Kad represija počinje u školi

Piše: Ishac Diwan

Rasprave o obrazovanju u arapskom svijetu rijetko se fokusiraju na ulogu školovanja u promjeni društvenih i političkih običaja. To je žalosno, jer obrazovane građane u arapskim zemljama karakterizira manja sklonost ka društvenoj i političkoj emancipaciji u odnosu na osobe iste starosne dobi u drugim djelovima svijeta.         

Ako arapska društva, u bilo kojem trenutku u budućnosti, postanu otvorenija i dinamičnija na ekonomskom planu, onda njihovi obrazovni sistemi trebaju biti spremni da prihvate i promoviraju odgovarajuće vrijednosti za postizanje ovog cilja.

Ovaj jaz se očituje i u istraživanju Svjetske ankete vrijednosti (WVS), projektu naučnog ispitivanja javnog mnijenja koji omogućava poređenje širokog opsega vrijednosti u različitim državama.   

WVS je nedavno proveo anketu u 12 arapskih država – Jordanu, Egiptu, Palestini, Libanu, Iraku, Maroku, Alžiru, Tunisu, Kataru, Jemenu, Kuvajtu i Libiji – uporedo sa 47 nearapskih država. Rezultati ankete nam po prvi put omogućavaju da izvršimo usporedbu između velikog dijela arapskog svijeta i građana u drugim zemljama.

WVS mjeri četiri političke i društvene vrijednosti iz kojih se može mnogo toga zaključiti: podrška demokratiji, spremnost za građanski angažman, poslušnost vlastima, podrška patrijarhalnim vrijednostima koje podupiru diskriminaciju žena.

Kada bilo koja tipična država postane bogatija, obrazovanija i politički otvorenija, onda raste i nivo podrške demokratiji i spremnosti za učešće u građanskim aktivnostima, dok nivo poslušnosti vlastima i podrška patrijarhalnim vrijednostima opada.     

Patrijarhalne vrijednosti

Podaci, međutim, otkrivaju činjenicu da arapske države zaostaju za drugim državama koje su na sličnom nivou razvoja. Arapi su manje skloni davanju prednosti demokratiji (razlika od 11 posto), manje građanski aktivni (sa razlikom od osam posto), više naginju ka poštivanju vlasti (razlika od 11 posto) i dosta skloniji prihvatanju patrijarhalnih vrijednosti (sa ogromnom razlikom od 30 posto).  

Možda dvije karakteristike arapskog svijeta to pojašnjavaju: činjenica da se radi o pretežno muslimanskom stanovništvu te autoritarne vlasti koje su vladale većim djelom regije u proteklih pedeset godina.  

Prema istraživanju, religioznost uistinu promovira konzervatizam, ali to nije znatno izraženije u arapskom svijetu u odnosu na ostatak svijeta.

Ipak, s obzirom na to da stepen religioznosti među Arapima iznosi skoro polovinu u poređenju sa stanovništvom na drugim mjestima, ovaj faktor djelimočno objašnjava sklonost ka konzervatizmu u regionu. Međutim, još zanimljivija stvar počiva u ulozi koju obrazovanje ima – ili nema – u promoviranju socijalne i političke otvorenosti u arapskom svijetu.      

Najveće razlike između arapskih zemalja i ostatka svijeta mogu se pronaći u obrazovanom sloju društva. Uzmimo u obzir, na primjer, vrijednost predanosti demokratiji. U toj mjeri, jaz između Arapa i nearapa sa visokom stručnom spremom iznosi 14 posto, dok se ta razlika kod osoba sa srednjom stručnom spremom smanjuje na samo pet posto. Sličan efekat može se uočiti i kod druge tri vrijednosti. Izgleda da edukacija ima slabiji efekat na socijalne vrijednosti u arapskim zemljama nego na drugim mjestima – za jedan faktor od tri.  

Dakle, oni koji žele afirmirati otvorenost u arapskom svijetu trebaju se fokusirati ne na utjecaj islama, nego na edukaciju kojoj su izloženi oni koji žive u regionu. Prema tome, jedno od mogućih objašnjenje za jaz koji je primijećen u društvenim vrijednostima jeste da je edukacija namjerno korištena kao instrument indoktrinacije s ciljem konsolidiranja autokratskih vlasti.

Masovna edukacija

Zaista, uvođenjem masovne edukacije u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća, obrazovanje u arapskom svijetu je stavljeno u službu nacionalističkih projekata od vrha prema dolje. Zatim, u sedamdesetim godinama, nakon što su pokušaji modernizacije doživjeli neuspjeh, a vlade postale dodatno represivne, obrazovne politike su obojene konzervativnim religijskim vrijednostima – najprije kako bi se borili protiv ljevičarskih opozicionih grupa, a kasnije za nadmetanje sa islamskim grupama na njihovom terenu. 

Revizija pedagoške literature koja se koristi u regionalnom sistemu edukacije otkriva u kojoj mjeri su dizajnirani za indoktrinaciju. Većinu ovih sistema karakterizira učenje napamet, zanemaruju se analitičke sposobnosti, stavlja se prevelik fokus na religijske teme i vrijednosti, ne ohrabruje se samoizražavanje nasuprot konformizma i učenicima se uskraćuje involviranje u bilo kakva socijalna kretanja. Svi ovi sadržaji su tu da podstaknu poslušnost i obeshrabre preispitivanje autoriteta.     

Možda će izgledati paradoksalno da su sekularni režimi odgovorni za islamizaciju obrazovanja. Međutim, to je logično, ukoliko se to prepozna kao pokušaj da se karakteristike lokalne kulture koriste kako bi se ojačali napori na indoktrinaciji (kao što je, na primjer, urađeno u Kini).

Bacanje krivice na lokalnu kulturu, koju društva u velikoj mjeri naslijeđuju, nije nimalo korisno, niti konstruktivno. Treba ići dalje od toga i uočiti da autokratski režimi namjerno neutraliziraju modernizacijske potencijale obrazovanja, nastojeći na taj način osigurati sebi opstanak.  

Nažalost, za arapski svijet, taj put je još uvijek veoma uzak. Elite još nisu voljne izvršiti reformu obrazovanja, ako se time njihov opstanak dovodi u pitanje. Aktivisti civilnoga društva morat će se boriti kako bi mijenjali vrijednosti fokusiranjem na svoje obrazovne sisteme, ohrabrujući građanski angažman, usađivanje demokratskih principa, podršku jednakosti spolova i promoviranje različitosti i pluralizama.

Ove vrijednosti neće ojačati dovoljno kako bi mogle promijeniti kurs arapskog društva ako se ne osigura njihova konsolidacija u svakoj školi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera