Oglasi

Jedinstvo muslimana kao vjekovna samoobmana

Iako se muslimani dijele po svim šavovima, islamski vjerski predstavnici i učenjaci i dalje će ponavljati izlizanu parolu o nužnosti muslimanskog jedinstva.
Iskustva muslimana sa sekularizmom u posljednja dva stoljeća veoma su traumatična i nisu sretna pričaFena

Umjesto otrcane parole o jedinstvu muslimana, možda bi ideja o odvajanje vjere i politike kod muslimana upravo dovela do ovog dugo proklamiranog ideala.

Kada bi svjetski blok muslimanskih nacija postigao ovo civilizacijsko dostignuće potvrdio bi i svoje jedinstvo i lakše uspostavio saradnju umjesto dvoličnih i često iritantnih pozivanja na ovu vjekovnu populističku (samo)obmanu. U slučaju islama islamski klerici i sami spomen sekularizma hitro (pro)tumače kao put ka potiskivanju islama iz javnog života. Naravno, iskustva muslimana sa sekularizmom u posljednja dva stoljeća veoma su traumatična i nisu sretna priča.

Sekularizacija se često doživljava kao instrument podjarmljivanja kojeg su zapadne kolonijalne koristile s ciljem ovladavanja ljudskim i prirodnim resursima muslimanskog svijeta. Sekularizam je nesretno pozicioniran kao opozitan šerijatu, islamskom pravnom sistemu, a odsustvo izvornog sekularizma u islamu, kako je tvrdio nedavno preminuli Bernard Lewis, te široko odbacivanje uvezenog sekularnog obrasca inspiriranog kršćanskim primjerom, može biti pripisan dubokim razlikama u vjerovanju i iskustvu ove dvije kulture.

“Sekularizam u modernom političkom značenju – ideja da su religija i politička vlast, crkva i država različiti i mogu ili trebaju biti odvojeni – jeste, u jednom dalekovidnom smislu, kršćanska. Termin ‘sekularizam’ pojavljuje se prvi put upotrijebljen u engleskom jeziku oko sredine 19. stoljeća, sa jednim primarno ideološkim značenjem. Kako je prvotno upotrijebljen, označavao je doktrinu da moralnost treba biti zasnovana na racionalnim shvaćanjima ljudskog blagostanja na ovom svijetu, isključujući shvaćanja koja su obuhvatala Boga ili život poslije smrti,” zapisao je Lewis u svojoj knjizi Šta je krenulo loše? u kojoj je sagledavao “sudar” islama sa modernošću, posebno u kontekstu političkih prilika na Bliskom Istoku.

Dakako da su rješenja koja je muslimanski intelekt nudio samo su produbljivala krizu, a odbacivanja su često znala biti destruktivnija i nerijetko vodila novim i jedinstvenim oblicima totalitarizama. To je Lewis dobro primijetio kod muslimana, ali ništa lakši put u sekularizam nisu prošla ni zapadna kršćanska društva!

Odbacivanje ili imitiranje

Muslimani su, dočim, umjesto kreativnog rješenja odabirali dva jednako isključujuća: potpuno odbacivanje tj. shvatanje sekularizma kao potiskivanja vjerskog iz javnog života; ili potpuno imitiranje, pokušaj preslikavanja gotovih obrazaca u zapuštene društvene sisteme iz razvijenijih društava Zapada. I jedan i drugi koncept, ispostaviće se, nije uspio. Paradoks muslimanskog svijeta danas jeste da je koncept islama kao “ad-din wa ad-dawla” (vjere i države) ustvari religiju u potpunosti potčinio državi. Ovo shvatanje i praksa učinili su religijske institucije i vjerske predstavnike slugama različitih režima, dok su se tzv. islamski koncepti vlasti u svojim pokušajima realizacije pretvorili u klasične teokratske režime koji su ideje i ideale islama zarobili u ideološke islamističke klišeje i parole.

Najbliže rješenje islamu, ako principijelno postavimo ideju odvajanja vjerskog od političkog, a prema tradiciji suodnosa islama i politike, koja je itekako bila izazov i samom poslaniku Muhamedu i njegovih kasnijim halifama “svjetovnim” nasljednicima: kako vjeru odvojiti od vladanja, ali ne isključiti njene vrijednosti iz principa na kojima se zasniva pravedno društvo i sistem? U još uvijek predimperijalnoj Zajedinici muslimana (Ummah) prvi nasljednici političke zajednice Poslanika, Ebu Bekr i Omer, nastojali su distancirati svoja "ljudska" rješenja od "Božijih", naglašavajući da nemaju autoritet Boga i Poslanika, što na izuzetan konceptualni način nudi širinu za sekularizam prilagođen islamskom kulturno-civilizacijskom habitatu.

