Izumiranje filmskih časopisa

Prvi južnoslavenski filmski časopis simboličnog naziva Kino štampan je u Zagrebu daleke 1916. godine. Od tog dana na prostorima bivše Jugoslavije nastajali su novi filmski časopisi, koji su vjerno pratili filmske tokove u svijetu i svjedočili o uspjesima svojih kinematografija. Danas, u 21. vijeku, sve je manje stranica filmske historije i filmske teorije ispisanih u časopisima na Balkanu, gdje kontinuirano umire ovaj neizostavni segment sedme umjetnosti.

“Filmski časopisi su, uz akademske filmske institucije, mjesto gdje se producira filmska misao i kao takvi su neodvojiv dio filmske kulture, potpuno ravnopravan, recimo, filmskoj produkciji. Svakome razumnom jasno je da je, recimo, francusku filmsku kulturu Bazin (filmski kritičar i teoretičar André Bazin) zadužio jednako koliko i Godard (filmski reditelj Jean-Luc Godard). Kod nas, nažalost, na jednoj strani imate totalni kulturocid i autokulturocid svega što je bosanska kultura. Mislim da je stanje danas gore nego u Kraljevini Jugoslaviji, kad Bosna nije postojala ni de jure.

Malo mi je besmisleno u situaciji ovakve gigantske devastacije naše kulture govoriti o nedostatku filmskih časopisa. U svakom slučaju mogu reći da bi nestanak Sineaste bio kulturni skandal i sramota prvog reda u mnogim državama Evrope. S druge strane, ono što zovemo bosanskohercegovački film monopolizirano je od strane šačice ljudi koji sve što rade rade isključivo u vlastitom interesu. Sve ostalo što objektivno jest bh. kinematografija oni ili ignoriraju ili nastoje ugušiti. Spasiti Sineast vjerovatno nije bilo u njihovom ličnom interesu. A Sineast je u vrijeme Jugoslavije, zahvaljujući svima okupljenim oko njega, ali prije svega velikom filmskom intelektualcu Nikoli Stojanoviću, bio najbolji časopis u toj državi, što je verificirano i na međunarodnom planu”, tvrdi filmski autor i filmolog Midhat Ajanović.

Planirano uništenje filmske kulture u BiH

Ipak, Sineast je ugašen i u Bosni i Hercegovini trenutno ne postoji “filmski Diogen” koji će usred bijela dana s upaljenom svijećom svjedočiti o filmskoj kulturi. Jedan od posljednjih urednika kultnog Sineasta, filmski režiser i predavač na ASU-u u Sarajevu, Faruk Lončarević, kaže da “nestanak filmskih časopisa predstavlja nestanak filmske kulture”:

“Sineast je bio jedan od najstarijih filmskih časopisa u bivšoj Jugoslaviji koji se uspio podići daleko iznad ostalih zahvaljujući kvalitetnoj kritičkoj i teoretskoj podlozi. On je davao jednu težinu i dinamiku, potrebne da bi se za jednu zemlju moglo reći da ima filmsku kulturu. Neposredno nakon rata moja generacija pokušavala je to održati. Posebno je bio značajan g. Asaf Džanić, koji je bio dio stare garde koja je smatrala da je praviti kinematografiju bez velike publike ili bez filmske kulture u osnovi beskorisno i da će ona prije ili kasnije izgubiti tlo pod nogama. Nažalost, bez obzira na ogromnu investiciju vremena, kreativnosti, znanja i volje, časopis je ugašen, kao, uostalom, i cjelokupna filmska kultura u BiH.

