Je li islam jedini način da se govori o kršćanskom fundamentalizmu?

Zaista moramo razgovarati o najnovijem videu Mehdija Hasana za Intercept.

U video pod naslovom Halifa Donald Trump i uspon kršćanskih talibana, novinar Hasan gotovo četiri minute upozorava svoje gledatelje na „kršćanske talibane“ ili „fundamentaliste koji tuku Biblijom i trude se teokratizirati američku vladu.“

Koristeći islamsku terminologiju, Hasan podiže uzbunu o politikama kršćanske desnice. Primjera radi, on tvrdi da oni žele „šerijatski zakon“ „biblijske vrste“ i onda nastavlja govoriti o različitim „mulama“ u Trumpovoj administraciji, završivši sa „halifom Trumpom“. U videu, Hasan također poredi upotrebu izreke „Slava bogu“ kršćanske desnice da interveniše u sekularni pravni sistem sa suštinski ljutitim muslimanom koji povikuje „Allahu ekber“.

Hasan nije prva osoba koja zaziva islam kada priča o ekstremizmu u drugim religijama. On je dio rastuće grupe liberala i ljevičara koji misle da je moderno koristiti islam i muslimane kao rekvizit protiv vjerskog ekstremizma širom svijeta, a posebno u SAD-u.

Upotreba poređenja je brz i jednostavan način da iznesete poentu i dopadnete se umjerenima i liberalima, koji su često ubijeđeni da je religijski fundamentalizam izvor svih zala.

Sasvim sigurno, vjerski fundamentalisti svih vrsta koriste svete spise da opravdaju svoje postupke. Ali iako je namjera Hasanovog videa mogla biti da da brzu (i jasno viralnu) lekciju o preovladavajućoj prirodi vjerskog ekstremizma, njegova upotreba „muslimanskih ekstremističkih“ figura i pokušaj da se osloni na islamske termine zapravo je sasvim destruktivna.

Hasanov video degradira islamske terminologije, koje su muslimanski lideri i učenjaci napornim radom pokušavali vratiti, do netačnih definicija koje koriste islamofobi. Tako „mula“ – što znači neko ko je učen u oblasti islamskog prava i teologije – postaje sinonim sa „vjerskim fanatikom“.

Šerijat – koji je način života za muslimane – izjednačen je desničarskom fiksacijom na „šerijatski zakon“, ili kratkovidi pravni sistem koji pokušava narušiti svačija prava.

Halifa, što znači građanski i vjerski vođa, postaje sinonim za fašističkog vladara.

„Allahu ekber“ ili „Allah je najveći“ – fraza koju muslimani izgovaraju tokom svakodnevnih molitvi – pretvorena je u uobičajenu frazu koja utjelovljuje vjerski ekstremizam.

‘Antimuslimanski rasizam’

U darežljivijem iščitavanju Hasanovog videa, mogli bismo ga vidjeti kako sugeriše da dupli standardi postoje u tome kako ljudi reaguju posebno negativno na muslimane koji zazivaju religiju. Ali tu leži problem njegovog načina rezonovanja: koji je onda standard koji treba primjenjivati? Je li svako izražavanje religije u javnoj sferi „loše“? Hoćemo li onda isto tako govoriti o muli Martinu Lutheru Kingu Junioru?

U globalnom kontekstu koji je prevalentno definisan tzv. „ratom protiv terorizma“ i raširenom islamofobijom, upotreba nekoliko arapskih riječi i ubacivanje fantazije vaših omiljenih kršćanskih fundamentalista prerušenih u crno odjeću „mule“ jeste orijentalizam u najboljem slučaju.

To je kao da je Hasan zaboravio sve što je ikada napisao o iračkom ratu, ubijanju civila američkim dronovima i usponu desnice u Indiji, da bi se pridružio redovima sa liberalnom, tzv. „umjerenom gomilom“ (koji naravno nikada ne bi ubili civile ili masovno deportovali, ili vratili nazad brodove sa izbjeglicama, ili intervenisali u drugim državama bez pravnog opravdanja).

Ovaj pristup odražava figuru radikalnog fundamentalistu muslimana – onog koji nema historiju i politiku, već samo žar koji se ne može racionalizirati. Potom tu figuru transponira u potpuno drugačiji historijski kontekst.

Antimuslimanski rasizam postao je takav mainstream da upotreba ovih jezičkih figura prolazi bez propitivanja, čak i među onima koji tvrde da se bore protiv. Koliko loša mora biti američka kulturološka pismenost da nema načina da se diskutuje o domaćim pitanjima bez zazivanja ovih islamofobnih jezičkih figura?

Još jedan problem sa ovim komparativnim pristupom je da je on historijski selektivan. Uspostavlja islam kao zlatni standard za vjerski ekstremizam. Kao da se vjerski ekstremizam može shvatiti samo kroz postupke muslimana i, kao da zapravo nije postojao prije samog islama.

Nema veze što je kršćanski fundamentalizam historijski povezan sa bjelačkom nadmoći, i funkcionisao kao ključno opravdanje za ropstvo i kolonijalizam.

Nema veze što je i sama riječ „fundamentaliazm“ kovanica ranog 20. stoljeća da se opiše strogo poštivanje određenih kršćanskih osnova i vjerovanja.

Zašto su „mule“ Afganistana očita tačka otklona? Ako Hasan želi podučiti ljude da vjerski fundamentalizam i ekstremizam postoje izvan islama, zar nije ovo bila savršena prilike da ukorijeni kršćanski fundamentalizam u njegovu historiju i jezik koji se proteže znatno dalje od nasilnih politika Trumpove administracije? Zašto Hasan mora upotrijebiti muslimanski duh koji je tako često kritikovao?

Hindusitička ‘miroljubivost’ naspram islamskog ‘naslija’

U kritikovanju Trumpove Amerike, Hasan također tvrdi da „kao na Bliskom istoku, da biste zaista politizirali religiju, potrebna vam je gomila ispolitiziranih klerika“. Opet je Bliski istok, koji je sada istovjetan sa islamom i muslimanima, upotrijebljen kao jedini prostor izvan racionalnosti.

Hasan mora da je svjestan da se politizacija religije na ovom nekadašnjem Bliskom istoku desila dok su njegove populacije trpjele kolonijalizam zapadnih sila. Ili da se ovaj proces politizacije nastavio pod krinkom sekularizacije i modernizacije postkolonijalnog političkog vodstva. Ili da nisu jedino klerici ti koji „politiziraju religiju“. Ova apsurdna poređenja također podrivaju kritičke razlike u kontekstu.

Kršćanski fundamentalizam u SAD-u izranja u većinskom kontekstu, u demokratskoj državi. Bliža mu je paralela onda hindutva (hindusitički nacionalizam) nego talibani. Ova oružana grupa izrasla je iz građanskog rata koji je SAD pomogao podržavajući „vjerske fundamentaliste“ koje je nazivao „borcima za slobodu“ za borbu protiv Sovjetskog saveza tokom Hladnog rata.

Ili činjenice nisu bitne kada osoba traži formulu za perfektan viralni video umjeren prema liberalnoj klasi koja već poriče svoju ukorijenjenu islamofobiju? Takve analogije također odvraćaju pažnju od stvarne kritike.

U drugom primjeru, Guardian je objavio kolumnu 2015, britanskog kipara Anisha Kapoora koji je napisao da je „Indija (pod Modijem) pod vlašću hindusitičkih talibana“.

Iako je Kapoor otvorio pitanja napada na slobodu izražavanja, neslaganja i eroziju demokratskih vrijednosti, kao i maltretiranje manjinskih grupa pod indijskom hinduističkom nacionalističkom vladom, njegova je kolumna ljutito dočekana u Indiji.

U vodećim novinama, niz kolumnista je osudio njegovu upotrebu termina „taliban“, tvrdeći da je uvredljiv za hinduizam. Hinduizam kao miroljubiva religija nije kao „tip društva ili kulture implicirane u riječi taliban“, jedan kolumnista je rekao. Kao rezultat, ključna pitanja koja je članak u Guardianu pokrenuo sasvim su zanemarena. Ljude je više zabrinjavalo što su uvrijeđeni Hindusi upoređeni sa muslimanima; hindusitička „miroljubivost“ naspram islamskog „naslija“ nikada ne mogu biti pomireni.

Ako ćemo govoriti o današnjem destruktivnom političkom trenutku, učinimo to sa kritičkim propitivanjem, iskrenošću i tačnošću. Sada – kada ljudi svih vjera i pozadina trebaju preispitati svoju uogu u nastavljanju ekstremizma i terora – nije vrijeme za pojednostavljene uvertire.

Za Hasana, koji je želio da se bori protiv islamofobije, ovaj video ironično koristi najosnovnije islamofobne jezičke figure. Sasvim sigurno, nema potrebe da se impliciraju muslimani svaki put kad govorimo o vjerskom ekstremizmu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera