoga sumraka i u godinama kada se već nazirao njen skori kraj jednu je knjigu snažno promovirala na stranom jeziku i to, sasvim neobično za jednu komunističku zemlju, na engleskom jeziku u Sjedinjenim Američkim Državama. Uspjeh Pavićevog Hazardskog rječnika u Americi bio je nečuven za jugoslovenske pojmove, a iza prevoda, štampanja i distribucije romana stajala je država sa svojom još uvijek moćnom propagandnom infrastrukturom.

Rat u kojem se Jugoslavija raspala privukao je pažnju svjetske javnosti na ove prostore i to je iznenadno interesovanje polučilo da se neke knjige počnu frekventnije prevoditi i objavljivati na stranim jezicima. Iz sasvim pogrešnih razloga povećano je interesovanje za djelom Ive Andrića u čijoj su literaturi evropski intelektualci nastojali pronaći objašnjenja za motive „plemenskih i bratoubilačkih ratova“.

Književnost nastala u ratu

Rat je izrodio još jedan fenomen, snažan i dugotrajan, i sasvim neočekivano za književnost prostora – plodotvoran. Naime, veliki broj pisaca koji su, zbog ratnih neprilika, odlučili sigurnost potražiti u egzilu, dobili su priliku svoju književnost, neposredno, predstaviti novoj publici. Iz tih kontakata, ostvarenih u najvećoj nevolji, izrodila su se partnerstva, koja su polučila prevodima knjiga, a najdublje tragove, u novoj kulturi, ostavile su knjige romanopisaca Dževada Karahasana i Dragana Velikića.

Države nastale raspadom Jugoslavije nikada nisu uspjele razviti svijest o potrebi da se djela njenih značajnih pisaca prevode na strane jezike. Novo vrijeme imalo je nove junake i nove potrebe, a za istinsku književnost, u takvoj epohi, više nije bilo mjesta. Zbog društvenog nereda i socijalne bijede mnoge velike knjige ostale su neprevedene i nepročitane, a svakako su najveću nepravdu doživjeli književnici Nedžad Ibrišimović i Abdulah Sidran, čije su knjige Vječnik i Morija „osuđene“ da ih čitaju samo govornici “b-h-s” jezika.

Ipak, tu i tamo, kao svojevrstan kulturni “eksces” neka knjiga naših nesretnih podneblja bude i prevedena na strani jezik, a kada se nešto takvo desi, kao što je nedavni prevod Čopićeve Bašte sljezove boje, istinski zaljubljenici u književnost budu obradovani, makar na jedan nevažan tren.

Šta je prevođenje književnosti pitanje je koje potresa literaturu već nekoliko stoljeća, a to pitanje prate još i mnoga druga, baš kao što ga prate razna predubjeđanja i razne predrasude. Uloga prevodioca je neprocjenjiva makar će njegova uloga uvijek biti da odmaknut u stranu i gurnut u sjenu osluškuje ono što pisci nastoje reći. Njegova važnost u procesu stvaranja književnosti gotovo u pravilu je neprepoznata, a samo je u rijetkim historijskim trenucima njegov posao bio poštovan i cjenjen.

Države balkanskih prostora nikada nisu znale prepoznati značaj prevodilačkog posla, pa je književnost podneblja sasvim nepravedno mnogim potencijalnim čitaocima ostala neotkrivena tajna.

A prevodioci? Oni, ipak, mogu imati utjehu, jer, kako je to lijepo ustvrdio Umberto Eco, svaka prevedena knjiga, u rukama čitalaca, njihovo je djelo.

Izvor: Al Jazeera