Je li i knez Lazar bio član DOS-a?

U Moskvi nije bila samo ta parada već i iscrpni razgovori, svi 'duži nego što je bilo predviđeno', o kojima su do javnosti doprle šture vijesti (Tanjug)

Ako bismo “Vučićev” – jer samo se on o svemu pita – kosovski problem, što neprestano menja oblik i prioritete, predstavili kao jedan četvorougao, koja bi mu bila temena poslednjih nedelja? Svakako Moskva, Crkva, srpska, pravoslavna, velike sile (“prištinski mentori”) i na četvrtom – gužva: spomenik đeneralu Draži na Ravnoj gori, Šešelj u svim alotropskim modifikacijama i (anti)fašizam.

Predsednik Srbije, pak, stojeći unutar tog četverougla, prividno proizvoljno na njegovim stranicama ucrtava još brojne tačke koje naizgled nespojivo povezuje linijama, čineći mrežu u kojoj se teško snaći. Jer, ne vide se jasno ni dijagonale četvorougla.

Ipak, ovaj zamišljeni metež, paradoksalno, može da posluži boljem razumevanju jer u srpskom slučaju političke tendencije se sve češće lakše mogu otkriti iz posmatranja naoko nepovezanih događaja nego iz onih na kojima se insistira. I ka kojima se “navija”, spinuje!

Eto, na primer, visoka i zaista retko ukazana počast Aleksandru Vučiću o Danu pobede nad fašizmom u Moskvi, sva antifašistički intonirana, na drugoj strani, “po dijagonali” mogla bi se sravnjivati sa “aferom” na Ravnoj Gori.

Ona se, saznalo se, desila taman kad je predsednik Srbije krenuo u susret pobedničkoj paradi kod Putina, preko Turske. I kad su tamo, pred spomenikom Draži Mihailoviću, neke “uniforme” Vojske Srbije salutirale i odavale počast – ravnogorskom đeneralu.

Ali, ta dijagonala, sa sve Vojislavom Šešeljem, zgodnija je za zaključak ovog teksta. Vratimo se zato u Moskvu, na razgovore sa Putinom.

Prethodnici ‘zabetonirali’ kneza

Važno je – u Moskvi nije bila samo ta parada već i iscrpni razgovori, svi “duži nego što je bilo predviđeno”, o kojima su do javnosti doprle šture vesti. Zato se njihovo čitanje može olakšati dvema porukama predsednika iz intervjua jubilarno-slavljeničkom Kuriru (tada je tabloid opet bio sa Vučićem “u miru”!).

“Neki mi spočitavaju kako sam izgubio Kosovo. Nisam. Knez Lazar je izgubio Kosovo u bici u kojoj je srpska vojska nestala. Ono što su moji politički prethodnici napravili samo je zabetoniralo našu stvar”, rekao je Vučić pred polazak “via Turska”, gde se, pak, uporedio s kraljem Aleksandrom rekavši da se odnosi sa Turskom i Erdoanom mogu da porede sa značajem saradnje Kemala Ataturka i srpskog Kralja Oslobodioca.

SNS-ov satelit-komentator Miroslav Lazanski, sad i poslanik – da samo ilustrujemo stanje – brže bolje je Kosovo smestio ne “pod Lazareve skute” već u 1389, otkad problem počinje i traje.

Druga se poruka ticala “dinamike naših dobrih odnosa” sa Rusijom, koja “pokazuje da, i kad je Srbiji teško, Rusija je tu da joj pomogne, ali i Srbija je tu kad Rusiji treba pomoć”.

Neki komentari upotrebe cara Lazara usredsredili su se na sramotno prebacivanje odgovornosti na “svetu glavu” i racionalizaciju Vučićeve “sopstvene izdaje”. Ali, u tome ima istine samo u meri u kojoj on neprestano okrivljuje svoje prethodnike (iz DOS-a, kome je valjda pridružio i Lazara, doduše, zabetoniranog!).

Akcenat je, čini se, ipak, na nečem drugom: priteranosti od strane zapadnih partnera zahtevima za ubrzavanjem rešenja Kosova do nivoa – ultimatuma. Pri čemu standardno srpsko odugovlačenje vodi u sužavanje izbora na sve gora rešenja.

Vučić stoga, pomeranjem ovih “gubitaka” unazad u istoriju samo želi da dočara da, kad je “sve već izgubljeno”, svaki dobitak je zgodan za proslavu pobede. Makar i na referendumu, čije je pominjanje sve češće u opticaju.

U tom smislu opipavanje pulsa moćnih (populističkih) saveznika u likovima Erdogana i posebno Putina, jeste korisno, ali pre svega za racionalizaciju – iz Vučićevog ugla gledano – tog “gubitka” i napumpavanje “pobede”. Jer, teško je poverovati da su mu moskovski razgovori u “produženim terminima” doneli išta više od onog što je iz Kremlja, takođe – zabetonirano. Rusija će stati uz odluku Srbije, kakva god ona bila. Pri čemu velikoj sili ništa ne smeta da sama određuje druge elemente svoje zapadnobalkanske politike i tu “kakvu god” odluku prilagodi sopstvenim interesima.

Kroki gornjeg scenarija malo će promeniti i samit u Sofiji, gde se u vreme završavanja ovog teksta upravo pravi zajednička fotografija čelnika (bez Marijana Rahoja) i odlazi na tematski radni ručak sa motom “hvatanje u koštac sa zajedničkim izazovima”. Ali, gde su se razgovori na marginama prilično dobro uklopili u “ižvrljavanje” linija po našem četvorouglu.

‘Kompromis je veleizdaja’

Odgovor, najindikativniji, među nebrojenim šeprtljanjima o tome, na pitanje kakva definitivna odluka o Kosovu može biti i šta će podržati Moskva, stigao je iz Vučićeve ocene stava SPC-a. Kako je poznato, srpska crkva, u marketiranju “unutrašnjeg dijaloga”, svrstavana je u najvažnije “dijalogičare”, uvek rame uz rame sa SANU-om.

Međutim, osim sporadičnih, ali i vrlo neblagonaklonih izjava pojedinih jereja, odlučila je da ćuti do redovnog majskog Sabora. I tada se, da ne citiramo saopštenje, založila da se političkom vođama rekne da nit’ dele nit’ razmenjuju nit’ svoju kolevku priznaju za albansku nit’ išta poklanjaju. Jer, zapečatio je patrijarh Irinej: “Ono što je oteto može da se nekad vrati, a poklonjeno ne može nikad.”

Političari, pa i Vučić, skraćuju to u formulaciju, a u Srbiji poslednjih meseci to je eufemizam i negativna mantra – “zamrznuti konflikt”. I ona je, izjasnio se On Postmoskovski – neprihvatljiva. (Znači, ni Moskva nije za frižidere, već za neko podgrevanje?!)

“Sve poštujem, ali nisam vidio šta je rešenje. Da smo protiv svega i da čekamo bolja vremena, kad nas bude pet ili tri miliona ili još 50 godina kad nam i drugi pobegnu?”, jedan je od Vučićevih komentara. Pa drugi: “Građani Srbije će imati priliku da se izjasne o onome što budemo mislili da je racionalno i kompromisno rešenje”. I, po običaju, grdnja “nekih” od tih građana koji će odlučiti: “Svi govore o svetoj zemlji, samo niko neće da živi na svetoj zemlji.”

Nešto eksplicitnije je sa episkopima “zaratio” Vučićev “koalicioni opozicionar”, čelnik SPO-a (o, zar i to još postoji?) Vuk Drašković, koji, naglasimo, iako mu mnogi “prišivaju” da radi “po nalogu Vučića”, svoje stavove, nekad nalik i Vučićevim, iznosi nezavisno i oštro.

Drašković je jezgrovito napisao u skorašnjem autorskom tekstu: “Ako je sadašnje stanje takvo da se ono mora čuvati, zašto da čekamo bolje vreme?” A za Crkvu je konstatovao: “Vek iza nas opominje nas da je Srpska crkva među krivcima za najveće nacionalne i državne tragedije. Na sudbinskim raskršćima, ona je srpski narod žrtvovala ‘carstvu nebeskom’ i gurala ga u najveće i nepotrebne pogibije.”

Oštro je i “blagougodno” Draškoviću, a posredno i Vučiću odgovorio sa jedne tribine, posvećene baš njegovim jubilejima, mitropolit Amfilohije: “Izdajnik i notorni ludak Vuk Drašković izruguje se Carstvu nebeskom i krivi Crkvu. Sramota!… A novi ‘titić’ rešio je da vlada kao ‘brozomora’, ali neće uspeti.”

Posebno privlači pažnju Amfilohijeva – uz “sasluženje” episkopa u penziji Atanasija te večeri takođe “jubilarnog” – ocena da je “kompromis sa Prištinom veleizdaja”, kao i uvođenje antibrozovskog, pa i antikomunističkog pojma “brozomora” za Vučićevu vladavinu kao oznaku kontinuiteta koji, po jednačenju svog državništva, i Vučić često zloupotrebljava.

Nevolje iz ‘nepostojećeg papira’

Da li priča o veleizdajništvu “kompromisom” znači da ni sa Crkvom ubuduće neće biti kompromisa – ostaje da se vidi. Ali, ne treba gubiti iz vida da je “kompromis” sa Albancima u ustima beogradskih vlasti, pre svega Vučićevim, sve češća mekša šifra za “ultimatumske” zahteve velikih sila, EU-a i tzv. međunarodne zajednice.

Umekšanost se svodi na pojašnjenje da nevaljali Kosovari ne pristaju na kompromis u kojem niko neće dobiti, ali ni izgubiti sve. Da bi opet u drugoj prilici bila ispoljena blagonaklonost prema Hašimu Tačiju, koga on “i ne sluša šta priča”, ali su se istakle nevolje sa njegovim “moćnim tutorima” sa kojima se teško izboriti.

A da “tutori” hoće, baš u duhu SNS-ovog predizbornog slogana “brže jače i bolje”, pokazale su i “margine” u predvečerju sofijskog skupa, čija glavna tema “nije bilo” Kosovo. Ali, ipak, kosovski predsednik, koji na njemu učestvuje bez oznake “državnosti”, po susretu sa Vučićem i posrednicom iz Brisela Federikom Mogerini Vučićevo kompromiserstvo u dogovorima šifrira sa (opa, bato – pomak!) “da niko ne dobije 100 odsto” i da pritom “Kosovo ne izgubi suverenitet”.

Ova izjava i, takođe, “marginozna” dopuna šefa za pridruživanje EU-a, komesara Johanesa Hana, da se sveobuhvatni dogovori moraju ubrzati i potpuno “usaglasiti sa međunarodnim pravom” po aluzivnosti na mesto “nepriznate, takozvane države” u međunarodnim organizacijama, pa i u OUN-u – miriše i na težinu srpske odluke.

Vučić, pak, odgovarajući takođe u Sofiji na pitanje da li je od Zapada, tj. zemalja Kvinte dobio predlog “šta treba prihvatiti”, ovoga puta potvrđuje “nepostojeći papir” koji onomad u Dizeldorfu nije baš potvrdio. I kaže da bi rado javno sve rekao da u njemu ima nešto povoljno, ali ne – “neke stvari su prihvatljiive”, ali ima predloga i rešenja koje On “uopšte ne može da prihvati”. Pa, možda će to izglasati narod koji ‘oće Kosovo, ali neće da živi tamo.

E, sad – nije zaboravljeno četvrto teme zamišljenog četvorougla. Iz njega, ali i iz još nekih tačaka po obodu, paradigmatično se povlače kontroverzne linije.

Sumnje pojedinih medija da su pripadnici VS-a odavali počast Đeneralu na Ravnoj Gori izrečene na osnovu autentičnih fotografija jesu antipod po “dijagonali” sa moskovskim paradnim antifašizmom. Iako se za Mihailovića ne može reći da je fašista, nije baš bio ni borac protiv njega.

Najspornije je što se Vojska zvanično nije o tome izjasnila, makar o tome ko je “zloupotrebio njene uniforme” ako su ih nosili neki “zloupotrebljavači” ili glumci. Ili da se pozvala na “penziono” izjednačavanje partizana i ravnogoraca.

To čak nije urađeno ni na nevešt način kako je ministarka pravosuđa branila Šešeljevo “pravo na rad” u Skupštini, kao da je on zaposleni, a ne izabrani poslanik, a ona sindikalka. Pri čemu je zaobiđena suština – da li kao osuđeni za zločine ima pravo da bude poslanik kad to brani jedan drugi zakon, a ne onaj o radu.

Malo je zato reći da Šešeljevo verbalno divljanje (preti “novim Hrtkovcima”, osujećivanjem umetničkog susreta kosovskih i srpskih umetnika u projektu “Merdita – Dobar dan”) služi Vučiću za dokaz da ima gorih političara i desničara od njega, presvučenog srednjaka. Reč je o atmosferi konfuzije i sluđenosti koja se širi Srbijom – iscrtana simbolično onom gužvom linija na četvorouglu.

I ako je “priteranost” Kosovom kako vlasti tvrde toliki prioritet da se i pompezno nagoveštena rekonstrukcija Vlade zbog toga odlaže – reći ćemo suprotno! Prioritet je – izmišljanje stalno novih “prioriteta” i gužve, tako da bilo kakve teške odluke u trenutku donošenja neće razumeti ni oni koji ih podržavaju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera