Jedino armensko selo u Turskoj

Nakon što je završila još jedan radni dan u obližnjem gradu Samanadagi, u kojem radi kao učiteljica, Eda Kisadur vraća se u svoje selo.

Jedino armensko selo u Turskoj.

Trideset i pet porodica sa 135 članova čine danas ovu malu armensku zajednicu, izvještava reporter Al Jazeere sa lica mjesta Adnan Rondić.

Mladih je sve manje, odlaze uglavnom put Istanbula, zbog školovanja na prvom mjestu.

Eda priča historiju svog naroda u ovom kraju Turske.

Hipoteka prošlosti

Godine 1915, u vrijeme velikih stradanja armenskog naroda u Osmanskom carstvu, stanovnici ovoga sela francuskim su brodovima prebačeni u Egipat.

No, vraćaju se kada ovo područje dolazi pod francusku upravu.

I od 1939. godine, kada ova oblast ulazi u sastav Republike Turske, kažu, žive bez većih problema, zajedno s brojnim drugim etničkim i vjerskim zajednicama.

“Naši su preci među sobom ratovali, zato što su morali, ali to nije bio njihov stil života, među običnim narodom nije bilo netrpeljivosti. Oni nisu našim očevima rekli: ‘Vaši su neprijatelji Turci’, a ni Turci nisu svojoj djeci govorili: ‘Vaši su neprijatelji Armeni'”, govori Eda.

U predškolskoj ustanovi radi uglavnom s alevijskom djecom.

Kaže da je ljubav obostrana.

“Ja uvijek kažem da sva djeca tako lijepo prirodno mirišu i da njihove glave ne treba trovati vještačkim mirisima.”

Berc Kartun je muhtar, upravitelj sela.

Živio je u Njemačkoj, mogao tamo ostati, ali odlučio se za povratak u Vakifli.

Hipoteka prošlosti još je prisutna.

U prvom redu zbog različitih kvalifikacija stradanja armenskog naroda u Prvom svjetskom ratu na teritoriji Osmanskoga carstva.

Stavovi su u rasponu od pola miliona Armena ubijenih u borbama, do milion i po stradalih u genocidu.

“Mi želimo da se što prije historičari pozabave ovim pitanjem, da se u to ne upliću različiti interesi i političari. I to, zaista, što prije”, poziva Kartun.

Tvrdi da nikada nije želio, pored armenskog, uzeti i tursko ime, što često čine njegovi sunarodnici, posebno u velikim gradovima, kako bi što teže bili prepoznati kao Armeni.

Dešavanja u Siriji utjecala su i na njegove sunarodnike koji žive u toj zemlji.

“Da Bog da stpljenje tim ljudima. U Siriji živi između 90.000 i 150.000 Armena, samo u Halepu 40.000 do 50.000. Svi su u teškom stanju i velikom strahu. Velike sile trebaju što prije riješiti ovaj problem, ali nikako da se usuglase…”

Sačuvan jezik

Elena Capar pravoslavna je Arapkinja, udala se u Vakifli.

Ispred mjesne crkve njena je mala trgovina.

“Ovo ovdje što vidimo: pekmez, slatko, sapuni, ulja, začini… naše žene proizvode u svojim kućama. To ovdje prodajemo, ali od toga se ne može živjeti”, kaže ona.

Armenski jezik su sačuvali, no on je, kroz stoljeća, poprimio brojne turske jezične karakteristike.

Svake druge nedjelje svećenik iz grada Iskenderun, udaljenog više od 100 kilometara od Vakiflija, drži  službu u mjesnoj crkvi.

“Tužna melodija o nesretnoj ljubavi Turčina i Armenke ispratila nas je iz ovog sela…”, izvještava Rondić.

Izvor: Al Jazeera