Je li ISIL uistinu američka tvorevina?

ISIL-ovi borci opskrbljeni su oružjem i municijom (AP)

Piše: Bashir Abdel Fattah

Nameću se mnogobrojna i zanimljiva pitanja vezano za američko odugovlačenje da eliminira prijetnju koju predstavlja grupa Islamska država Irak i Levant (ISIL) i njihovi istomišljenici iz radikalnih džihadskih organizacija koje djeluju pod plaštom islama, uprkos činjenici da Washington predvodi međunarodnu i regionalnu koaliciju sa više od šezdeset država, u koju su uključene neke od najmoćnijih i najnaprednijih vojnih sila na svijetu.     

Takva zanimljiva i, u isto vrijeme, zbunjujuća pitanja otvorila su prostor tumačenjima i interpretacijama protivnika koja idu u prilog teoriji zavjere. Prema toj teoriji, Washington je umiješan u plan poigravanja s jedinstvom i stabilnošću arapskih država i naroda uz saučesništvo Evrope i regionalnih sila i strana, što predstavlja pripremu za reinženjering njihove geostrategije u skladu sa etičkim pretpostavkama i geoekonomskim osnovama.      

Američka umiješanost

Mnogi eksperti i posmatrači pretpostavljaju da se strategija međunarodne koalicije za bavljenje problemom koji predstavlja grupa ISIL i njihovi pomagači svodi samo na odvraćanje, zaustavljanje i ograničavanje napredovanja tih grupa, ali ne i potpuno eliminiranje opasnosti i prijetnje koju predstavljaju, i to kroz njihovo konačno uništenje.

Njihovo viđenje te strategije temelji se na različitim osnovama, prije svega na historijskoj ulozi Washingtona u mobiliziranju islamskih džihadskih pokreta s ciljem angažiranja istih u korist američkih strateških projekata u različitim dijelovima svijeta.

Ako je Britanija predstavljala glavnog krivca za inkubaciju grupe Muslimanska braća u Egiptu još od treće dekade prošlog stoljeća, onda su Sjedinjene Američke Države odgovorne za proizvodnju i brigu o islamskim tekfirskim džihadskim organizacijama (tekfir – ideologija anatemiziranja) koje su se kasnije sukcesivno pojavljivale pod njenim okriljem. Godine 1979. počinju sa aktivnostima na globalnom planu, još od sovjetske invazije na Afganistan, u jeku hladnog rata između istočnog i zapadnog vojnog tabora. Centralna obavještajna agencija Sjedinjenih Američkih Država (CIA) na tom području primjenjuje strategiju pobuđivanja vjerskih osjećaja kod muslimanske omladine kako bi ih upotrijebili za borbu protiv Sovjeta u Afganistanu.

Nameću se mnogobrojna i zanimljiva pitanja vezano za američko odugovlačenje da eliminira prijetnju koju predstavlja grupa Islamska država Irak i Levant i njihovi istomišljenici iz radikalnih džihadskih organizacija koje djeluju pod plaštom islama, uprkos činjenici da Washington predvodi međunarodnu i regionalnu koaliciju sa više od šezdeset država, u koju su uključene neke od najmoćnijih i najnaprednijih vojnih sila na svijetu.     

U isto vrijeme, američki krugovi radili su na promoviranju ideje da je sovjetsko-afganistanski rat, u suštini, agresija jedne ateističke države na vjernički narod, što zahtjeva globalnu mobilizaciju vjernika i mudžahida s ciljem oslobađanja afganistanskog vjerničkog naroda iz kandži sovjetskih barbarskih nevjernika. 

U to vrijeme se, upravo u tu svrhu, postiže dogovor između američkih i bliskoistočnih i arapskih obavještajnih službi s ciljem formiranja tadašnje takozvane organizacije “Afganistanski mudžahedini”, nakon što je izvršena mobilizacija muslimanske omladine iz različitih dijelova arapskog i islamskog svijeta. Afganistanski mudžahedini opremljeni su kompletnim naoružanjem, uključujući i sofisticirane američke rakete zemlja-zrak modela Stinger, koje su odigrale veliku ulogu u limitiranju efikasnosti sovjetske ratne avijacije.

