Jadrankinih 11.586 potpisa za mir nije spasilo Prijedor

Godinu dana prije početka rata u Bosni i Hercegovini održavani su koncerti i mitinzi za mir, a na jednom od njih pojavila se 13-godišnja djevojčica koja je na velikoj bini sarajevske Zetre kazala kako je sakupila 11.586 potpisa za mir.

Nažalost, ni njeni potpisi ni koncerti i mitinzi nisu spriječili krvoproliće u BiH. Danas je Jadranka Pejaković Hlede stanovnica Zagreba, majka dvoje djece i za sebe kaže kako je „najsretniji čovjek na svijetu, imam sve što mi treba“.

A njeno djetinjstvo je bilo daleko od sretnoga jer je rat dočekala u Prijedoru, bh. gradu poznatom po stradanju nesrba, koncentracionim logorima, živim lomačama, masovnim grobnicama.

U intervjuu za Al Jazeeru govori o potpisima za mir, ratnom Prijedoru, strahotama koje je doživjela…

• Prije 26 godina, kada je rat bio na pragu BiH, bili ste 13-godišnjakinja koja je sa prijateljicama napravila veliki podvig – sakupila više od 11.000  potpisa za mir. Sjećate li se tih dana?

Sjećam se dobro tog perioda svog života, ne samo događaja već i razmišljanja. U to sam vrijeme stvarnost proživljavala intenzivno i emotivno. Gledajući oružane sukobe 1991. u Hrvatskoj, nemir je ušao i u moju obitelj. Vijesti su se pratile s grčem na licu, svi razgovori odjednom su postali ozbiljni.

Ljetne praznike 1991. sam provodila kod rodbine u Tuzli. Opipljivi nespokoj se osjećao i među djecom. Pričalo se o ugroženoj rodbini i prijateljima, onim koji su odselili, vojsci, tenkovima, izbjeglicama. Nisam razumjela motive rata niti sam bila svjesna etničke mržnje.

Željela učiniti nešto konkretno protiv rata. Sa prijateljicom sam jedno jutro krenula u utopijsku misiju sakupljanja potpisa za mir, od čovjeka do čovjeka na ulici, od vrata do vrata po susjednim zgradama. To je bio zadatak kojem sam se potpuno predala i nije mi ga bilo teško odraditi.

U konačnici smo, u kratkom roku, sakupili neočekivano velikih 11.586 potpisa za mir. Potpise sam predala Zekerijahu Smajiću na velikom mirovnom koncertu ‘Yutel za mir’ koji se održao 28. 7. 1991. u sarajevskoj Zetri.

Uvijek ću se boriti za mir

• Kada pogledate sada na 1991. i potpise koje ste skupili – kako sebe vidite? Da li bi ponovo to uradili i kako Vam sada izgledaju oni dani borbe za mir (da li je ta borba zaista mogla išta promijeniti)?

Ja sam preživjela, tako se vidim. Ne osjećam se hrabrom, niti smatram da je moje prikupljanje potpisa promijenilo bilo što. Da sam skupila još deset ili sto puta toliko, rata bi bilo, jer nisu oni potpisani započeli rat, niti smo mi bili dovoljno mudri da ga spriječimo. Možda su neki bili slijepi pa su dopustili da ih se uvede u mržnju i krvoproliće.

Danas više ne bih sakupljala potpise, ali ću se uvijek i na sve moguće načine boriti za mir. Svakodnevno gledamo terorističke napade, ubojstva zbog vjere i politike, jačanje mržnje i separacije po virtualnim kategorijama. Brine me kako će moja djeca, okružena time, biti zavedena i dijeliti ljude u kategorije. To je zrnce zla koje se lako pretvori u mržnju i rat. Nadam se da ću im uspjeti usaditi ono što su me naučili moji roditelji, da su ljudi samo dobri ili loši, a nikakvi drugačiji.

Voljela bih da uživaju, koliko im je dano, u blagodatima zdravlja, obitelji, mira, te da pomažu drugima. Znam da zvuči kao utopija, ali te se karakteristike niti ne želim odreći.

Ratne strahote koje će već par mjeseci nakon toga pokositi BiH, pokazati će nedvojbeno kako su potpisi za mir i mirovni koncerti bili jalova zamisao unaprijed osuđena na propast. Ne žalim truda uloženog u sakupljanje potpisa jer mi je tih 11.586 ljudi sačuvalo vjeru u ljudski rod. Moje iskustvo s koncerta i kasnija ratna zbivanja, kao i brojna druga svjedočanstva sudionika koncerta, bilježi crowdsourcing Projekt ZETRA 

• Da li ste primijetili neke promjene u društvu tih mjeseci?

Rođena sam u Prijedoru i tamo sam dočekala rat. Općina je u to vrijeme imala oko 112.000 stanovnika, od čega je otprilike podjednak broj bio Bošnjaka i Srba (oko 43%) i nešto manje Hrvata (oko 7%). Nacionalnu netrpeljivost do raspada SFRJ u Prijedoru nisam osjećala i grad je bio poznat po skladnom suživotu i relativno velikom broju miješanih brakova.

U jednom takvom smo rođeni moj brat Damir i ja. Iako do samog rata nisam čak niti znala što znači izraz nacionalnost, početkom 90-tih ću otkriti kako je naša muslimansko-hrvatska obitelj najnesretnija moguća kombinacija.

Kroz grad su defilirali tenkovi i naoružane brigade iz Srbije, a nemir stanovnika je rastao. Propaganda usmjerena na jačanje nacionalizma, pravdanje zločina i ispiranje mozgova u kratkom roku je pretvorila prijatelje, susjede, kumove i bračne partnere u neprijatelje. Primjerice, neki muslimanski liječnici su bili smaknuti jer su navodno lijekovima ubijali Srbe i ženama namjerno izazivali pobačaje. U suludu priču kako će svaki Hrvat u gradu isti dan u isto vrijeme zaklati Srbina, povjerovao je čak i naš prijatelj kojem je moj tata bio vjenčani kum. Sjećam se kako je tatu strogo posjeo na stolicu te na stol spustio pištolj odlučan da mu u tom trenutku presudi i spasi svoj život.

• Rat Vas je našao u Prijedoru. Možete li se prisjetiti tih dana?

Meni, kao naivnoj djevojčici, cijeli taj period je bio potpuno nadrealan. Nakon što je vojska 1992. preuzela sve gradske funkcije, grad je postao ratna zona, mjesto gdje život nema nikakvu vrijednost. Živjelo se dan po dan uz unovačeno podivljalo stanovništvo, blokirane puteve, nedostatak hrane, vode, struje… U jednom danu smo ostali bez školovanja, roditelji bez posla, bez imovine koju smo „dobrovoljno predali“ RS-u. Sjećam se dobro tatinog namještenog smješka dok je potpisivao Izjavu kojom se odriče svega što je s mamom do tada stvorio u korist nove vlasti. Pogled  mu je instinktivno bježao prema automatskim puškama okrenutim prema bratu i meni, ali je zadržao smiješak i  hladnokrvnost.

U glavama mojih roditelja vrtili su se mnogi strahovi. Jedan od njih je potaknuo tatu da nabavi bombu i spremi je na balkon. Objasnio nam je da je ona tu za slučaj kad dođu silovati, da nas sve digne u zrak. Bila mi je nepojmljiva ta ideja. Često sam u glavi prematala film gdje moj tata, zagrljen s bratom i mamom, a stojeći nad mojim silovateljem, u ruci stišće bombu bez osigurača. Vidjela sam na njegovom licu koliko ga je mučila ta odluka, ali sam samo šutila.

Mi, čije su kuće bile označene bijelom krpom, a rukavi bijelim povezom, šutke smo se mirili s potocima krvi, razmišljajući samo hoćemo li mi biti jedni od odvedenih, mučenih, zakopanih, silovanih ili prebjeglih.

Više od 5.000 ubijenih građana i etničko čišćenje više od 50.000 nesrpskih stanovnika, općinu Prijedor je, nakon genocida u Srebrenici, učinilo mjestom drugog najvećeg masakra u Bosni. Broj žrtava koncentracijskih logora smrti Omarske, Keraterma i Trnopolja i danas se samo pretpostavlja, a tisuće građana još se smatra nestalima. Gledala sam kako ih trpaju u autobuse. Sjedili su s pognutim glavama i rukama položenim na zatiljak. Mnogima je to bio put u jednom smjeru, mnogi još nisu pronađeni. U Prijedoru i okolici bilo je nekoliko desetaka lokacija gdje su masovno zatočeni, mučeni, ubijani i silovani stanovnici Prijedora i okolnih sela. Na jednoj takvoj pronađen je i moj najbolji prijatelj Zlatan, kolega radio-amater koji me često štitio, a u jednoj se situaciji ispriječio ispred puške da me zaštiti. Izbjegao je rafal tog puta, ali je par dana nakon toga odveden u logor Omarsku.

Za granatiranja i masovne masakre pred pravosuđem ICTY-a u Haagu osuđena je tek nekolicina zločinaca, gdje možemo pridružiti i recentnu osudu Ratka Mladića. No, iz naše “posne i bose” nam zemlje “da prostiš”, još vrište kosti nesretnih žrtava masovnog ludila, pravda je za njih slijepa. Haške su osude zato mala utjeha preživjelim majkama Srebrenice, Prijedora, Sarajeva, Brčkog, Foče, Zvornika… Neka je Mladić zatvoren do kraja života, on je bolestan um kojeg treba držati u kavezu. No, ne osjećam veselje, samo tugu što nije zatočen prije učinjenog zla.

• Tih dana ste pisali i dnevnik…

Moj prvi poslijeratni obilazak devastiranih gradova pokazao mi je zorno rane koje svi nosimo. Prolaskom kroz Kozarac bila sam šokirana kako je uopće bilo moguće sravniti sa zemljom cijelo naselje u dva dana. Među srušenim i spaljenim ostacima sablasno je stajala netaknuta katnica na kojoj je velikim crvenim slovima ćirilicom pisalo srpska kuća.

Ni danas ne mogu zatomiti suze gledajući nogometni teren stadiona Koševo ili tuzlansku Kapiju. Gradovi gdje su se moji djetinji ideali činili još sasvim mogući, nose bolne podsjetnike tuge koju proživljavamo u tišini. U ono vrijeme rata u Prijedoru, sanjala sam da pobjegnem u Sarajevo, Tuzlu ili neki drugi grad gdje se ne moram bojati svojih susjeda i prijatelja iz klupe, gdje mogu vrisnuti i naljutiti se, gdje mogu plakati za ubijenim ljudima na cesti i gdje će prvi susjed s nama podijeliti zadnju koricu kruha.

Često sam se pitala zna li itko uopće što se događa s nama, bili smo potpuno izolirani. Nismo znali što se događa čak niti s mojom rodbinom u susjednom naselju Ljubiji, a kamoli sa ostatkom svijeta. Pokušavali smo pobjeći bezbroj puta, tražili veze, bilo kakve kanale kojim bi se ilegalno izvukli, no bilo je nemoguće. Čak i kad nam je konačno smišljen put za bijeg, nisam vjerovala u odlazak, bila sam uvjerena da će nas putem otkriti i ubiti.

Bježali smo 05.08.1992. lažno se predstavljajući kao Srbi koji se vraćaju na svoja radna mjesta u Njemačku. Nismo nosili ništa sa sobom kako ne bi bili sumnjivi, a istinu da nismo Srbi znao je samo vozač koji je bio dobro plaćen za svoju uslugu. Bježanje nam je organizirao naš dugogodišnji obiteljski prijatelj, ugledni Srbin i dobar čovjek koji bi sasvim sigurno bio smaknut da se saznalo za to. Nikada neću otkriti tko je to bio, ali dugujemo mu svoje živote i to je nešto za što ćemo mu zauvijek biti beskrajno zahvalni.

Sjeli smo u autobus punom vikend-četnika koji su dolazili u Prijedor ubijati, pljačkati i krasti, a onda su se vraćali svojim životima kao da se ništa nije dogodilo. Putovali smo dva dana kroz opustošenu Bosnu i Srbiju. Svako malo bi nas zaustavljali na barikadama ili bi pijani vojnici iskakali pred autobus i provjeravali tko se to vozi.

Ne sjećam se da sam cijeli taj put progovorila niti riječ. Tata i ja smo sjedili u autobusu naprijed, a mama s bratom u stražnjem dijelu. Pravili smo se da se ne poznajemo za slučaj da nas otkriju i da možda bar polovica obitelji preživi. Bila mi je strašna ta ideja mojih roditelja. Zar zaista postoji šansa da ću gledati kako mi ubijaju mamu i brata? Bojala sam se pogledati prema natrag u strahu da ih ne otkrijem.

Kad pitate koji mi je od ratnih događaja ili dana bio najgori, samo prisjećanje na te događaje tjera me da ih ponovno proživljavam. Neki u meni danas izazivaju čak i veću reakciju nego onda kad su se događali, kao da je povremeno bio uključen neki zaštitni mehanizam koji je umanjio intenzitet ulaznih informacija i svijest o mogućim posljedicama.

Rijetko si dozvolim zaviriti u album tih silom utisnutih mentalnih sličica, donedavno nisam uopće o tome razgovarala. Zatomila sam ratnu temu u potpunosti jer sam mislila kako će mi to pomoći da se nosim s proživljenim situacijama i kako ću se tako osloboditi noćnih mora. Dnevnik koji sam u ono vrijeme vodila i koji je praktički jedina stvar koju sam uspjela prošvercati u svoj novi, poslijeratni život, desetljećima sam se bojala otvoriti jer sam očekivala kako će iz njega nahrupiti kosturi prošlosti s kojim se neću znati psihički nositi. Zato sam beskrajno zahvalna Danijelu Viševiću, novinaru i pokretaču Zetra projekta, koji je uspio spustiti moj štit i pokrenuo postupak izlječenja duše. Riječi koje sam podijelila s njim i ove koje dijelim s Vama moj su terapijski postupak.

• Kada ste napustili Prijedor i gdje Vas je potom put nosio?

Čudesno, onaj autobus kojeg sam spominjala, žive nas je doveo do granice s Njemačkom. Još uvijek smo tiho, svako na svojoj strani, sjedili u autobusu. Tata je poslije rekao da ga je obuzela sreća i nada čim smo prešli granicu sa Srbijom, ali nije se usudio reagirati jer smo još uvijek bili okruženi potencijalnim ubojicama. Ja sam se bojala čak i kad je carinik ušao u autobus i tražio garantno pismo koje smo morali imati za ulazak u Njemačku. Kako to nismo imali, izveli su nas iz autobusa i naredili nam da stanemo striktno na jedno mjesto uz carinsku kućicu. Nismo imali ništa sa sobom, samo jedan dokument i po par komada odjeće. Rekli su da čekamo, a autobus s vikend–četnicima nastavio je svojim putem.

Ne mogu Vam opisati sreću i olakšanje kad sam vidjela da odlaze. Tek onda sam shvatila da smo pobjegli. Bilo je svejedno gdje smo i što će se dalje dogoditi, preživjeli smo. Izvadila sam čahuru metka koji me jednom jedva promašio i kojeg  sam dugo nosila uz sebe te sam ga bacila iz sve snage, tamo prema mojoj kući, prema ratu kojeg zauvijek napuštam. Tata je raskrilio ruke i osmjeh, zagrlio nas troje i rekao rečenicu koje se često sjetim: „Ja sam najsretniji čovjek na svijetu. Imam sve što mi treba.“

Na granici smo čekali 10-ak ili 15 sati. Mama je pozvala rođaka koji je poslao garantno pismo i pozvao nas kod sebe. Proveli smo dva mjeseca kao njegovi gosti. Nudio nam je smještaj i poslove za moje roditelje, ali roditelji su odlučili da se vratimo u Hrvatsku kako brat i ja ne bismo izgubili kontinuitet školovanja. Otišli smo u Zagreb gdje živi moj stric sa svojom obitelji i tu smo životarili dok nam se nije ukazala prilika da se stalno naselimo u Rijeci. U Rijeci smo kupili stan, završili škole, a tu je nažalost 2006. umro moj osobni heroj, tata Drago. Mama Dubravka je ostala borac, živi u Rijeci, ali uskače kad god je trebam. Isto vrijedi i za Damira, mog brata koji s obitelji živi u Osijeku.

• Brine li Vas ponovo jačanje nacionalizma u BiH?

Bosnu volim iskreno i uvijek joj se rado vraćam. Dio obitelji mi je u Tuzli i najčešće idem baš tamo gdje je priča sa potpisima za mir i krenula. Iako sam otišla davno, zadržala sam mnogo bosanskog u sebi, a često se hvalim našim gostoprimstvom i običajima. No ujedno, iz ove hrvatske perspektive, koja isto nije senzacionalna, promatram kako Bosna po mnogim pitanjima stoji na mjestu ili se čak vraća u prošlost. Od nesređenih međuljudskih odnosa, administrativno-političko-socijalnih atavizama, neučinkovite i po meni neodržive trodiobe vlasti i usporenog napretka. Znam da će Bosanac sam po sebi najviše oplesti, a istovremeno neće dati drugom da mu riječ kaže, pa će sigurno i ove riječi Vašim čitateljima zvučati grubo.

No, bojim se da je Bosna idealan medij da se za koju godinu ili koje desetljeća ponovi nesreća koju smo proživjeli. Nezadovoljni ljudi, koji se bore za egzistenciju te sudaraju s političkim i nacionalnim zidovima, nisu dobar materijal za napredak. Ako bih mogla bilo što poručiti našim ljudima, rekla bih im da prevaziđu netrpeljivost i frustraciju, koja je sigurno opravdana, ali nas koči u gradnji sretnijeg života. Ako smo mogli pokupiti poratne ostatke i sagraditi si novi dom, zašto ne bismo mogli uložiti energiju u gradnju sretnog doma za našu djecu.

Izvor: Al Jazeera