Između tenkova, demokratije i Evrope

Tenkove JNA, koji su krenuli iz Hrvatske, na putu prema Sloveniji pokušalo je zaustaviti samo hrvatsko stanovništvo (EPA)

Piše: Davor Gjenero

Kad su Slovenija i Hrvatska 25. lipnja 1991. godine proglasile neovisnost, činilo se da te dvije zemlje u državnu samostalnost ulaze s vrlo sličnih startnih pozicija, ali i s vrlo sličnim političkim vrednotama. Dva su temeljna motiva poticala ove dvije jugoslavenske republike na put državne samostalnosti. S jedne strane, to je bila ambicija nacionalnog suvereniteta, koju svaka nacija nastoji ostvariti, a s druge, ambicija izgradnje liberalno-demokratskog društva, kompatibilnoga s onima u zemljama tadašnje Europske ekonomske zajednice.

Od Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, dokumenta objavljenoga u rujnu 1986. godine, koji je, s jedne strane, zagovarao reunitarizaciju Jugoslavije, a s druge, boljševičku ortodoksiju, preko zloslutne osme sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, koja je donijela restaljinizaciju političkog vodstva Srbije i prihvaćanje Memoranduma kao programskog dokumenta tog vodstva, bilo je jasno da je Jugoslavija zapala u bezizlaznu situaciju.

Slovenski politički program ‘Evropa zdaj’ jasno je definirao vezu dvaju temeljnih nacionalnih ciljeva: ‘osamosvajanja’ i europeizacije.

Temeljna razlika u prozapadnoj orijentaciji velikog dijela jugoslavenskih republika i ortodoksije u Srbiji, koja tada, doduše, nije imala potpore u Kremlju, gdje je stolovao Mihail Gorbačov i provodio “Perestrojku”, definitivno je isključivala mogućnost da se cijela Jugoslavija usmjeri prema europskoj integraciji. Slovenski politički program “Evropa zdaj” (Evropa sada), što su ga njihovi postkomunisti definirali na prvim slobodnim parlamentarnim izborima u proljeće 1990. godine, jasno je definirao vezu dvaju temeljnih nacionalnih ciljeva: “osamosvajanja” i europeizacije.

Slovenija je na prvim izborima primijenila razmjerni izborni sustav i dobila koalicijsku vladu, koju su činile opozicijske stranke. Najveća stranka koalicije Demos nakon izbora bili su kršćanski demokrati, a Stranka demokratične prenove, bivši komunisti, zadržali su relevantan parlamentarni utjecaj. Njihov kandidat Milan Kučan, izabran je za predsjednika Predsjedništva Slovenije i, uz bivše opozicionare, premijera Lojzeta Peterlea i ministre vanjskih poslova Dimitrija Rupela, unutarnjih Igora Bavčara i obrane Janeza Janše, odigrao je ključnu ulogu u osamostaljivanju Slovenije.

Razlika u parlamentarnoj arhitekturi

Hrvatska je na prvim izborima, održanima 14 dana nakon slovenskih, upotrijebila sustav apsolutne većine i dobila apsolutnu većinu Hrvatske demokratske zajednice u sva tri tadašnja parlamentarna doma. Najveći gubitnici bili su pripadnici reformističkog krila Saveza komunista, s tek dva zagrebačka mandata Ivice Račana i njegove tada najbliže suradnice Gordane Grbić te nekoliko mandata osvojenih u Rijeci i Istri. Ipak, stranka nije tako loše prošla, jer je njeno ortodoksno krilo osvojilo relevantan broj mandata u područjima Hrvatske u kojima je srpska zajednica činila znatan dio stanovništva. Međutim, dojučerašnji partijski doktrinarci, zagovornici strogog antinacionalizma, u narednom su razdoblju vrlo brzo postali srpski nacionalisti i prešli u Srpsku demokratsku stranku, koja je na izborima osvojila tek dva kninska mandata.

Razlika u parlamentarnoj arhitekturi dviju država vodila je i različitom pristupu pri uspostavljanju neovisnosti. U Sloveniji je to bio nadstranački projekt, u kome su surađivali bivši komunisti, liberali, klerikalci, konzervativci… a u Hrvatskoj je to bio proces pod striktnom kontrolom predsjednika Predsjedništva Franje Tuđmana i njegove stranke HDZ. U Sloveniji je proces bio vođen “integralistički” i vodstvo je nastojalo u nj uključiti sve stanovnike Slovenije. U tom je razdoblju Slovenija vrlo liberalno dodjeljivala državljanstvo svima koji su imali stalni boravak u Sloveniji i zatražili državljanstvo, a problem s “izbrisanima” nastao je u kasnijem razdoblju, kad je i državotvorni projekt prestao biti tako “uključujući”.