Danas u BiH ne postoje časopisi koji za čitanje zahtijevaju IQ veći od 80. Filmovi su i dalje incidenti, kao i sami autori. Državno finansiranje stalno se podriva. Autori odlaze ili su u BiH samo na stanu i hrani. Publike je sve manje i manje. Nemamo kulturnu politiku, plan, ideju ili želju sa bilo koje instance, za bilo kakvim razvojem kinematografije. Dobar časopis i uopšte stručna kritička ocjena onoga što gledamo donijela bi sigurno početak neke promjene, ali ona mora, u zemlji maloj kao BiH, biti dio većeg plana. S druge strane, već treća generacija autora odgojena je gotovo isključivo na najkomercijalnijim filmovima zahvaljujući jadnoj distribucijskoj mreži u zemlji. Jedino su još SFF i Meeting Point sa svojom distribucijom art filmova, neka mala šansa da tih 200 sretnika, koliko može stati u salu, neće biti potpuno zaglupljeno. Tako je problem časopisa samo dio mnogo većeg problema koji je, usuđujem se reći, plansko uništenje kulture u BiH. Jedan od rijetkih projekata u našoj zemlji koji je iz godine u godinu sve uspješniji.”

Filmski portali kao posljednja nada

Zbog činjenice da u Bosni i Hercegovini ne postoji nikakva zainteresiranost države za izdavanje filmskih časopisa i teške situacije u kojoj se nalaze printani mediji, jedina šansa za kreiranje određene kulturne svijesti o filmu jesu filmski portali. Jedan od takvih jest Filmofil.ba, pokrenut 2014. godine.

“Zbog poprilične nezainteresiranosti lokalnih medija za ovakvu vrstu novinarstva, barem kada su u pitanju ozbiljniji tekstovi o filmu, odlučio sam da svoje dugogodišnje iskustvo filmskog recenzenta i kritičara pretvorim u nešto konkretno, a to je upravo filmski portal namijenjen svim ljubiteljima sedme umjetnosti – Filmofil. Prvobitni plan jeste bio izdavanje filmskog magazina FILMska klasika & reMAKE, ali to je bilo poprilično teško uraditi jer, prije svega, za to trebaju izdašna finansijska sredstva, tako da je magazin iz svog prvobitnog fizičkog oblika preselio u digitalni kao filmski portal Filmofil.ba. Stanje u državi nam je takvo kakvo jeste i mišljenja sam da se odnos vlasti i ministarstava u BiH, kada je u pitanju ovaj segment kinematografije i kulture, može mnogo poboljšati, jer, da je bilo prilike, časopis FILMska klaiska & reMAKE našao bi se na trafikama u državi i čak šire. Opet, jasno vam je da štampa polako izumire i da je veb lagano ubija. Štampu kupuju samo oni koji nisu zaboravili kako je to bilo prije vremena interneta, dok je mladi svijet okrenut vebu”, kaže urednik portala Filmofil.ba Sead Vegara.

‘Maštam o filmskom časopisu u Srbiji’

Sistematsko publicističko bavljenje filmom drastično je poboljšano u socijalističkoj Jugoslaviji, a prvi relevantan filmski časopis bio je beogradski Film, koji su uređivali Aleksandar Vučo i Vicko Raspor. Ipak, kao ni u Bosni i Hercegovini, ni u Srbiji danas ne postoji “stručni” časopis posvećen filmu koji se bavi isključivo ovim segmentom umjetnosti ili audiovizualnim medijima. Iako smo svjedoci da u posljednje vrijeme u srpskoj kinematografiji nastaju određeni filmski časopisi, prije svih Filaž i Kinoteka, filmski kritičar i teoretičar Ivan Velisavljević smatra da je riječ samo o pokušajima:

“Filaž je časopis koji pokušava da pomiri akademski i filmofilski pristup, ali više naginje ovom drugom. Reč je, svakako, o izuzetnom časopisu, po koncepciji i dizajnu ponajviše nalik sarajevskom Sineastu, ali on se pojavljuje neredovno, finansiranje mu je nestabilno, marketing i distribucija izuzetno skromni, jer sve zavisi od malobrojnog uredničkog tima. Kinoteka, kao prošireni program Jugoslovenske kinoteke, ima dobru nameru i koncepciju i naravno da je treba zdušno podržati, ali i taj časopis već u trećem broju pokazuje istu vrstu problema sa neredovnošću i distribucijom i već deluje da teško dopire i do kinotečke publike, a kamoli da privlači neke ‘nekonvertovane’ čitaoce. Po meni, jedina budućnost ova dva časopisa jest da se ujedine.

To možda zvuči radikalno, ali naprosto mi se čini neodrživim da oba časopisa imaju slične saradnike, katkad i slične teme, a uvek iste probleme i da haotično snalaženje bude večita sudbina filmske periodike. Stvaranje novih časopisa tek deluje kao rasipanje resursa i neracionalno preterivanje. Uz malo veštog menadžmenta, kolegijalnosti i razumnog pristupa, taj neki časopis o kom maštam mogao bi imati budućnost. Ovako – sumnjam. Ali bih, dakako, voleo da me stvarnost razuveri”, rekao je Velisavljević, dodajući da je Srbija još daleko od Slovenije i Hrvatske, u kojoj već duži niz godina postoje kvalitetni filmski časopisi, “fantastična četvorka”: Ekran i Kino, Hrvatski filmski ljetopis i Filmonaut“.

Hrvatski filmski ljetopis

Hrvatski filmski ljetopis osnovali su 1995. godine Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Hrvatska kinoteka i Filmoteka 16, a osnivačko uredništvo činili su Vjekoslav Majcen, Ivo Škrabalo i Hrvoje Turković. Časopis je evidentiran u FIAF International Index to Film Periodicals i u Arts and Humanities Citation Index (A&HCI).

“Definitivno najkvalitetniji filmski časopis koji je ikada izlazio na južnoslavenskom prostoru jeste Hrvatski filmski ljetopis”, tvrdi filmski autor i filmolog Midhat Ajanović, koji je na njegovim stranicama ispisao “svoje najbolje filmološke tekstove”. Koliki je, zapravo, značaj Hrvatskog filmskog ljetopisa u Hrvatskoj kinematografiji objašnjava sadašnji urednik ovog časopisa, filmolog Nikica Gilić.

“Kada smo imali temat o Dini Iordanovoj, s njenim tekstovima o novim modelima distribucije, društvo producenata otkupilo je nekoliko desetaka primjeraka i dijelilo ih svojim članovima. Kritičarima i znanstvenicima ovakvi časopisi jako su važni, koriste ih i studenti, a imaju i svoj krug čitatelja-filmofila. Dakle, to je važan dio filmske kulture”, rekao je Gilić, dodajući da je Ljetopis “relativno dobro pokriven financijama u izdavačkom okrilju Hrvatskog filmskog saveza te da se čini da država i grad Zagreb ipak vide njegove vrijednosti”.

Hrvatska je tako jedina država na prostorima bivše Jugoslavije u kojoj ovaj segment filmske kulture nije na izdisaju, a tradiciju postojanja kvalitetnih filmskih časopisa nastavila je nova generacija hrvatskih filmskih kritičara. Rezultat njihovog djelovanja jest časopis Filmonaut, prvobitno pokrenut u digitalnom obliku, kao novi prostor za “razmjenu mišljenja, analizu i konstruktivnu kritiku”.

“Kada smo u 2011. godini kolega Mario Kozina i ja preuzeli uređivanje Filmonauta, znali smo otprilike što želimo: časopis koji bi s jedne strane dao publici kvalitetne, analitične tekstove o filmu, a s druge mladim filmskim kritičarima, za čiji rad tada nije bilo puno mjesta, otvorio prostor za pisanje, istraživanje onoga što vole. Također, bilo nam je važno ponuditi platformu za pisanje o domaćem filmu, da se on kroz tekstove aktivno promišlja, da se o njemu na stranicama časopisa govori. Jer, časopisi su ujedno medij kroz koji se film – paradoksalno – i demistificira (i tako otvara novim, mladim gledateljima), ali i zadržava magičnim (učeči nove generacije gledatelja što sve filmovi mogu i što se sve može s filmovima). Konačno, javno iznošenje i uljudna razmjena ideja važni su i sami po sebi, odnosno povrh značaja koji sadržajno imaju filmske teme, pa tako pisanje (i čitanje) o filmu postaje dijelom ne samo filmske kulture već i kulture društva u cjelini”, kaže jedna od njegovih urednica Tamara Kolarić, dodajući da je optimistična kad je u pitanju budućnost Filmonauta, koji sve ove godine, također, izlazi zahvaljujući sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra, Grada Zagreba, Ministarstva kulture i Društva hrvatskih filmskih redatelja.

Izvor: Al Jazeera