Kad se Tuđman nije ‘sjetio’ Vukovara…

Tuđman (lijevo) i Milošević (desno) 1991. godine u Moskvi: Njih dvojica su se uvijek znali dogovoriti (EPA)

Piše: Damir Petranović

Tek što je jedno suđenje završeno i tek što smo shvatili da nijedan sud na ovom svijetu Srbiji i Hrvatskoj nije dovoljan da zbilja otvore oči i staloženo zaključe svoje tužno ratno poglavlje, eto nam novoga. Odnosno, tko zna koliko njih: Stožer za obranu hrvatskog Vukovara – da, ona ekipa koja se prošle godine zabavljala čekićima i virtualnim ratom protiv ćirilice i ćiriličnih natpisa – objavio je da će protiv Srbije pokrenuti seriju sudskih procesa za naknadu ratne štete.

Razuman čovjek bi rekao: što prije, to bolje.

Najprije bi se, u skladu s njihovim metodama djelovanja i pritiska “odozdo”, trebao zavaljati val privatnih tužbi. Onda bi se priključili hrvatski gradovi i općine, a na kraju i sama država – i to, kako su objasnili, “kad se stvore društveni i politički uvjeti”. Što će se, nesumnjivo, jednog dana zbilja i dogoditi. Razuman čovjek bi rekao: što prije, to bolje. A ne da se, kao Njemačka i Grčka, naganjamo i 70 godina nakon rata.

Priča je, naravno, dosta duga i komplicirana i odvela bi nas do beskrajne rasprave oko toga tko je rat uopće započeo, makar je nakon zadnjih vijesti iz Haaga to prilično jasno.

‘Mir, mir, nitko nije kriv’

Hrvati su nevjerojatno i gotovo bizarno razočarani, jer je ispalo da nisu žrtve genocida – već tek “obične” agresije. Srbi su, kad su čuli za nepostojanje genocida, skoro počeli slaviti na ulicama – i potpuno autistično prešućivati dosta jasan ostatak presude. Koji baš i ne glasi “mir, mir, nitko nije kriv”.

Malo ih je, istina, zasmetalo da u akciji “Oluja” također nije bilo genocida, premda su duboko u sebi i sami znali da je tako. Barem oni pravnici koji su ih zastupali i koji su pomalo komičnu protutužbu podnijeli s petnaestogodišnjim zakašnjenjem, tek kao manevar kod nadmudrivanja u sudnici. Kvragu, pa tu tužbu odbacio ju je čak i sudac kojeg je sama Srbija imenovala… Što, dakako, ne znači da su Hrvati baš potpune cvjećke. Doznalo je to barem onih nekoliko desetaka staraca zaostalih za sunarodnjacima, koje su vojnici “počistili” zajedno s terenom.

Duboke traume iz godine u godinu ponovno se oživljavaju i podgrijavaju.

Uglavnom, ratna priča još ni blizu nije zatvorena. I tko zna kad će. Duboke traume iz godine u godinu ponovno se oživljavaju i podgrijavaju, nad žrtvama se ciklički provodi iživljavanje, a to je tek mali dio priče u ovim našim ratovima. Bosanski lonac se nitko stvarno ne usuđuje otvoriti, tek tamo svašta bi isplivalo na površinu.

Pitanje ratne odštete koje su potegli vukovarski stožeraši svakako nije na vrhu liste prioriteta, barem ne iznad onih tisuća i tisuća građana koji još čekaju barem na označeni grob svojih najdražih, ali nije ni za odbaciti. I zna se tko će u tome najlošije proći: ona država koja je sudjelovala u svim ratovima od Slovenije do Kosova, a da nijedan vojnik iz susjednih zemalja na njeno tlo nije kročio.

Tema za Johna Cleesea

No, dug je put do toga, makar se možda nađe neki prečac kroz srpsko približavanje Europskoj uniji. Ali, ništa od toga neće biti jednostavno ako se ne dogodi faktor iskrenosti i dobre volje, često magični tajni nedostatak svih odnosa na Balkanu. Jednostavno, jedni moraju priznati i pokajati se, a drugi oprostiti. Ali onako zbilja, iz dubine duše.

S ovom distancom i s ovom pameću, čovjeku nekad dođe žao da se sav taj nered i kaos nije raščistio odmah nakon rata, recimo 1996. godine, kada su Hrvatska i tadašnja Savezna Republika  Jugoslavija potpisale Sporazum o stabilizaciji odnosa. U njemu je, vrlo jednostavnim jezikom, dogovoreno da će zajedničko povjerenstvo dviju zemalja popisati svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu, pa predložiti sporazum o naknadi.

Jednostavno, jedni moraju priznati i pokajati se, a drugi oprostiti. Ali onako zbilja, iz dubine duše.

I isti taj naivni čovjek shvati da bi se stvari puno brže i bolje rješavale da su kojim slučajem Franjo Tuđman i Slobodan Milošević poživjeli još koju godinu: njih dvojica su se uvijek znali dogovoriti. Pa prvom predsjedniku Hrvatske čak nije ni padalo na pamet tužiti Srbiju u Haagu; taj posao odradili su “miševi”, koji su digli glavu kad je on zalegao u bolesničku postelju.

Da su se barem dogovorili do kraja – do danas bismo, poput Engleza i Nijemaca, vjerojatno snimali humoristične serije, u kojima bi – poput u genijalnom Fawlty Towersu (Falični pansion) iz radionice još genijalnijeg Johna Cleesea – pitanje “tko je započeo rat” bilo tek tema za zafrkanciju…

Izvor: Al Jazeera