Kad Igman radi, i Konjic živi

Piše: Snježana Mulić-Softić

Pedesetogodišnja Konjičanka Šefika Mušinović dugo je bila trgovkinja bez dućana i robe. Godinama bez posla, životarila je od danas do sutra, kao i većina njenih sugrađana. A onda je, prije četiri i po godine, sa Biroa za zapošljavanje stigla dobra vijest – Igman d.d. Konjic, tvornica namjenske industrije raspisala je natječaj za upošljavanje većeg broja radnika.

Šefika nije brinula što nikad nije radila u takvoj fabrici, ni da se neće znati snaći. Prijavila se i – dobila posao. Danas je ona jedna od skoro hiljadu zaposlenih u “konjičkoj majci”, kako tvornicu “Igman” zovu stanovnici Konjica, a budući da ona upošljava najmanje desetinu tamošnjeg stanovništva.

Šefika nema težak posao – radi na pakovanju i radni dan joj, kaže, prođe bez po muke.

Tvornica bez marke duga

“Pripadam generaciji koja nije ni mlada, ni stara, a koju više niko neće da zaposli. Nasreću, evo sam dobila posao, skoro pet godina radim i prezadovojna sam. Jer, kad mi ovdje radimo, onda i Konjic živi. Kad mi radimo, to osjete naše porodice, trgovine i druge djelatnosti u gradu. Igman je spas za Konjic”, priča Šefika, dok njen kolega Anel Džajić dodaje:

“Ovdje ne samo da imamo posao, nego, molim vas to napišete, jer je jako važno za ovo vrijeme, imamo i – platu, i to redovnu, imamo i godišnji odmor, i to plaćen, imamo i bolovanje, i ono plaćeno, imamo prevoz do fabrike, topli obrok i uplaćene sve doprinose.”

Anel je elektrotehničar po struci, ali kao i Šefika, i on se prekvalificirao i kaže da nikad nije zažalio.

Iako tvornica ovih dana proslavlja 65 godina postojanja, a u obilazak su došli mnogi gosti iz države i inostranstva, svi su na radnim mjestima.

Među njima i direktor Đahid Muratbegović.

“Najveći praznik je kad ima posla i kad se on plaća”, kaže Muratbegović.

S ponosom govori kako tvornica nema marke duga niti kredita, kako se nakon rata digla iz pepela, kako za ovu godinu ima ugovoren plasman cjelokupne proizvodnje, te da trenutno radi na osiguranju plasmana za naredne dvije godine. Također, veli, kompanija sve što proizvede, izveze i to u 50 država svijeta.

Povratak na inostrano tržište

“Ipak, nije uvijek tako bilo. Imali smo mi i teških vremena. Dok je ovdje bio rat, mi nismo postojali za inostrano tržište, a nakon rata je dosta toga bilo devastirano, nije bilo novca za sanaciju i nova ulaganja. Imali smo i tzv. tehnološki višak, jedno kratko vrijeme nije bilo ni  minimalnih plata, a onda se sve preokrenulo”, priča Đahid Muratbegović.

Izvoz samo u države koje nisu pod embargom

Zaposleni u tvornici Igman d.d. Konjic kažu da rijetko razmišljaju o tome šta proizvode.

“Mi izvozimo uglavnom u države koje nemaju embargo za uvoz oružja i municije i uglavnom se radi o snabdjevanju u svrhu odbrane”, objašnjava direktor Muratbegović, dok uposlenica Šefika Mušinović ovako rezonuje: “Svako će reći ono što njemu odgovara u datom trenutku. Tako će neko kuhinjski nož upotrijebiti za rezanje hljeba, a neko da nekog ozlijedi ili nešto još gore. Tako je i sa našom fabrikom. Ali, znajući da poštujemo sve propise koje se nameću ovoj industriji, nemam uopće dileme da proizvodimo u svrhu odbrane i o tome se ne propitujem.”

 

Ističe kako je propaganda drugih kompanija, koje se bave istom proizvodnjom, nanijela skoro veću štetu Igmanu, nego cjelokupno ratno razaranje.

“Mi smo imali sreću da nam je glavna proizvodnja pod zemljom, tako da taj dio nije uništen. Ali se valjalo boriti protiv negativne propagande, trebalo je strancima objasniti da kod nas više nije rat, da mi nismo svi propali i poginuli, da i dalje proizvodimo i nudimo kvalitetan proizvod. Na kraju, uloživši velike napore, učestvujući na sajmovima, obilazeći potencijalne kupce, štampajuči brošure, koristeći ranija poznanstva i veze, 2010. godine sklopili smo prvi poslijeratni milionski posao i od tada se nismo zaustavili, samo smo grabili naprijed”.

Ističe kako ovu industriju najviše usporava komplicirana procedura isporuke, a budući da četiri ministarstva moraju potpisati saglasnost za izvoz, zbog čega često dolazi do probijanja rokova.

“To nam je problem, ali, kad malo bolje razmislim, možda je tako i bolje, jer da nam je sve potaman, mi bismo poravnili i ko zna, možda više ne bismo imali toliko želje i volje da se borimo za razvoj i napredak.”

Edin Mezit, poslovođa u Odjeljenju traser također ističe preporod Igmana.

“Evo, samo je odjeljenje kojim ja rukovodim, prije nekoliko mjeseci uposlilo 30 novih radnika. Igman stalno napreduje.”

Proširenje proizvodnje

Prisjeća se i vremena prije rata, kada je ova tvornica također bila gigant.

“I tada je Igman bio veliki, ali sada je veći. Ja sam odrastao uz fabriku i znam puno ljudi koji su tu radili i  prije, a i sada rade, i svi kažu da je Igman sada jači nego što je ikad bio”, govori Mezit i ističe svoj primjer:

“Znate, kad je nakon rata u Igmanu bilo loše stanje, ja sam bio dvije godine na čekanju, pa sam otišao iz firme.  A onda se tvornica počela oporavljati, oni su me pozvali i ja sam došao. I samo vam mogu reći da nikad nisam zažalio”.

U tvornici Igman svoje zadnje radne godine broji Anka Blažević. Tu radi od 1975, ili punih 40 godina.

Nekada je bila stenodaktilograf, ali, kako se to radno mjesto ukinulo, ona se prekvalificirala i sada radi u proizvodnji.

“Brzo sam naučila kako se radi. Ovdje sve tako nekako ide – začas se ljudi snađu, prekvalificiraju… niko ne čeka da se ponovo negdje otvori njegovo radno mjesto. Mi smo zadovoljni, jer ne samo da imamo posao, nego imamo posao koji se plaća, a to je u današnje vrijeme jako važno”, govori Anka i penje se uz improvizirane stepenice, kako bi iz paketića nasula sirovinu u mašinu.

Njene kolege pričaju kako su čule da će se u tvornici otvoriti još jedan odjel, što potvrđuje i direktor Murabegović, koji kaže da kompanija namjerava pokrenuti poseban odjel za proizvodnju lovačke karabinske municije, što treba stvoriti uvjete za otvaranje novih 300 do 400 radnih mjesta, te dodatno tehnološki unaprijediti proizvodnju i učvrstiti svoju poziciju na međunarodnom tržištu.

Izvor: Al Jazeera