Kad i vlast i opozicija pobjeđuju
Piše: Draško Đuranović
To samo može u Crnoj Gori. Prvo je u izbornoj noći država bila bez predsjednika, čekajući rezultate predsjedničke utakmice, da bi potom oba izborna štaba proglasila vlastitu pobjedu, pa je Crna Gora, makar 24 sata, bila jedina zemlja na svijetu sa – dva predsjednika: Filipom Vujanovićem iz Demokratske partije socijalista i Miodragom Lekićem, predstavnikom udružene opozicije!
Čak su, negdje oko ponoći izborne večeri, obje strane počele vlastito slavlje, tako da je ispalo da u Crnoj Gori postoje ne samo dva predsjednika nego i to da – nema izbornih gubitnika.
Prema tumačenju portparola DPS-a Časlava Vešovića, kandidat Filip Vujanović je trijumfovao u fotofinišu, osvojivši 51,3 odsto glasova; prema tumačenju portparola Demokratskog fronta Gorana Danilovića, pobjednik predsjedničkih izbora bio je Miodrag Lekić, koji je, prema podacima opozicije, nakon prebrojanih 97 odsto glasova osvojio – 50,5 odsto glasova, naspram Vujanovićevih 49,5 procenata.
Karikaturalna situacija je, ipak, okončana u ponedjeljak navečer. Državna izborna komisija potvrdila je pobjedu Filipa Vujanovića i poraz Miodraga Lekića. Nije to, kako je u kampanji najavljivao predsjednički kandidat DPS-a, bila „najubjedljivija pobjeda do sada“, već – pobjeda u posljednji čas. U brojkama: Vujanović 161.940 glasova (51,21 odsto); Lekić 154.290 glasova (48,79).
Ukratko, Vujanović jeste pobijedio, ali nema velikog razloga za slavlje. DPS je na svojoj koži osjetio što znači bojkot manjeg koalicionog partnera, SDP-a, Ranka Krivokapića. Na drugoj strani, Miodrag Lekić jeste izgubio, ali mora biti zadovoljan – uspio je u onome što je do sada izgledalo nemoguće – da pomiri crnogorsku opoziciju.
U prva dva dana nakon izbora prvaci opozicije Nebojša Medojević i Goran Danilović najavljivali su razne vidove protesta, a već su čelnici Demokratskog fronta (koalicije koja okuplja partije Nebojše Medojevića i Andrije Mandića, te grupacije Predraga Bulatovića) u bojkotu rada skupštinskih odbora.
Kako se opozicija ‘vratila u život’
Osokoljena opozicija svakodnevno će, u vremenu nakon predsjedničkih izbora, disati za vratom Đukanovićevoj Vladi, ali i parlamentarnoj većini u Skupštini.
Minimalni poraz na predsjedničkim izborima im je podigao borbeni moral i sasvim je sigurno da oni – iako je DIK proglasila pobjedu Vujanovića – neće priznavati rezultate izbora – na taj način će zadržati akciono jedinstvo, makar za akcije ograničenog dometa – kratkotrajne demonstracije ili druge oblike građanske neposlušnosti.
Za Vujanovićevu pobjedu presudno je zaslužna partijska mašinerija DPS-a, armija stranačkih aktivsta koja je „orala teren“ i tu se tvrdnja Tarzana Miloševića ne može osporiti – mreža DPS-a radila je naporno i učinkovito.
Očito, politički projekat promocije Miodraga Lekića dao je rezultate. Bivši diplomata je prošle godine iz Rima došao u Podgoricu, čvrsto se povezao sa opozicionim prvacima Nove i PzP-a i uz logističku podršku nekoliko ovdašnjih medijskih tajkuna „debitovao“ je na izborima u oktobru kao lider Fronta. Iako tada nijesu savladali vladajuću koaliciju, Demokratski front je preko noći postao vodeća opoziciona snaga.
Pola godine kasnije Miodrag Lekić se pokazao kao jedina ličnost sposobna da objedini anemičnu, dezorijentisanu i međusobno posvađanu opoziciju. U tome je ključni Lekićev doprinos političkom preokretu – vratio je u život pogubljene lidere opozicije.
No, za uspon opozicionog kandidata na predsjedničkim izborima najzaslužniji je – njegov oponent, Filip Vujanović, kandidat DPS-a. Drugim riječima, Lekić nije bio neki čudotvorac na izborima 7. aprila, nego je, prosto, u nedjelju – omanula podrška predsjedničkom kandidatu DPS-a!
Nije to bio tek sticaj okolnosti, već u najvećoj mjeri posljedica otvorenog sukoba SDP-a i DPS-a u vezi s odabirom predsjedničkog kandidata. Kada je, nakon „zelenog svjetla“ Ustavnog suda, sakupljenih potpisa i dobijanja statusa kandidata Ranko Krivokapić javno poručio da Filip Vujanović nema političku podršku SDP-a, mislilo se da je to vrhunac sukoba.
No, dva dana pred izbornu šutnju na konferenciji za novinare Krivokapić je, skupa sa potpredsjednicima Brajovićem, Konjevićem i Šehovićem otišao korak dalje. Pozvali su birače SDP-a na bojkot, zaprijetili stranačkim pristalicama i – specijalno – konstatovali da pobjeda Lekića ne bi značila nestabilnost za Crnu Goru.
Saldo nedostajućih Vujanovićevih glasova
Činjenica da su narednog dana Krivokapićevu izjavu razdragano citirali Predrag Bulatović i Miodrag Lekić na završnoj konvenciji u Baru, ubjedljivo svjedoči da su Lekićevom štabu shvatili istup SDP-a kao vjetar u leđa opozicionom kandidatu. U vrhu Demokratske partije socijalista su potez lidera SDP-a ocijenili kao – nož u leđa.
Na drugoj strani, Ranko Krivokapić je očito želio da „prijateljima iz DPS-a“ dokaže kako se sa SDP-om ne mogu igrati da bez socijaldemokrata nema sigurnog izbornog trijumfa.
Sve su to bili detalji koji su na kraju uzrokovali znatno slabiji izborni Vujanovićev rezultat. Kandidat DPS-a dobio je nekih 30.000 glasova manje nego što su na parlamentarnim izborima osvojile stranke vlasti.
Na kraju izbornog dana, Filipu Vujanoviću su tijesnu pobjedu donijeli, između ostalog, glasovi manjina – prvenstveno Bošnjaka na sjeveru Crne Gore, glasove na koje Miodrag Lekić, kao reprezent prosrpskog Demokratskog fronta, ni u primislima nije mogao računati.
Ipak, rezultati pokazuju da je i tu bilo zapreka za Vujanovića i da kandidat DPS-a – koji slovi za čovjeka koji štiti Srpsku pravoslavnu crkvu i dovodi u pitanje crnogorske državne simbole – ne glasaju rado predstavnici manjinskih naroda.
Istovremeno, Vujanović nije – iako su u vrhu DPS-a na to ozbiljno računali – dobio čak ni simboličnu podršku iz srpskog biračkog korpusa. O tome svjedoče rezultati u Herceg Novom, Kolašinu ili Plužinama… Time je stara teza da DPS – preko Vujanovića i nekih drugih stranačkih prvaka – može da privuče kontigent srpskih glasača potpuno slomljena na aprilskim izborima.
Zato je za Vujanovićevu pobjedu, ipak, presudno zaslužna partijska mašinerija DPS-a, armija stranačkih aktivsta koja je „orala teren“ i tu se tvrdnja Tarzana Miloševića ne može osporiti – mreža DPS-a radila je naporno i učinkovito. Nije čudo što je Milo Đukanović javno pohvalio doprinos partijskih terenskih radnika, jer se DPS gotovo samostalno izborio protiv ujedinjene opozicije.
Sudbina DPS-SDP koalicije
Da je još bilo aktivne podrške socijaldemokrata nema sumnje da bi Vujanović ostvario dvocifrenu prednost nad Lekićem i današnjih tenzija ne bi bilo na vidiku. Ali, nije je bilo, pa političke posljedice uzleta opozicije sada teško iritiraju vrh crnogorske vlasti i narušavaju ionako krhku koaliciju DPS-a i SDP-a.
Problem DPS-a se ogleda u tome što nemaju mnogo izbora i što su, ako žele apsolutnu vlast, sada osuđeni na koaliciju sa SDP-om.
Čelnici DPS-a su posljednje poteze Krivokapićeve partije javno ocijenili kao „opstrukciju koalicionog partnera“. U toj opaski Mila Đukanovića tokom izborne noći – ali mnogo više u glasnim uzvicima netrpeljivosti na kraju izborne večeri – otkrivena je ona nagomilana i sputavana tenzija u vrhu Demokratske partije socijalista.
Ipak, problem DPS-a se ogleda u tome što nemaju mnogo izbora i što su, ako žele apsolutnu vlast, sada osuđeni na koaliciju sa SDP-om.
Samo, za sadašnji nedostatak manevarskog prostora Đukanović i vrh DPS-a ne može kriviti koalicione partnere nego – sebe i svoju stranku. Nakon teške pobjede na parlamentarnim izborima u oktobru 2012. i formiranja vladajuće koalicije, Milo Đukanović je – posmatrajući rezultate izbora – priznao da su građani opomenuli vlast zbog bahatog ponašanja; da su građani zahtjevali promjenu politike i povećanje odgovornosti, dajući – ipak – šansu DPS-u da ponovo vlada u koaliciji više stranaka. Đukanović je tada najavio kadrovske promjene u vrhu i – što je važnije – novu strategiju vlasti.
Šest mjeseci kasnije, u realnom životu, ostala su samo – obećanja. Vladu čine isti ljudi koje je Đukanović i ranije birao; u državnoj upravi su samo uslijedile rotacije: beskonačno su miješane iste karte. Zato je sad Đukanović pred težim problemima nego šest mjeseci ranije.
Kako da održi koaliciju sa Krivokapićevom partijom kada unutar DPS-a kulja netrpeljivost prema manjem koalicionom partneru koji im je, smatraju u DPS-u, okrenuo leđa 7. aprila? I još teži rebus: kako da Đukanović napravi neophodne personalne promjene i oslobodi se ljudi koji mu, očito, uništavaju rejting partije?
Predsjednički izbori su mnogo toga pokazali. Eksperiment sa ponovnim izborom Vujanovića skoro da je DPS koštao gubljenja jedne bitne poluge vlasti.
Uskoro vladajuću koaliciju čekaju novi izazovi – obračun sa ustreptalom opozicijom na lokalnim izborima. Ako Đukanović, već po navici, ne bude mijenjao ništa – ovonedjeljna mučna pobjeda će izgledati kao lagodna pjesma spram onoga što će ih zadesiti. U politici, kao i u prirodi, ko ne može da se prilagodi nema mnogo šansi i počinje da umire.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera