Kad se država zakonom isključuje iz problema koji je stvorila

Prosvjed, Zaštićeni najmoprimci
Dok se postavlja pitanje sudbine zaštićenih najmoprimaca, vlasnici kažu da niko ne pita šta je s njima (Al Jazeera)

Pravo na mirno uživanje vlasništva ljudsko je pravo, ali isto tako i pravo na dom i na tom su se polju u Hrvatskoj u “klinču” našli zaštićeni najmoprimci i vlasnici stanova u kojima najmoprimci žive, a koji su im oduzeti za vrijeme bivše države.

Zaštićeni najmoprimci bivši su nositelji stanarskog prava, od kojih i cijele generacije žive u tuđim stanovima i plaćaju vlasnicima najamninu, koju ovi smatraju sramotno malom.

Vlasnici ne mogu doći u posjed svojih stanova, a uz to moraju plaćati i održavanje zgrada, odnosno pričuvu, za koju neki kažu da je ponekad i veća od najma.

Put na ulicu

Budući da dugo nije bilo naznaka rješavanja njihova problema, nakon što su iscrpili mogućnosti unutar hrvatskog pravosudnog sustava, krenuli su s tužbama na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

Više je tužbi pravomoćno riješeno u njihovu korist, a Hrvatska je zbog ovog problema pod pritiskom Bruxellesa, koji traži zakonske izmjene.

Tako je sada došlo i do prijedloga novog zakona, koji se u raspravi u Saboru našao u četvrtak.

Prema njemu bi se drastično promijenila situacija za mnoge od 3.734 kućanstva najmoprimaca, odnosno 8.935 članova tih kućanstava.

Tomašević: Država ‘prebacuje loptu’

Država se, smatra Tomašević, indirektno isključuje iz procesa pregovora tako da predlaže zakon i poručuje da se onda dvije strane “raskusuraju”, no država bi, kaže, trebala preuzeti obveze jer ih je i “uvalila” u problem. Ona, navodi, mora biti prva koja će predlagati rješenje problema, a na najmoprimcima je i vlasnicima da onda sjednu za stol, pronađu zajednički jezik i dogovore se odgovara li im to iako je nemoguće postići da svi budu posve zadovoljni. Prebacivanje lopte, kaže, nije rješenje.

Što se tiče presuda u korist vlasnika, kažu da ih zaštićeni najmoprimci imaju veći broj u svoju korist, ali se o tome ne govori. U slučaju da zakon prođe najavljuje pravne akcije.

“Postoje međunarodni sudovi. Dakle, prvenstveno rušit ćemo taj zakon na Ustavnom sudu jer su prekršena osnovna prava koja Ustav štiti, a to je pravo na dom i, drugo, obratit ćemo se međunarodnim sudovima kojima ćemo objasniti i tužit ćemo za narušavanje svih mogućih prava koja mi kao građani svoje zemlje imamo. A obratit ćemo se i hrvatskim sudovima s tužbama za obeštećenje, dakle, da nas vlasnici, ako prođe zakon, obeštete za ulaganje svojih sredstava u njihove stanove.”

Prijedlog predviđa da u prijelaznom razdoblju od 1. srpnja ove do 30. lipnja 2023. godine zaštićeni najmoprimci plaćaju vlasnicima najamninu koja će svake godine biti uvećana, dok će nakon toga vlasnici s njima moći produžiti ugovor uz najamninu kakvu sami odrede ili stan prodati, pri čemu će najmoprimac imati pravo prvokupa.

Budući da bi prijelazno razdoblje trajalo pet godina, a najamnina ne bi bila na tržišnoj razini, vlasnici prijedlogom nisu posve zadovoljni, a najmoprimci nikako jer za njih to znači da bi se nakon nekoliko godina našli na ulici.

‘Od nepravde do još veće nepravde’

Zato su prosvjedovali uoči sjednice Sabora. Oporba se protivi izmjenama jer smatra da su nemoralne i nepravične, da će dovesti do kršenja ljudskih prava i uzrokovati brojne sporove i tužbe.

Obitelj Tomislava Tomaševića, zaštićenog najmoprimca i člana Hrvatskog saveza udruga stanara, u stan za najam u zgradi u vlasništvu židovske obitelji u Zagrebu ušla je 1941. godine. Vlasnici su zbog tadašnjih ratnih događanja odlučili pobjeći, a pola zgrade prodali su osobi koja je postala vlasnik stana.

Razlikuje izvorne vlasnike i prekupce, kod kojih kaže da je riječ o osobama koje su do stanova došle u vremenima poput ratnih za mali novac.

“U žargonu bivšeg, ali i ovog sustava sve bi se to moglo svesti u ratno profiterstvo – netko je iskoristio nepovoljan položaj neke osobe i kupio je nešto da bi mogao na tome debelo zaraditi. To su ljudi koji nikad nisu živjeli u našim stanovima, koji su kupovali stanove na neviđeno. Očito su imali viška novaca jer, da su imali namjeru stanovati, ne bi kupovali neuseljive stanove.”

Za stol se, tvrdi, sjelo s vlasnicima, a njih nitko nije htio primiti da se pronađe zajednički jezik i riješi problem na obostrano zadovoljstvo.

“Ovim zakonom Vlada od nepravde stvara još veću nepravdu, gura na cestu desetak tisuća ljudi. Što znači pet godina – mi smo samo odložili problem koji će se zapravo kad-tad dogoditi. Budite sigurni da vlasnici neće dozvoliti da mi više budemo ijedan dan nakon 1. srpnja u njihovom vlasništvu jer i oni isto tako čekaju te stanove ne znam koliko već dugo.”

Gdje je novac?

Njima je, kaže, najbitnije da imaju krov nad glavom te odbacuje tvrdnje vlasnika da su živjeli badava – uređivali su stanove, održavali, plaćali najamninu koja, kaže, nije manja od pričuve, već iznosi petinu najamnine. 

“Nas bi zadovoljilo da imamo vlastite stanove. Kažu vlasnici: ‘Što si ih niste kupili svih ovih godina?’ Pa nismo mogli zbog zakona, zato što piše da smo zaštićeni najmoprimci – taj zakon nije nas štitio nego je štitio da mi ne možemo ništa od imovine jer, čim bi imali, mi bismo izgubili pravo na ovaj stan.”

Najbolje bi rješenje, kaže, bilo kad bi mogli ostati u stanovima i otkupiti ih jer su cijeli život u njima.

“A da se te vlasnike koji nikad nisu u tim stanovima bili niti su njima posjedovno raspolagali obešteti na način da im se prizna iznos kojim su kupili te stanove, da im se plati dodatna amortizacija i problem bi bio riješen na obostrano zadovoljstvo.”

Najveća im je nepravda, kaže, počinjena kad je ukinuto stanarsko pravo jer su time izgubili mogućnost otkupa stanova u kojima žive, a poseban su problem sredstva od omogućenih otkupa, koja se slijevaju još od 1990-ih u Fond za stambeno zbrinjavanje, iz kojeg su se, smatra, mogli zbrinjavati i najmoprimci i vlasnici – i zanima ih gdje je silan novac.

No, Nina Berović je u apsurdnoj situaciji – vlasnica je stana u središtu Splita, ali živi s djecom kao podstanar jer su u njemu zaštićeni najmoprimci.

Vlasnik, a podstanar

“Koji mi plaćaju najamninu od 370 kuna (49 eura), a ja sam kao vlasnik po zakonu dužna snositi troškove pričuve, koju plaćam 300 kuna (40 eura), tako da meni od najma mjesečno ostaje 70 kuna (9,4 eura). S druge strane, ja sama živim u stanu kao podstanar, dakle, u tržišnom najmu od 40 kvadrata, koji plaćam 300 eura.”

Ivan Matetić, predsjednik udruge vlasnika stanova, kuća i nekretnina Proljeće, kaže da je država prijedlogom htjela “srednjim putem”, sa što manje lomova, u neku ruku zadovoljiti i jedne i druge.

Ne doživljava prijedlog kao nešto što bi u potpunosti i brzo uredilo ova pitanja, no za to je da se donese i takav.

Matetić: Dug raste

Prava vlasnika, kaže Matetić, utvrđena su s nekoliko presuda u Strasbourgu, uz onu u poznatom slučaju “Statileo”, ali nakon njega i presudama županijskih sudova u Hrvatskoj. Presuda u slučaju “Statileo”, kaže, poručuje da su njihova vlasnička, imovinska i ljudska prava ugrožena jer Konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama kaže da svatko ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva.

“Kako mi naše vlasništvo ne možemo mirno uživati jer su nam silom nametnuti najmoprimci, u presudi ‘Statileo’ su četiri osnovne značajke koje kažu da mi trpimo posljedice toga – to je da su ti stanari ušli u naše stanove, da su useljeni u naše stanove protivno našoj volji – znači, nasilno su ušli u naše stanove. Druga stvar je da su nama nametnuti neki ugovori o stanovanju u kojima mi nismo imali upliva ni utjecaja na stavke ugovora. Najbitnija stavka, što je sud zaključio, jest to da svaki ugovor ima neki rok, a ovaj ugovor nema roka, znači, ne zna se dokad to traje i kada bi se ta situacija mogla riješiti. Treća stvar je da ti najmoprimci nama ne plaćaju adekvatnu najamninu jer je stav Europskog suda za ljudska prava da, ako je već država u određenoj situaciji bila i mogla dati nekome pravo stanovanja u našim stanovima, mi nedvojbeno imamo pravo na tržnu najamninu od momenta potpisivanja Konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama 1997. godine.”

Kako to nije riješeno, mnogi su krenuli s tužbama u Strasbourgu, koji je donio presude na temelju kojih će država možda i u budućim tužbama vlasnicima morati isplatiti naknade na teret svih građana Hrvatske, a koji može iznositi stotine milijuna kuna.

“Pa se postavlja pitanje, ovi što se opiru donošenju izmjena i promjena zakona, da li zapravo time i svojim ponašanjem uzrokuju da svaki dan dug države prema nama, odnosno prema svima ovima koji tužbama protiv države jer ih je dovela svojim lošim propisima u taj nepovoljan položaj, da li su oni svjesni da svaki dan taj dug raste i raste?”

“To otprilike znači da idemo na soluciju da je bolje da prihvatimo pola pozitivnoga, pa ćemo se za drugu polovicu boriti, nego da ne prihvatimo ništa, što će dovesti do toga da će se priča samo otegnuti opet za par godina. U međuvremenu će priroda učiniti svoje, umrijet će malo zaštićenih najmoprimaca, malo vlasnika, time ostaje manje problema državi i može se reći da država nerješavanjem problema, odugovlačenjem, zapravo, na biološki način rješava probleme”, kaže Matetić.

Igor Leskovar, predsjednik Udruge “Vlasništvo i posjed” kaže da vlasnicima odgovara sama činjenica da se jedna vlada prihvatila toga i da bi s ovim zakonom napokon imali datum s kojim prestaje zaštićeni najam, a nada se da će on biti i bliži od predviđenog.

Pod nadzorom Bruxellesa

“Mislim da se to rješenje moglo donijeti i na puno kraći rok, a ne na pet godina, gdje mi imamo status quo. Narednih pet godina postoji zaštićeni najam, koji ide nama na štetu. Mislim da se mogla odmah na početku podići malo razina najamnine prema nekakvoj tržišnoj”, kaže Leskovar.

Ističe da su to u pravilu atraktivni, veliki stanovi u starim dijelovima gradova.

“Recimo da stan u Gundulićevoj ulici, dakle, ultracentar grada, od 85 kvadrata najmoprimci plaćaju 200 kuna (26 eura). Mogu vam dati primjer svoj – u Šubićevoj ulici najamnina je oko 300 kuna. Ima bezbroj takvih slučajeva. Riječ je vrlo često o tome da jedna osoba koristi stan od 100 do 120 kvadrata koji plaća 500–600 kuna (67–80 eura), a svi troškovi održavanja stana padaju na vlasnika.”

Hrvatska je, navodi, pod pojačanim nadzorom Bruxellesa jer na situaciju nije reagirala.

“Europski sud za ljudska prava je donio presude da hrvatska država krši ljudska prava zato što je ograničila prava vlasništva vlasnicima na način da im nije omogućila da svoje vlasništvo koriste na način kao što bi trebali, dakle, nemaju puni sadržaj svog vlasništva – ne mogu odrediti s kim će zaključiti ugovor, ne mogu odrediti trajanje ugovora, ne mogu odrediti visinu ugovora.”

Priče o ‘jadnim najmoprimcima’

Kaže kako se cijelo vrijeme postavlja pitanje što će biti s najmoprimcima, a nitko što s vlasnicima, od kojih neki nominalno imaju stan, a desetljećima žive kao podstanari.

Iako postoje najmoprimci koji izdvajaju znatna sredstva za održavanje i uređivanje, Leskovar smatra da ne treba “nasjedati” na, kako kaže, priče o “jadnim najmoprimcima”.

“Ja ne kažem da nema primjera i takvih, ali obaveza održavanja stana je na vlasniku i to svi najmoprimci jako dobro znaju. Sudskim su putem utjerivali te stvari – imate situaciju gdje je najmoprimac nazvao vlasnika i rekao: ‘Treba mijenjati stolariju jer je stara, imate tri mjeseca da mi to napravite o svom trošku.’ Dakle, ne treba baš svemu vjerovati što oni kažu”, zaključuje Leskovar.

Izvor: Al Jazeera