Danas bi ovaj pristup itekako pomogao ukoliko bi mu bile učitane izvorne intencije i ukoliko bi na valjan način bila učinjena njihova pravna i politička kontekstualizacija. To bi, dakako, mnogo pomoglo današnjoj intelektualnoj zakočenosti, a povrh svega onima koji sebe smatraju nosiocima vjerskog autoriteta - više njima zasigurno nego aspirantima političke vlasti.

Dakako, sekularne države su i u svom zapadnom društvenom miljeu prolazile kroz različite uspone i padove kroz stoljeća. Stotine godina i stotine miliona života izgubljeno je kako bi se došlo do danas najprihvatljivijih rješenja kohabitiranja vjerskog i političkog. Društva koja su ovu kohabitaciju uravnotežila danas se smatraju najuspješnijim, ali ne i ona koja su religiju potpuno potisnula. Korisna inkluzija pokazala se prihvaćenijom od ekstremnih sekularističkih sistema koji potpuno potiskuju vjeru. Jer, surogat ideologija kao nadomjestak vjere (Francuska revolucija) morala je zamijeniti nedostajuće i odbačene vrijednosti. Njihova rehabilitacija i danas nije završena, samo što kruti laicisti ovo ne žele priznati.

Naposlijetku, i surogat vjere često je znao biti opak i nerijetko je završavao u različitim formama totalitarizma. Hramovi sekularističke ideologije nikada nisu mogli zamijeniti hramove vjere i svetog, jer im nedostaje polog svetog, bazične istine kojima izvorište nisu ljudska nahođenja, već transcedentne vrijednosti duhovnog pologa Božijih riječi. Sve ovo važi i u obrnutom smjeru!  I surogati sekularnih sistema danas u muslimanskom svijetu kreiraju najžešće totalitarne prakse.

Strah od sekularizma razumljiv

Otuda je razumljiv strah od sekularizma kod muslimana, ali nije opravdan i nije opravdanje. Iako njegovo historijsko iskustvo nosi kolonijalni žig, iako je takav kolonijalni sekularizam naprasno potiskivao isključivo islam kao vjeru u nastojanju da ovlada društvima kojima je vjera bila oslonac i koja nisu imala svoj vlastiti izgrađeni i usavršeni sekularni obrazac, njegova verzija prilagođena islamskom civilizacijskom habitatu danas se čini kao nužna osnova za izlazak iz dvostoljetne krize islamske civilizacije. Sekularni obrazac koji bi na svoje mjesto postavio islam i politiku u muslimanskim društvima političare bi spriječilo da zloupotrebljavaju vjeru, ali veća korist bi bila da ova savremena demokratska praksa sačuva vjerske predstavnike i klerike od sopstvenog ponižavanja i prodavanja vjere u bescijenje!

Političari su svakako spremni sve potčiniti politici, to vidimo na svakom koraku i u našem društvu, ali problem je što vjerski predstavnici ne potčinjavanju sve  pa i politiku vjerskim načelima i vrijednostima, prvenstveno načelima pravde koju Bog tako opetovano i izričito naglašava svetim tekstovima. Naprotiv, vjerski predstavnici često budu zavedeni ispraznim obećanjima oportunih političara i dovedu i sebe i vjerska načela koja bi trebali beskompromisno čuvati u služničku ulogu opravdavanja i podržavanja politike. Ovo je danas jedna od najviđenijih realnosti islama kod muslimana, stvarnost koja najodgovornijim drži upravo ljude vjere. Odvajanje vjere od ralja politike sačuvalo bi i vjeru i politiku,  a muslimanskim društvima pružilo taj dugo čekani dah da pokušaju trasirati put ka nužnoj reformi i toliko dugo odgađanoj obnovi.

Bez obzira na krajnje pesimističku sliku društava koja danas razaraju različite devijantne zloupotrebe vjere još poraznije boli činjenica da toj njenoj zloupotrebi kumuju oni koji su je prije svih dužni štititi - učenjaci i vjerski predstavnici islama, oni koji su dužni podići glas i biti moralna brana svakovrsnim nasrtajima na časne i svete postulate ove religije. Jedinstvo muslimana desiće se onda kada muslimani budu živjeli u jedinstvu poštovanja svetog i njegove uspješne integracije sa svjetovnim. Tada će sigurno prestati i njihova vijekovna i otrcana samoobmana! 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.