Nakon što je okončan rat 1990. godine pobjedom zapadnih vojnih snaga i njihovih saveznika i ekspozitura, te poraza sovjetskih snaga, tadašnji sovjetski predsjednik Mikhail Sergeyevich Gorbachev proglasio je povlačenje trupa iz Afganistana. Washington, također, zaustavlja aktivnosti te donosi odluku o napuštanju regije, ostavljajući za sobom mudžahedine u međusobnim konfliktima i borbama. Takva situacija trajala je sve do pojave pokreta talibana, koji je preuzeo kontrolu nad afganistanskom scenom te pružio gostoprimstvo organizaciji Al-Kaida, koju Washington smatra odgovornom za napade 11. septembra 2001. godine, nakon kojih otpočinje američka invazija na Irak.  

Bez obzira na to kolika je cijena strategije igranja sa vatrom i plesa sa islamskim džihadistima – koja ni u kojem slučaju ne može biti zanemarena – Washington nije oklijevao ponovo vratiti loptu na teren, i to u Bosni i na Kosovu. Imali su namjeru pružiti svijetu priliku da iskuse pošasti grupa koje se vraćaju iz Afganistana, Pakistana, Bosne, Čečenije i Kosova, kako bi mogli ostvariti svoj cilj, a to je raspad Jugoslavije i eliminiranje jugoslavenskog režima, s obzirom na to da je 1999. godine postao teret za Amerikance i čitav svijet.   

Nedavno, u nastojanju da upravlja arapskim revolucionarnim pokretom, čija se prva varnica pojavila početkom 2011. godine, Washington niti jednog momenta nije oklijevao u tome da uspostavi ponovnu koordinaciju sa islamskim političkim strujama, gdje Muslimanska braća zauzimaju centralno mjesto. Osim toga, američke krugove prate i sumnje u povezanost sa još radikalnijim organizacijama poput grupe Islamska država Irak i Levant i Fronta al-Nusre, kao i drugih. Ovakva saradnja ostvaruje se uz pomoć njihovih partnera i saveznika u regiji, s namjerom da se ove grupe upotrijebe za ostvarivanje američke strategije čiji je cilj potpuna izmjena regionalne karte. Sve to dolazi u okviru priprema da se težište američke strategije prebaci sa Bliskog istoka na Istok Azije u iščekivanju sve većih prijetnji koje dolaze s kineske strane.

Mnogi eksperti i posmatrači pretpostavljaju da se strategija međunarodne koalicije za bavljenje problemom koji predstavlja grupa Islamska država Irak i Levant i njihovi pomagači svodi samo na odvraćanje, zaustavljanje i ograničavanje napredovanja tih grupa, ali ne i potpuno eliminiranje opasnosti i prijetnje koju predstavljaju, i to kroz njihovo konačno uništenje.

Isto tako, Abu Bakr al-Baghdadi, vođa grupe ISIL koji se nalazio u zatvoru Guantanamo, dobiva pomilovanje od Amerike i biva pušten na slobodu. Samo šest mjeseci kasnije osniva ogromnu vojsku po imenu “Armija islamske države u Iraku”. Nemarnost Washingtona u borbi protiv ISIL-a jasno se pokazuje. Šta više, ISIL-ovi borci opskrbljeni su oružjem i municijom, što se dogodilo kao greška prilikom dostavljanja pomoći, kao i da su Obaminoj administraciji procurile informacije preko različitih medija o planovima i projektima za oslobođenje grada Mosula u Iraku, kako bi to ovi drugi to mogli saznati i pripremiti se za nju. 

Sa svoje strane i pod pritiskom medija i političke odgovornosti, američka sekretarka vanjskih poslova smatrala je nužnim priznati američku umiješanost u te uloge i aktivnosti, i to prilikom njenog tajnog svjedočenja pred Kongresom u aprilu 2014. godine, koji je kasnije većim dijelom procurio u javnost. 

Strateške promjene

Specifičnost geostrateških promjena koje su zahvatile Bliski istok u posljednje vrijeme zahtijevaju od Washingtona da se u periodu koji slijedi usmjeri u pravcu strateškog oslanjanja na političke aktere bez države u regiji Bliskog istoka, umjesto tradicionalnih aktera na nivou države. Upravo iz toga je i potekla ideja podrške organizacijama poput: Muslimanka braća, ISIL, Front al-Nusra, Husi i drugi, što je samo uvod za njihovo angažiranje u akciji provođenja američkih projekata na Bliskom istoku i Istočnoj Aziji. 

Ovakva promjena u američkoj strategiji bavljenja problemom u regiji temelji se na nekoliko osnova, a neke od najvažnijih su:

– Uloga i utjecaj aktera bez države u primjetnom su porastu u posljednje vrijeme, i to na račun slabljenja utjecaja nacionalnih država i pada njihove uloge. Možda se Washingtonu činilo da je oživljavanje strukturalnih i hroničnih kriza, od kojih pati arapska nacionalna država još od svog osnivanja nakon oslobađanja od stranog kolonijalizma te nakon okončanja Prvog i Drugog svjetskog rata, uz buđenje arapskog revolucionarnog pokreta prije nekoliko godina, imalo utjecaja na sisteme tih država u korist povećanja uloge aktera bez države, poput ISIL-a, Ansar Allaha i Husija. Te grupe počinju preuzimati prevlast nad drevnim državama, kao što su Irak i Jemen, iako te države imaju snažnu regularnu vojsku i dominantne sigurnosne službe.    

– Poljuljano povjerenje između centra, koji predstavlja Washington, i strana, odnosno većine arapskih sistema lojalnih tom centru, kao posljedica jačanja arapskih revolucionarnih pokreta. Kod ovih drugih počinje se javljati sumnja da se Washington odriče njih i zaštite njihovih interesa te da se prilagođava novim promjenama u regiji, bez obzira na sve njihove ranije usluge i zaštitu američkih interesa te provođenja američke strategije u regiji, što je i dovelo do toga da se produbi jaz između tih sistema i njihovog naroda.

– Tendencije pojedinih novonastalih režima, koje je izrodio arapski revolucionarni pokret, da u velikoj mjeri usvoje autonomni pristup po pitanju američke hegemonije i apsolutne podređenosti Washingtonu, što je u suprotnosti sa onim što je do tada bilo ustaljeno. To se veoma jasno može uočiti u slučaju Egipta, u vrijeme vladavine svrgnutog predsjednika iz reda Muslimanske braće Muhameda Mursija, a nakon njega i aktuelnog predsjednika Abdul-Fattaha al-Sisija.

Bez obzira na to kolika je cijena strategije igranja sa vatrom i plesa sa islamskim džihadistima – koja ni u kojem slučaju ne može biti zanemarena – Washington nije oklijevao da ponovo vrati loptu na teren, i to u Bosni i na Kosovu. Imali su namjeru pružiti svijetu priliku da iskuse pošasti grupa koje se vraćaju iz Afganistana, Pakistana, Bosne, Čečenije i Kosova, kako bi mogli ostvariti svoj cilj, a to je raspad Jugoslavije i eliminiranje jugoslavenskog režima, s obzirom na to da je 1999. godine postao teret za Amerikance i čitav svijet.   

Međutim, ono što je upečatljivo i, u isto vrijeme, zanimljivo jeste da Washington nove aktere bez države ne mijenja samo za države i arapske sisteme, nego i za njihove tradicionalne redovne vojske. Tako im je Obamina administracija pohrlila osigurati oružje i opremu, zatvarajući oči pred njihovim širenjem i sve većom dominacijom nad ogromnim površinama koje imaju vitalan značaj za države na kojima se nalaze, s obzirom na energetske resurse, geostrateški važne luke i izvore pitke vode.

Osim odluke o angažiranju tih džihadskih tekfirijskih pokreta u korist svoje strategije u regiji, Washington uz pomoć nove strategije čini i veoma važnu stratešku uslugu Izraelu, koji se sada suočava sa dvije stvari – promjenom pravila borbe i novog načina suprotstavljanja arapskim državama nakon ulaska organizacija ili oružanih snaga otpora u jednačinu sukoba. Ove snage sada postaju alternativa regularnim vojskama za koje Amerika i Izrael nisu sumnjali da će istupiti iz jednačine vojnog sukoba sa Izraelom, i to iz više vojnih i političkih razloga.

Palestinski militantni pokreti otpora, kao što su Hamas i brigada al-Qassam, uz njihovog ekvivalenta libanski Hezbollah, smatraju se najjačim i najspremnijim protivnikom u borbi protiv izraelskih vojnih snaga u asimetričnim ratovima koji se oslanjaju na gerilske strategije ratovanja, što dovodi do velike i bolne iscrpljenosti tzv. izraelskih snaga odbrane.  
 
Stoga i Washington i Tel Aviv usvajaju kontrastrategiju koja se zasniva na stvaranju neregularnih vojnih snaga, po uzoru na ISIL, Front al-Nusra i pokret Husi, koje bi se suprotstavile regularnim arapskim vojskama i maksimalno iscrpile njihove kapacitete bez potrebe za kršenjem međunarodnih konvencija i kršenja međunarodnog legitimiteta, što bi inače zahtijevao ulazak u totalni rat protiv njih uz pomoć regularnih vojnih snaga. 

Regionalno saučesništvo

Nova američka strategija u vezi sa regijom ne bi se mogla prevesti u realnost niti bi polučila uspjeh da ih ne podržavaju regionalni akteri ili regionalne utjecajne ekspoziture koje imaju jaku vezu s američkim planovima i projektima, poput geografskih susjeda arapskim državama kao što su Izrael, Turska i Iran. Te države oduvijek su učestvovale sa velikim svjetskim silama u različitim projektima koji su prethodili s ciljem koloniziranja država u regiji ili njihove subordinacije, kako bi se smanjila veličina gubitaka i ostvarila dobit na terenu na račun uništavanja susjednih država ili dovođenja cijele regije u haotično stanje.   

Zanimljivo je postaviti pitanje koje su to zemlje u regiji najmanje izložene prijetnjama i opasnostima koje predstavlja teroristička organizacija ISIL i njihovi pomagači? Upravo su to ove tri spomenute države. Jedino one nisu osjetile posljedice terorističkih akcija koje provode te organizacije. Tako su Sjedinjene Američke Države priznale ulogu Irana u borbi protiv ISIL-a, kao i da je Washington bio prinuđen pokazati više fleksibilnosti prema toj državi tokom nuklearnih pregovora, prilikom čega je isključena vojna opcija, dok je Izrael primoran slijediti isti taj put.  

S druge strane, Turska je jedina država koja je uspjela vratiti svojih 49 državljana koje su pripadnici grupe ISIL držali kao taoce nakon što su ih zarobili u turskom konzulatu u Mosulu u mjesecu septembru prošle godine.

Isto tako, nedavno se desilo da šest stotina turskih vojnika, potpomognuti bespilotnim letjelicama i vojnim helikopterima i u pratnji stotinu vojnih vozila, uključujući i 39 tenkova, pređe na teritoriju pod kontrolom ISIL-a u Siriji. Prodrli su 35 km u sirijsku teritoriju i stigli do mauzoleja Sulejmana šaha, djeda Osmana Gazija, osnivača Osmanske imperije, kako bi njegove posmrtne ostatke prenijeli u drugo sirijsko selo nedaleko od turske granice. U toj vojnoj akciji sigurno je vraćeno i 38 turskih vojnika koji su bili zaduženi za čuvanje te grobnice. 
Uz pomoć zastrašivanja ISIL-om, Turska je u mogućnosti poduzeti ozbiljnije mjere za obuzdavanje težnji sirijskih i iračkih Kurda ka nezavisnosti ili autonomiji na granici sa Turskom.

Kada je riječ o Izraelu, i dalje će, kao i obično, nastaviti sa ulogom sabotera svega što se dešava. To će vršiti u tajnosti, pretvarajući se da je na distanci i zadovoljavajući se posmatranjem stvari iz daljine, krajnje siguran dok uživa posmatrajući raspadanje arapskih država u okruženju i ushićen raspadom njihovih regularnih vojski. U svemu tome, pažljivo se priprema za reinženjering cijele regije u korist svojih interesa i ekspanzionističkih ambicija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera