Kad Japanci zapjevaju ‘Mjesečina, mjesečina, joj, joj…’

Između Balkana i Japana je 9.000 i nekoliko stotina kilometara, ali kad se ta udaljenost broji notama i kad je muzika prečica, onda bi se za Srbiju i Japan moglo reći da su najbliže balkanske komšije.

Ko u to sumnja trebalo bi već sad da obezbedi ulaznicu za neki od budućih koncerata grupe JapaLkan. Ovog januara su u Srbiji za manje od sedam dana imali tri nastupa, a, po svemu sudeći, tek će ih biti.

Šestorka iz Tokija, koju predvodi 30-godišnjak dečačkog lica Naoki Hišinuma, prvo je svojom svirkom otvorila filmski festival Kustendorf u Mokroj Gori, a potom za dve večeri dupke napunila sale dva beogradska kulturna centra – “Vuk Karadžić” na Paliluli i KuCeRa u Rakovici. Drugi koncert je praktično bio iznuđen jer za prvi nije bilo dovoljno ulaznica i mesta koliko je bilo publike. A publici su na oba koncerta i po tri bisa bila – malo.

Na koncert s prevodiocem

“‘Taro, treba mi tvoja pomoć”, poslao sam SMS svom “ličnom Japancu” u Beogradu.

Budući da se moje znanje njegovog maternjeg jezika svodi uglavnom na konnichiwa (“zdravo, dobar dan”), konbanwa (“dobro veče”), arigato (“hvala”) i kampai (“Živeli!”), komšija iz Tokija, Taro Kadooka, student četvrte godine etnologije i antropologije na beogradskom Filozofskom fakultetu, bio je idealna osoba za prevodioca. Utoliko pre što je i njega u Srbiju dovela ljubav prema domaćoj muzici. U međuvremenu je naučio da svira frulu i – vojvođanske gajde.

Srbijanski džez i japanski vez

“Oni u Srbiji brzo postaju popularni, ali je veliki šok za njih da se ovakve stvari organizuju u poslednji momenat. To je najveći izazov, ne vidi se na sceni jer su oni veliki profesionalci, ali je naš problem što se u Japanu sve organizuje unapred i sve se vrlo tačno zna i svako radi svoj posao precizno i na vreme. A mi smo ovde džez varijanta, sve nešto radimo u hodu, improvizujemo ponekad, ali na kraju sve ispadne dobro”, poredi Jeremić način organizacije koncerta i nastupa u Japanu i Srbiji. 

Stižemo na početak tonske probe. Na pozornici JapaLkan u civilu, a kroz salu KuCeRa dovikuju se tehničar i tonac, doterujući zvuk u dvorani i na monitorima ispred muzičara. Hišinuma peva “‘Ajde, Jano”, a na pola pesme odmahuje glavom i traži da promene mikrofon.

Na licima članova tokijskog benda ozbiljnost i tek poneka grimasa iz koje se može naslutiti malo užurbanosti, ali i natruha nervoze jer svirka počinje za pola sata.

Dok traju poslednje pripreme, koordinatorka kulturne saradnje Srbije i Japana Jelena Jeremić – koju ceo bend zove Džej-Džej – “vodi” nas nakratko do Tokija, gde je živela osam godina, objašnjavajući kako je iz nota balkanske muzičke duše iznikao JapaLkan. Okupio ih je Naoki Hišinuma, prethodno još u srednjoj školi “zaražen” muzikom sa jednog CD-a rumunskog duvačkog orkestra Fanfare Čokarlija.

“Hišinuma je, studirajući kasnije tubu na tokijskoj muzičkoj akademiji, od svog profesora čuo, čini mi se, presudnu rečenicu – da je Srbija centar balkanske trubačke muzike. Od tada je i sam počeo da istražuje, a usput i da okuplja bend i upoznaje ih sa muzikom ovih prostora”, priča Jelena, predstavljajući ovu šestorku muzičara, koji su na putu do balkanskog etno-džeza i folka pekli zanat kroz klasiku, džez, rok i pop muziku. Ime benda proizišlo je iz kombinacije “Japan” i “Balkan”.

Tandem Cunozaki–Jeremić

JapaLkan je, zapravo, pre godinu dana otkrila Ecuko Cunozaki, supruga nekadašnjeg ambasadora u Srbiji Tošija Cunozakija, koja se i sama bavi muzikom. Po povratku u Japan ona je 2013. osnovala asocijaciju za muzičku razmenu između dve zemlje i u svoju priču uključila Jelenu Jeremić, a 2017. poslala joj je video sa svirkom JapaLkana u nekom od tokijskih klubova.

Etno-diplomatija

“Sviram violinu, ponekad i srpsku etno-muziku da bih promovisala srpsku kulturu u Japanu. Svirala sam u ambasadi Srbije u Tokiju i oni su tu muziku postavili na veb sajt Ambasade. Vođa JapaLkana je video tu numeru i kontaktirao sa mnom, želeći da sviramo zajedno. Međutim, bila sam zauzeta i nismo se videli. Posle je on imao obaveza i nismo se videli više od jedne godine iako smo oboje u Tokiju. Napokon, pre godinu sam otišla na njihov koncert i bila sam šokirana kako oni dobro sviraju srpsku muziku, pa sam odlučila da ih predstavim i u Japanu i srpskoj publici. Drago mi je što sam sa Jelenom i uz pomoć naših prijatelja to uspela”, kaže Cunozaki.

Ideja je, kažu, da JapaLkan sledeći put dovedu i u druge gradove širom Srbije, u neku veću salu u Beogradu, možda na Sabor trubača u Guču, možda čak i na Exit, a postoji varijanta da nastupe i sa No smoking orkestrom.

“Bila sam oduševljena”, kaže Jelena, koja je te svoje impresije podelila sa školskom drugaricom Dunjom Kusturicom, a ona, pak, sa svojim ocem. I tu bi priča mogla da potraje u nedogled, ali – ukratko – JapaLkan je ove godine pozvan na otvaranje Kustendorfa, a potom je usledio i njihov prvi koncert u Beogradu, pa dan kasnije, neplanirano, i drugi.

U balkanskoj riznici 100 numera

Dok se ostali članovi benda u svlačionici odevaju u stilizovane šumadijske nošnje i obuvaju tradicionalne pletene srpske opanke “lulaše”, uz malu pomoć prijatelja i šarm Džej-Džej, pridružuje nam se Naoki Hišinuma.

Priča oslonjen na svoju flugelhornu, pomalo nestrpljiv, gotovo svaki čas proveravajući vreme do početka nastupa.

Muzika iz Srbije i sa Balkana je već više od deset godina neodvojivi deo njegove muzičke karijere.

“U početku mi je poznanica sa univerziteta u Tokiju bila prva konkretnija veza sa vašom muzikom i vašom zemljom. Članovi benda sa kojima sviram po muzičkim interesovanjima nisu bili ni blizu Balkana, ali su postepeno učili balkansku muziku”, kaže Hišinuma, koji je, očito, bio uporan da umeće ovdašnjih trubadura polako, ton po ton i bez nota, kao virus prenese i na svoje kolege muzičare.

I nije to više bila samo muzika koju sviraju trubački orkestri sa sabora u Guči već i malo makedonskog melosa, romske muzike. Među favoritima u bendu su “Mesečina”, evrovizijska “Lane moje” Željka Joksimovića, “Ružo rumena”, koju u seriji Moj rođak sa sela peva Dragan Gagi Jovanović.

Teški tekstovi

Da li je teže naučiti izgovor, zapamtiti i razumeti značenje teksta ili “osetiti” muziku? Hišinuma, reklo bi se, apsolutno nema dilemu.

“Mnogo mi je teže sa tekstovima, nedostaju mi udžbenici i rečnici, pa kao prečicu često koristim englesko-srpski rečnik. Kad imam problem, pitam prijatelje koji žive u Japanu, a s njima i vežbam da govorim srpski”, kaže Hišinuma i priznaje da je teško prelomiti jezik kad se u tekstovima pojavljuju neki suglasnici, a naročito Č, Đ, Dž ili R.

JapaLkan zasad ima repertoar od 30-ak pesama sa ovih prostora i dva snimljena CD-a.

“Bend svira 30 numera, a ja ih znam 70-ak. Zapravo, ako bih tome dodao i instrumentale, melodije bez teksta, onda ih znam više od 100”, prebira po svojoj balkanskoj muzičkoj riznici Hišinuma.

Humanost i solidarnost uz muziku

Tokom saradnje Jeremić i Cunozakli ranije su organizovale dva velika projekta – folklornu grupu japanskih studenata, koja je nastupila u nekoliko gradova Srbije, a potom gostovanje KUD-a “Branko Cvetković”, čijih je deset nastupa videlo više od 100.000 Japanaca. Novac od tih koncerata doniran je postradalima od zemljotresa u jednoj oblasti u Japanu, a deo je namenjen za saniranje posledica poplava u Srbiji 2015. godine.

Prvi put pred publikom u Srbiji, još ne poznaje dobro jezik, mentalitet… Kakav je to osećaj?

“Scena je, manje-više i sama po sebi, ista u celom svetu, ali su ovde reakcije ljudi drugačije, iskrenije i to me inspiriše, ne samo mene – sve nas. A kad sam prvi put svirao ovdašnju muziku ljudima u Japanu, mnogi su mi rekli da osećaju mnogo melanholije i nostalgije u tim melodijama, kao da ih podseća na neki evergrin”, izgovara sad već sve nestrpljiviji Hišinuma, spreman da krene prema pozornici.

‘Bolje govori srpski od Karađorđevića’

– “Doći ćete ponovo?”

– “Naravno!” – zvučao je kategorično i samouvereno. Ustao je sa stolice, odlazeći uz izvinjenje što razgovor ne može da nastavi posle koncerta.

– “Čekaju nas ljudi da se družimo i da im potpišemo CD”, reče, ljubazno se nakloni u duhu tradicionalne japanske uljudnosti i nestade u prostoru iza pozornice.

Sala je već puna, u publici žamor i nestrpljenje. Reflektori su načas utrnuli, a onda žamor prekidaju taktovi Užičkog kola, ubrzo praćeni ritmičnim aplauzom.

– “Dobro veče, kako ste?”, pozdravlja Hišinuma publiku.

– “Auuu, brate, pa on bolje govori srpski od ovog našeg prestolonaslednika Karađorđevića”, prokomentarisao je proćelavi mlađi gospodin iz prvih redova. Hišinuma je sa prvom violinom u bendu Reijem Morišimom već poskakivao po taktovima Užičkog.

“Hvala mnogo, hvala puno”, izgovara, pozdravljajući jednom rukom publiku, a onda se okreće prema bendu, dajući diskretan znak bubnjaru. Ritam sekcija – Rio Tanaka, bas gitaristkinja Mariko Kobajaši i gitarista Kijohiro Jokota – uvode novu numeru, svirajući tiho, pa sve glasnije, prepoznatljive početne taktove teme iz serije Otpisani. Publika ne štedi aplauz, ali ga u trenu nadjačavaju duvači – Hišinumina flugelhorna i tenor saksofon Jukija Ičioke.

Dobre vibracije

Ako je u početku i bilo treme ili neizvesnosti, osmesi na licima JapaLkanaca pokazuju da su uzajamno sa publikom pohvatali dobre vibracije. I koncert se već uveliko zahuktao, pa je zgodna prilika za solo tačke i individualne bravure.

“Sjajni su! A kako bi sve ovo tek zvučalo da je ozvučenje malo moćnije, sala akustičnija da se tonovi lakše ‘ispeglaju'… I da je produkcija bar za nijansu bolja”, osluškujem raspravu dvojice mladića od kojih jedan egzaltirano uzvikuje prema pozornici: “Tooo, braćo Japanci!”

Na red dolazi JapaLkanu omiljena “Ružo rumena”, tempo je malo žešći, a Hišinuma pokazuje da je ipak dobro savladao borbu nezgodnih suglasnika i samoglasnika u tekstu pesme.

“Ovo su malo brže svirali nego što je u originalu”, prokomentarisala je jedna devojka, ali njen partner, čini se, nema dilemu: “Ma pusti to, ovi bi pare namlatili da se pojave pod nekom šatrom u Guči!”

Za kraj, još jedna koju JapaLkan rado svira – “Mesečina”.

“Sa nebesa zrak probija, niko ne zna šta to sija” – odjekuje pod svodovima KuCeRa. U Rakovici je već cela sala na nogama. Stojeći je ispratila i treći bis uz ovacije dok je sa bine treštao jedan od nekadašnjih hitova legende romske muzike Esme Redžepove “Čaje šukarije”.

A u sredini prvog reda, jedna pored druge, ponosne i sa širokim osmesima, stoje Ecuko Cunozaki i Jelena Jeremić. JapaLkan je i njihov most koji muzički spaja Japan i Srbiju.

Na kraju – zajednički naklon publici sa svim članovima benda i saradnicima koji potpisuju ovu neočekivano uspešnu mini turneju u Srbiji.

Izvor: Al Jazeera