Dojučerašnji partijski doktrinarci, zagovornici strogog antinacionalizma, u narednom su razdoblju vrlo brzo postali srpski nacionalisti.

U Hrvatskoj je, pak, proces bio vođen ne samo politički, nego i nacionalno ekskluzivistički, tako da je već 1990. godine došlo do prvih kninskih pobuna, nacionalističke radikalizacije srpskoga političkog tijela, a uz pomoć vojske, srpsko je stanovništvo ubrzo instrumentalizirano za borbu protiv projekta državne samostalnosti Hrvatske. Paradoksalno, prednost Slovenije bila je u fragmentiranosti parlamentarne arene i političkoj podijeljenosti vodstva projekta. To je i razlog da je slovensko političko vodstvo nastojalo dokazati javnu potporu projektu osamostaljivanja, pa je u prosincu 1990. godine provelo plebiscit o samostalnosti. Hrvatska se, pak, odlučila na definiranje samostalnosti ustavnim modelom – novim Ustavom, koji je u zadnjoj glavi definirao “udruživanje i razdruživanje”. Tekstom o tome kako Hrvatska može ulaziti u državne saveze, ustavotvorac je stvorio „kvaku 22“, put za izlazak iz državne zajednice.

Sukladno tom ustavnom rješenju, odluka o razdruživanju ne donosi se samo u parlamentu, nego mora biti potvrđena na referendumu, i to natpolovičnom većinom svih upisanih birača, a ne samo onih koji su izašli na izbore. Hrvatska je referendum provela u travnju 1991. godine, i on je bio pravna podloga za lipanjsku saborsku odluku o proglašenju neovisnosti. Međutim, budući da je hrvatski proces izgradnje samostalnosti bio vođen elitistički, isključujuće, a tijekom cijelog procesa ključna se uloga uvijek pripisivala samo jednom akteru – predsjedniku Tuđmanu, referendum se gotovo nikad ne spominje u javnosti, datum referenduma se ne obilježava i on nije imao neku snažnu psihološku ulogu u političkom narodu u Hrvatskoj, kao što je bio slučaj s plebiscitom u Sloveniji.

Krenuli su tenkovi JNA

Hrvatska i Slovenija neovisnost su proglasile istog dana. Već trenutak proglašenja neovisnosti pokazao je napetosti među državnim vodstvima, jer je Hrvatska u zadnji čas pomakla ceremoniju sat prije od dogovorenoga, kako bi njeno proglašenje bilo prvo. Ipak, razlike i napetosti počele su na površinu izlaziti dan poslije. Kučan je, na velikoj svečanosti u Ljubljani, navečer 25. lipnja izrekao rečenice po kojima će ga pamtiti slovenska povijest: “Noćas su dopušteni snovi, a sutra je novi dan.” Taj novi dan nije bio dan iz snova, jer su tenkovi Jugoslavenske narodne armije, prema zapovijedi Savezne vlade i premijera Ante Markovića, u ranu zoru krenuli na slovenske granice. Slovenija je, naime, proglašenu neovisnost odmah počela provoditi te je u svoje ruke preuzela carinsku službu na svojim granicama s Italijom, Austrijom i Mađarskom, dakle, na dotadašnjim vanjskim granicama Jugoslavije.

Da novi dan donosi iznenađenja pokazalo je i to što je tenkove JNA, koji su krenuli iz Hrvatske, na putu prema Sloveniji pokušalo zaustavljati samo hrvatsko stanovništvo, koje je osjećalo da je napad na Sloveniju istovremeno i agresija na hrvatsku tek proglašenu neovisnost. Iako su Slovenija i Hrvatska čak i formalno potpisale savezništvo u obrani pred JNA, predsjednik Tuđman svojim je ministrima obrane Martinu Špegelju i ministru unutarnjih poslova Josipu Boljkovcu, zabranio provođenje bilo kakvih operacija protiv savezne vojske na hrvatskom teritoriju.

Milan Kučan je 25. lipnja izrekao rečenice po kojima će ga pamtiti slovenska povijest: ‘Noćas su dopušteni snovi, a sutra je novi dan.’

Pokazalo se da su na nj presudno djelovali obavještajci, poput Josipa Manolića, koji su ga uvjerili u to da je Kučan stvorio pakt sa Slobodanom Miloševićem i beogradskim nacionalistima, da su oni Sloveniji priznali pravo na neovisnost, a ona Srbiji “da celi srpski narod živi u jednoj državi”. Slovenski su teritorijalci bez većih problema porazili nesposobnu loše vođenu vojsku, nepripremljenu za ovakav rat. Slijedilo je Brijunsko primirje, pod pokroviteljstvom Europske ekonomske zajednice, izvlačenje JNA iz Slovenije, njeno pregrupiranje u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i priprema za one ozbiljnije i teže faze postjugoslavenskog rata.

Razlike između Slovenije i Hrvatske još su više rasle time što je Slovenija  1992. godine započela ozbiljan mirnodopski razvoj, a Hrvatska je, doduše, Sarajevskim primirjem za Božić 1991. godine, okončala najtežu fazu rata, ali joj je trećina teritorija sve do 1995. godine ostala pod okupacijom. Razlike su rasle i zato što je Sloveniju cijelo naredno desetljeće vodio vjerojatno najuspješniji političar Nove Europe u tom razdoblju Janez Drnovšek, a kraj slovenskog procvata poklapa se s krajem njegove političke karijere. Hrvatska je sve do smrti Tuđmana, krajem 1999. godine, i do smjene vlasti 2000. godine, ostala u razdoblju ratne ekonomije i snažne monolitne parlamentarne dominacije HDZ-a. Slovenija je svoju “europsku tranziciju” 2000. godine već završavala, a kad je Slovenija već imala potpisan Ugovor o pristupanju, Hrvatska je tek podnosila kandidaturu za članstvo u Europskoj uniji.

Granični sukob

Zaostatak stvoren neefikasnim vladama, ratnim razdobljem i razdobljem poratne izolacije, zbog režima koji nje poštivao temeljna demokratska i ljudska prava, nije moguće brzo nadoknaditi, dapače, on se s godinama povećava. Slovenija je nakon 2004. godine, poslije pristupanja EU, neko vrijeme slovila kao nova europska zvijezda, kao najuspješnija nova članica, ali je lošom politikom izgubila velik dio tog kredita. U međuvremenu su zasjale neke nove europske zvijezde. Hrvatska je u Uniju ušla prekasno, nakon “godina debelih krava”, u jeku recesije, s izrazito nesposobnom vladom, i iskazala se kao neuspješna nova članica.

U vrijeme dok su “bili dopušteni snovi”, nitko ni u Sloveniji, ni u Hrvatskoj nije niti pomišljao da će među njima prvi put u povijesti doći do oštrog graničnog sukoba, koji se, doduše, odnosio na samo jednu naseljenu kuću uz rijeku Dragonju u Istri, neposredno uzvodno od njena ušća u more, a ključ sukoba je bilo razgraničenje u Piranskom zaljevu i na otvorenom moru. Pitanje, doduše, još nije riješeno, jer je prepušteno međunarodnoj ad hoc arbitraži, ali rješenje problema kao da danas više ne zanima nikoga niti u Sloveniji, niti u Hrvatskoj, osim slovenskog ministra vanjskih poslova Karla Erjavca, koji svako malo pokušava stvoriti problem oko arbitražnog procesa.

Hrvatska je u Uniju ušla prekasno, u jeku recesije, s izrazito nesposobnom vladom, i iskazala se kao neuspješna nova članica.

Kad je proces osamostaljivanja počeo, kad se počeo definirati glavni cilj, cilj europeizacije kao motiva za bijeg iz Jugoslavije, nad kojom je Milošević uspostavljao dominaciju i pretvarao je u unitarističku tvrdolinijašku tvorevinu, zagledanu prema generalu Dmitriju Jazovu i njegovim pučistima, neki su, poput velikoga slovenskog sociologa Veljka Rusa, zagovarali podjelu Jugoslavije na zapadni dio, što bi ga činile Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, i istočni, pri čemu bi se zapadni dio europeizirao, a istočni donio svoju odluku želi li europsku perspektivu, nekakvu nesvrstanost, ili će optirati za Rusiju. Nažalost, u vremenu raspada svaka je republika-država brinula svoju brigu, Slovenija i Hrvatska su našle mirnu luku u EU i NATO-u, a Bosna i Hercegovina je još i danas prepuštena sudbini neizvjesnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera