Izjava koja je podijelila bh. Hrvate

Izjava Marinka Pejića, predsjednika Hrvatskog narodnog vijeća da se osjeća ugrožen kao Hrvat, ali ne zbog drugih naroda, podijelila je hrvatski intelektualni establišment u BiH.

“Osjećam se ugroženim, ali ne zbog Bošnjaka. Više se osjećam ugrožen zbog svojih Hrvata iz Hercegovine koji su zauzeli sve položaje vlasti u Sarajevu i mi koji smo iz Sarajeva nemamo mogućnosti da ostvarimo ništa. Bore se za treći entitet, sada su promijenili naziv u treća izborna jedinica. Oni su manjinski i ovako, i bili bi još ugroženiji nego sada“, kazao je Pejić.

U toj izjavi ga je podržao predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak Franjo Topić, koji je također kazao da bi trebalo napraviti bolji balans za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, jer postoje razlike između hercegovačkih i bosanskih Hrvata, jer je, kako je naveo, “sva vlast na jugu BiH“.

Dok jedni smatraju da se u Pejićevoj izjavi “nema šta, ni dodati, ni oduzeti“, drugi kažu da ona nije tačna i da ne odgovara stvarnoj situaciji.

“Ako se čini sve da dio tvojih sunarodnika nema ista prava kao i svi ostali, ako ih se izbjegava i uključiti u raspravu o tzv. nacionalnom interesu,  ako se ne čini ništa da se oni vraćaju na 50 posto prostora ove zemlje i istodobno s onima koji njihov povratak priječi stvara politički pakt, što to drugo znači nego da su žrtvovani. I tu je kraj priče“, smatra profesor iz Mostara Slavo Kukić.

‘Zaoštravanje ionako zaoštrenih razlika’

Ne smatra da je u životu čovjeka najprioritetnija stvar kolektivni interes grupe, ali, kako kaže, pođe li se od tog interesa kao ishodišta, “gospodin Pejić je apsolutno u pravu“.

Dodaje da treći entitet znači zaoštravanje ionako zaoštrenih razlika među Hrvatima Hercegovine i Bosne – iako, smatra, ista se stvar može pokazivati i na Srbima, i na Bošnjacima.

“Ja sam, recimo, uvjeren da bi treći entitet bio poticaj totalnom etničkom pražnjenju najvećeg dijela BiH od Hrvata. Nestalo bi ih iz Tuzle, Sarajeva, Banja Luke, ali, što se mene tiče, curili bi i iz srednje Bosne. A usporedbe radi, po popisima 1991. godine Hrvati su živjeli u svih tada 109 općina u BiH. Tko može braniti tezu, ako je to tako, a jeste, da je istrajavanje na trećem entitetu interes Hrvata. Ni slučajno, on je samo interes jedne grupe koja preko trećeg entiteta hoće zaokružiti prostor svoje neupitnosti“, navodi Kukić.

Suština problema je, po njemu, u položaju čovjeka, u njegovom temeljnom pravu da živi kao čovjek, od svoga rada, i da mu se poštuju sva građanska i ljudska prava.

U takvom društvu, nastavlja, kolektivna prava i položaj kolektiviteta, nisu niti mogu biti problem.

“Pođe li se, pak, od tog pristupa, u ovoj zemlji su ugroženi svi – i Hrvati, i Srbi, i Bošnjaci, i svi ostali – ali ne zbog toga što su pripadnici određenog kolektiviteta nego jer su ugroženi kao ljudi. A kao ljudi nisu ugroženi zbog onih drugih, pripadnika drugih kolektiviteta, nego zbog političkih ideologija koje s pripadnicima ovog ili onog kolektiviteta nemaju ama baš nikakve veze. I oni, pripadnici kolektiviteta, i to svih podjednako, su žrtve političkih ideologija“.

Druga je stvar, kaže Kukić, što su dominantne političke ideologije u BiH izvršile apsolutnu zamjenu vrijednosti – da je važan kolektiv i njegovi interesi, a ne čovjek i njegovo pravo na život.

“Dapače, čovjek je samo instrument za ostvarivanje interesa kolektiviteta, on je neka vrsta žrtvenog jarca interesima kolektiviteta. To je filozofija antihumanizma koja pripada prošlim stoljećima i s XXI stoljećem nema ama baš nikakve veze“.

U konkretnom slučaju, objašnjava Kukić, jedna politička ideologija se predstavlja kao zaštitnica jednog naroda, u ovom slučaju hrvatskog.

“Jer, prijedlog izmjena Izbornog zakona je demistificira, pokazuje kako ideologija ignorira potpuno interese, pa i dostojanstvo sunarodnika koji žive izvan prostora od Stoca do Livna. To se, potom, pokazalo i na neumskom skupu, kojeg se pokušava predstaviti znanstvenim, a koji je klasični politički. Jer, na taj skup, koji je raspravljao o položaju Hrvata u BiH, nije pozvan nitko iz Bosne, ni pojedinac ni institucija. Nije se smatralo da tamo ima mjesta za Napredak, za Hrvatsko narodno vijeće, za Crkvu, ali su zato na tom ‘znanstvenom’ skupu sudjelovali svi dužnosnici HDZ-a, od općinske do državne razine – iako, najmanje 5/6 njih ima pojma sa znanošću koliko i Marko Kraljević, onaj iz narodnih pjesama, s internetom“, mišljenja je profesor Kukić.

Razlika postoji, ali u ‘zavičajnom smislu’

Novinar Milan Šutalo smatra da otvaranje pitanja razlika između Hrvata u Bosni i Hercegovini odgovara nekim trećim stranama, te da se to radi da bi se oni zavadili.

“Da komentiramo osobno-pojedinačno nekog Hrvata u BiH, da ga ugrožava neko iz neke druge regije, to su besmislice. Zamislite da vi napravite paralelu, pa da neki Bošnjak iz Mostara kaže – mene ugrožavaju Bošnjaci iz Sarajeva, jer njih je više gore na vlasti, nego nas iz Mostara“. To su gluposti. Gospodin Pejić, ako ima političkih ambicija, svoju težinu mora izvagati na tržištu, treba izaći na izbore i vidjeti koliko podrške će dobiti. Razlika između Hrvata u Bosni i Hercegovini postoji u nekom zavičajnom smislu, ali meni nije jasno zašto se to potencira i iz kojih razloga, to navodno sukobljavanje. To isto pitanje se ne postavlja kada su u pitanju Bošnjaci i Srbi. Mislim da je to zavađanje Hrvata, što odgovara nekim trećim. HDZ je u većini slučajeva u BiH dobio podršku, a ja nigdje nisam vidio podršku za stranku gospodina Pejića. On mora imati neki legitimitet da bi to govorio“, kaže Šutalo.

Kada je riječ o neravnopravnosti Hrvata, nastavlja, činjenica je da Hrvati u ovom mandatnom razdoblju ni u FBiH, ni u cijeloj BiH, nisu majorizirani.

“Izabrani su u institucije vlasti. Izabrana je ona stranka koja je dobila većinsku podršku hrvatskog naroda u BiH, za razliku od ranijeg mandatnog razdoblja. Ono što Hrvati u BiH traže, jesu izmjene u izbornom zakonu, odnosno osiguravanje takvih mehanizama, kojima bi se u budućnosti spriječilo ponavljanje majorizacije. To se u prvom redu odnosi na člana Predsjedništva BiH, te izvršnu vlast u FBiH“, objašnjava Šutalo.

Stavovi su različiti i kada je u pitanju diskusija o federalizaciji BiH. Slavo Kukić tvrdi da je pitanje što se pod federalizacijom podrazumijeva.

“Ja, naime, mislim da građanima ove zemlje nije potrebna visoko centralizirana zemlja. No, ne mislim da joj treba i etnička decentralizacija. Za zemlju sa 3,5 miliona stanovnika, s kojima u svijetu svugdje upravlja jedan čovjek, gradonačelnik, nema specijalne potrebe za više od dvije razine vlasti – lokalne samouprave i državne razine – uz dodatak da bi u tom slučaju lokalnu samoupravu trebalo bitno ojačati, i po njezinim ingerencijama i financijski“, smatra on.

Životni, a ne etnički kriteriji

Dodaje da, ako bi se išlo na decentralizaciju, koja bi uključivala još jedan nivo, onda bi ona trebala uključivati četiri ili pet regija prema kriterijima koji su životni, ne etnički – i uz dodatak, da taj nivo ne bi trebalo opterećivati i vlašću, kako zakonodavnom, tako ni izvršnom, jer, one nemaju posebnu svrhu, a mogu samo dodatno opteretiti poreske obveznike.

Milan Šutalo smatra da, kada se govori o federalizaciji BiH, tu nije riječ o novim podjelama i da je to zamjena teza.

“Mislim da je ovako ustrojena BiH, ustrojena na jedan nepravedan način i mislim da bi bila politički stabilnija da je ona uređena na način da postoje tri ili četiri jedinice, nego nekih 12-13. Mislim da BiH jedino kao takva može funkcionirati“, kaže on.

Na pitanje da li federalizacija podrazumijeva preustroj cijele BiH, Šutalo odgovara da je prema Washingtonskom sporazumu prostor sadašnje FBiH prostor na kojem su Bošnjaci i Hrvati bili većina.

“Znam da aludirate na RS. Međutim, u RS-u nije postojala nijedna općina sa hrvatskom većinom, osim, čini mi se, Bosanskog Broda“, ističe on.

Pitanje koje će općine ući u neku federalnu jedinicu, zaključuje Šutalo, može biti stvar pregovora ili da se ljudi putem referenduma izjasne kojoj federalnoj jedinici žele pripadati.

Izvor: Al Jazeera