Jesu li koride obilježja ili pojmovnik Bosne i Hercegovine

Predizborne kampanje SNSD-a baš i izgledaju kao narodna sijela i zborovi, piše autor (Reuters)

Pedeset hiljada ljudi okupilo se i ove godine u Čevljanovićima, izvijestili su mediji 30. jula. Potom se desila Grmečka korida, zatim Kočićev zbor i Gatačka korida.

Četiri koride u nepunih mjesec dana. Sve izuzetno posjećene. Čevljanska ponajbolje. Toliku publiku u ovoj zemlji mogu bez problema okupiti možda tek Zdravko Čolić, Svetlana Ražnatović, Edin Dervišhalidović i doček “Zmajeva” sa Mundijala.

No, za razliku od estradnih zvijezda, Čevljanskoj ili bilo kojoj drugoj koridi, narodnom zboru i sijelu, masovnost je bitna onoliko koliko su masivni novčanici njene publike. Naime, organizatora koride ne interesuje je li parking u hladu, je li pivo hladno, je li meso toplo, je li izvođačicu go-go plesa ili pevaljku neko dirnuo masnim prstima, je li ta izvođačica nastupala i na kakvom drugom zboru ili je tu ekskluzivno, niti je li bik izletio iz tora i povrijedio nekog.

Koliko alkohola i hrane u jedinici vremena tržište potražuje, ima li on toliko da posluži ili će po to morati dostavnim vozilom preko makadama, na asfalt do grada – to su jedina dva bitna pitanja. S druge strane, kupac nikada ne pita koliko je, nego samo ima li da plati.

Zbor s utjehom ili skoro pa savršen život

Ukratko, to je kontekst u kome se odvija i ova priča: baš na Kočićevom zboru, na Manjači (ne na Zmijanju), age iz ugostiteljske niše uzeli su na nadnicu nekoliko konobara i poslužitelja. Postavili su šatore, pečenjare, stolove i stolice, ozvučenje, šank, i pune frižidere. Na manje od sto metara od čadora, ograđen je tor u kome se dva bika bore uz nadzor sudije.

“Svetac je, ne radi se, pa došli ljudi da malo probesjede, a kao planincima milo im je gledati i kad se bakovi bodu”, pisao je Kočić u Jablanu. Već 52 godine to se i dešava, na Manjači, i to je centralna manifestacija Kočićevog zbora.

Baš sa te koride, banjalučki gradonačelnik Igor Radojičić izvijestio je na svom Facebook profilu, objavljujući fotografski zapis borbe. Svoj mikrofon, da zapjeva kad mu srce išće, imao je pod jednim šatorom Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske. Što nije neobično, budući da su na takav način predsjednika u proteklih mjesec dana ispoštovali gdje god je dolazio: i u Drvaru, i na Manjači, i na Palama.

Preneseni na društvene mreže i portale, video zapisi tih napjeva formiraju donekle ugled i predsjednika entiteta i Republike Srpske, stoga i određuju javni ukus.

Populizam je tu vrlo precizan model oblikovanja javnog mnijenja. Čim određeni politički koncept dobije povratnu informaciju javnog mnijenja, sazna što mu zamjera publika i čime je uistinu kupuje, vrlo je jasno šta radi da se populizuje.

Drugim riječima, gospodar 49 posto teritorije i menadžer potrošnje jedne trećine ukupnog poreza Bosne i Hercegovine uživa u interpretaciji pjesme koja ih pogađa, baš zbog tog što mu najviše građana RS zavidi što oni nisu na njegovom mjestu, da mogu isto što i on.

Šta masa traži, a šta političari nude?

Ono čime Dodik kupuje publicitet kod mase jeste kulturološka i mentalitetska povezanost s njima. Stoga predizborne kampanje SNSD-a baš i izgledaju kao narodna sijela i zborovi, prema okolnostima i kontekstu, samo što prije muzike ide govor.

Ništa u tom političkom marketingu nije pogrešno. Štaviše, koncept predizbornih mitinga zapadnih demokratima prilagodili su domaćim okolnostima.

To što takva dva događaja sliče jedan drugom koliko i BiH zapadnim demokratijama sasvim je normalno. BiH nema istorijsko iskustvo demokratije, niti političke pravce izvan nacionalnog korpusa koji mogu komunicirati drugačije nego kroz propagandu, veoma prljavu i negativnu.

O tom svjedoči i nivo igre na kojoj bh. političari izvode demokratiju u konceptu koji joj je ekonomski i politički zadat u Daytonu i sa kapitalizmom u kome se demokratski mehanizam mora sprovoditi.

No, ono što odgovara javnom ukusu, kao i ono što odlikuje bh. politiku naprosto izvire iz kulture. Da javnost BiH sazna kako neki bh. političar troši 8.600 eura mjesečno na šminku, bio bi ismijan više nego Sebija Izetbegović zbog akcesoara. Opet, francuski predsjednik Emmanuel Macron koji toliko troši na šminku ne ide na koridu, niti je podržava kao Dodik sijela i zborove.

Šta je nama njihova borba dala

U bh. iskustvu “suživota”, crpi se i iskrivljuje tradicija, stoga bh. politička kultura jeste parohijalna. A bosanskohercegovačka tradicija jeste korida barem onoliko koliko nije opera.

Zato Milorad Dodik raspolaže sa budžetom od oko 11 milliona godišnje i otvara sijela i sabore, a Banski dvor u Banjaluci ni sa milion godišnje u posljednjih 25 godina nije promijenio krov ili kupio klavir.

Zato Sarajevo ima 400.000 noćenja stranih turista godišnje, a nema vode. Zato Banjaluka nema ni 2.000 kreveta, ni koncertnu dvoranu, ni funkcionalan aerodrom sa svakodnevnim letovima, ali hoće da bude evropska prijestonica kulture.

Zato Lešinari dočekuju Horde zla i igrače FK Sarajevo sa “Maršom na Drinu”. Na koncu, što to iz banjalučke perspektive nije uredu u tom činu, kad nema četničkog vojvode koji u Banjaluci nema ulicu?

Najveći lokalni rival toj “banjalučkoj” političkoj priči je Sarajevo. Tamo, nakon što je Trg Oslobođenja neposredno ispred pravoslavne Saborne crkve preimenovan u Trg Alije Izetbegovića, postoji inicijativa da se po istom čovjeku nazove i današnja ulica Maršala Tita. Opet, Grad Banjaluka je zaboravio čitavu jednu partizansku epohu, iskrivljuje je, rezbari po njenom naslijeđu isključujući iz nje svaki “nesrpski” element, trajno gubeći na svojoj heterogenosti.

Jablan i Rudonja – bilateralni, specijalni i paralelni susret

To odgovara kulturnom kontekstu većine koja bi i dalje raspravljala rado o tome koliko šta košta na koridi ili kakvom većem događaju, a kojoj je rasprava o budžetskoj potrošnji dosadna i zamorna. Valjda sve to odgovara mentalitetu u kome je korida ili narodni zbor glavna atrakcija, a segregacija i homogenizacija politika obrazovanja. Takav rivalitet najbolje pokazuje koliko politička kultura u ovoj zemlji po svemu crpi iskustvo koride: sužavanje prostora na tor, odbranu granica ili ovlasti, provokaciju, neautentični folklor i masnu zaradu.

S tim što način na koji su ovdašnji narodi huškani jedni na druge devedesetih, ili način na koji to aktuelni političari danas populizuju u stilu eksplicitne provokacije ne odgovaraju načinu na koji vlasnici huškaju svog baka na drugoga. Po nesreći čovjekovoj, životinja nema svijest da to huškanje pojmi i da ga izbjegne, pa stoga valjda i nema pravo izaći na izbore.

Zato će i narod, već sljedeće godine, doći u šatore ili na domjenke s političarima. Da im političari kažu kako su ugroženi od onih drugih, dok kod tih drugih političari u istim okolnostima istovremeno budu govorili isto.

To je obilježje bh. političke kulture i demokratskog iskustva, i javlja se nanovo svake dvije godine, pred izbore. Zbog toga će biti zacijelo interesantno 2024. godine kada BiH bude evropski presto kulture. Odnosno, kad jedan njen grad bude morao biti prijestonica kulture u godini lokalnih izbora.

Jedino još znatiželja što će sve bh. vlasti morati izmaštati kao autentični kulturni i tradicionalni događaj da bi ubijedile svijet da nismo kultura koride može da spasi od pomisli koliko ćemo i na kakve načine po bh. periferiji zakidati i krasti turiste, ismijavati i vrijeđati ih, i smijati im se pritom u lice.

Ta ideja o evropskoj prijestonici kulture u BiH zaista će doći kao test uspjeha i slabosti BiH: hoćemo li svijetu pokazati sebe baš onakve kakvi i jesmo, s porukom da trajno odustanu od nas ili ćemo maskirati situaciju dok gosti i prijestoništvo ne odu. Ili možda postoji neko trajnije rješenje koje političari ne vide, a o kome građani ćute? Za ovaj odgovor imamo manje od šest godina. Samo da opet ne zakasnimo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera