Kad život stane u dvije godine čekanja

Terapeutska organizacija Crea Thera prije devet godina započela je razne vrste terapeutskih radionica (Ustupljeno Al Jazeeri)

Izbjeglice iz gotovo čitavog svijeta, posebno iz Sirije, Iraka i Afganistana, pristižu u države širom Evrope kako bi pronašli novi i sigurniji dom, bježeći od rata, siromaštva, korupcije…

Broj izbjeglica i interno raseljenih u svijetu dostigao je 65,6 miliona u 2016. godini, navodi se u izvještaju Visokog komesarijata za izbjeglice UN-a (UNHCR), a Sirija, Irak i Kolumbija su bile zemlje sa najvećim brojem interno raseljenog stanovništva.

U Evropu je od početka 2017. godine stiglo ukupno 116.692 migranta, saopštila je Međunarodna organizacija za migracije.

Shodno pravilima svake države, svi koji podnose zahtjev za privremeni boravak čekaju određeni vremenski period kada dobiju odgovor da li mogu ostati ili moraju biti deportovani u svoju matičnu zemlju. Taj period za mnoge je pretežak.

Potraga za sigurnim životom

Širom Belgije dolazi do smanjivanja izbjegličkih centara, a među najvećim je jedan u Briselu, dok ostali imaju kapaciteta do 300 kreveta.

Izbjeglički centar Poelkapelle trenutno ima oko 200 izbjeglica, najviše iz Sirije i Afganistana.

Sami je iz Afganistana putovao nešto više od mjesec dana kako bi stigao u Belgiju u potrazi za sigurnim životom, bježeći iz ratne zone.

“Prvo sam došao u Tursku, odakle smo pronašli čamac gdje se ukrcalo 45 ljudi, na svega devet kvadrata, a po osobi smo plaćali 1.000 dolara kako bismo stigli do Grčke, nakon čega smo pješačili dijelom preko Makedonije, Srbije i Mađarske”, priča Sami, koji ističe da mu je drago što je napustio zemlju.

“Ne govorim mnogo engleski, ovdje sam počeo da učim holandski jezik i dobro mi je”, kaže 29-godišnji Sami, nasmijanog lica, prepun pozitivne energije i nade za bolji život.

Sami je već 20 mjeseci u Belgiji i čeka intervju na kojem će biti odlučeno da li on ostaje u ovoj zemlji ili će biti deportovan nazad u Afganistan. Prema zakonima Belgije, u toku dvije godine njegov status mora biti poznat, mora proći razgovor na kojem se donosi odluka da li on može ostati ili mora biti vraćen nazad.

“Ovdje sam 20 mjeseci. Ostalo mi je još četiri mjeseca da saznam da li je odgovor pozitivan ili negativan. Ne želim da razmišljam o tome kakav će odgovor biti”, kaže on.

Alfonso je iz Venecuele i u Belgiju je došao kako bi našao sigurno mjesto za sebe jer je u svojoj zemlji često bio meta prijetnji zbog velike korupcije i kriminala.

“U Venecueli sam radio za državnu agenciju koja se bavila brigom o napuštenim životinjama gdje smo sarađivali sa svim azilima u zemlji. Duže vrijeme u radu sa kolegama otkrio sam velike pronevjere i pljačke hrane, lijekova i novca koji se donirao za brigu o životinjama. Prikupio sam mnogo dokaza o tome i svaki moj pokušaj da se nadležnim obratim o ovim problemima završavao se tako što sam dobijao prijetnje i moj život je postao ugrožen, zbog čega sam morao da napustim zemlju”, priča Alfonso.

Nije mogao letjeti iz Venecuele, već se odlučio da putuje iz Kolumbije i tako je stigao u Belgiju.

“Nedavno sam dobio petogodišnju boravišnu vizu u Belgiji, preselio sam se u gradić 20 kilometara od izbjegličkog centra i biću bliži svojoj kćerki koja je sa mojom bivšom suprugom došla u Gent prije dvije godine”, kaže Alfonso, koji želi da se zaposli i počne samostalni život.

Dolaze i ljudi sa Balkana

U jednom izbjegličkom centru nedaleko od centra Briža nalazi se romska porodica iz Beograda.

“Došao sam da probam ovdje dobiti papire. Nadam se da će odgovor biti pozitivan, imam šestoro djece i zbog toga se nadam da će me primiti. Ova mlađa ovdje ide u školu i uči jezik”, kaže Nemanja, koji je u Belgiju došao sa suprugom i šestoro djece.

Ukoliko ne dobije boravišnu vizu, kaže, probaće da se prijavi u Holandiji.

“Prije sam bio u Njemačkoj, sa mojom prošlom ženom, ali nisam dugo ostao”, ispričao je on i dodaje da je sreo puno ljudi sa Balkana.

Pomoć izbjeglicama u BiH i Belgiji

Terapeutska organizacija Crea Thera prije devet godina započela je razne vrste terapeutskih radionica širom Bosne i Hercegovine, najviše u Srebrenici i Sarajevu.

Muzički terapeut Thomas Deleu u BiH je došao prije gotovo deset godina, gdje je oženio bh. glumicu Nelu Đenisijević, sa njom dobio sina i odlučio da život nastavi u Brižu u Belgiji.

“Bilo je divno živjeti u Bosni i Hercegovini, mislio sam da tu mogu ostati zauvijek. Kada smo dobili sina sve je postalo drugačije. Uvidio sam mnogo nedostataka za njega u Bosni, a koje može da nadomjesti u Belgiji”, priča Deleu, koji je došao u posjetu svojoj drugoj kući, zajedno sa porodicom, u Sarajevo i Srebrenicu.

Kroz svoj život u BiH, zemlju je doživio u najboljem svjetlu, ali kaže da je korupcija ono što koči njen razvoj jer posjeduje ogromne resurse i potencijale.

Prošle godine odlučio je da se vrati u svoju zemlju gdje je posjetio nekoliko izbjegličkih centara u okruženju i stečeno iskustvo iz BiH mogao je da iskoristi i u radu sa izbjeglicama.

“Ovi ljudi prošli su pakao da dođu do Evrope nakon čega se njihov život vrti u dvije godine i pitanja kada će ih pozvati na razgovor, da li će odgovor biti pozitivan i da li će njihov život ponovo početi ili će biti deportovani nazad”, priča Deleu i objašnjava zbog čega je izabrao da radi sa ovom grupom ljudi.

“Imao sam priliku da radim sa raznim ljudima, različitim kulturama i pričama koje donose ti ljudi. Mislim da svako od njih zaslužuje priliku za novi život”, kaže on.

Povodom dana Crea There, održan je javni događaj na kojem su učestvovali prijatelji organizacije, saradnici i građani Briža. Na festival su došli i ljudi iz dva centra, izbjeglice i zaposlenici, koji su izveli nekoliko pjesama nastalih na muzičkim radionicama koje priređuje Deleu.

“Bilo je divno vidjeti sve te ljude zajedno na jednom mjestu i van zidova izbjegličkih centara kako sviraju i pjevaju, razgovaraju sa drugim ljudima. Ovaj dan za mene je poseban jer pokazuje koliko je važan rad sa izbjeglicama i koliko im znači muzika”, kaže Deleu.

U Belgiji i Holandiji postoje studijske grupe koje školuju muzičke i druge terapeute. Deleu je jedini muzički terapeut koji radi sa izbjeglicama u Belgiji.

Adekvatan pristup traumi

Zbog bojaznosti i sve većeg broja izbjeglica prilikom razgovora i ispitivanja često se vrši ponavljanje pitanja na koja se obično dobijaju drugačiji odgovori, što istražnim organima stvara sumnju da ljudi lažu.

Anne van den Ouwelant iz Holandije je umjetnička terapeutkinja i ekspert za traumu, sa višegodišnjim iskustvom u radu u Brazilu, ali i drugim kriznim zemljama.

“Osobe koje nekoliko sedmica, mjeseci putuju iz ratne zone prema Evropi često su pod traumom i nemaju jasnu sliku kako je njihovo putovanje teklo, određeni fragmenti nedostaju i nisu jasni. Zbog toga sve češće nemaju iste odgovore kada odlaze na razgovore za dobijanje privremene vize ili prolaze ispitivanja, jer njihov mozak ne može da analizira situaciju, što obično ljudima koji ih ispituju stvara konfuziju i sumnju u njihove iskaze”, objašnjava Van den Ouwelant.

Ona kaže da je u Holandiji praksa da uz ljude koji ispituju budu i osobe sa poznavanjem traume jer im je cilj da se trauma smanjuje, za šta im trebaju stručnjaci.

Izvor: Al Jazeera