Kad zločince zovu demokratama, a aktiviste fašistima

Vlast koja ima ovakvu opoziciju ne treba, još koju godinu, da se plaši za svoju budućnost, piše autor bloga (Inicijativa mladih za ljudska prava)

Za samo nedelju dana, u gustom rasporedu snegom, ledom i propagandom zatrpanoj mučenoj Srbijici, dva mestašca što im se imena rimuju – Raška i Beška, jedno na rubu “južne” pokrajine a drugo u srcu Srema, u severnoj srpskoj pokrajini postala su najfrekventije pominjana u javnosti. Da im čak ni reč Dodik nije bila konkurencija.

Javna učestalost pominjanja, naravno, obilovala je i banalnostima i nekompetentnostima, pa je bilo primera da su i u ozbiljnim osvrtima na čudne događaje u njima, jezički sladokusci skrenuli pažnju da onaj padež koji odgovara na pitanje “gde se to desilo” ne glasi – u Raškoj, nego u Raški.

Međutim, ne povezuje jezičko čistunstvo ova dva imena već, uz sve površne razlike, velika dubinska sličnost dve najnovije političke afere. A obe su otvorile pitanje politikantske zloupotrebe osnovne logičke “igre” uzroka i posledica. Potom, šta je stvarna provokacija, a šta vlasti priznaju za provokaciju?

I na kraju, slučaj ove druge od dve “ške”, još jednom je, ali ovoga puta na velika vrata, uveo temu manipulacije – fašizmom.

Zgužvani transparent i ‘zgužvani’ aktivisti

Dobro, za Rašku znamo. Ona se ovih dana proslavila po tome što je tamo, na samoj granici sa najsevernijom kosovskom opštinom Leposavić, premijer Aleksandar Vučić, japajaovski hrabro i mirotvorački zaustavio onaj etnokičerski voz kad su mu kosovski specijalci pripretili da “nema da uđe” u Mitrovicu (još i Kosovsku i, pride, Severnu).

A u Beški desilo se sledeće… Prepričaćemo sa stavom, jer je objektivnost u interpretaciji događaja već ukinuta saopštenjima vladajuće stranke i Ministarstva unutrašnjih poslova.

Tamo je lokalna organizacija SNS organizovala tribinu na kojoj je glavni govornik bio Veselin Šljivančanin, za ratne zločine odležali haški osuđenik. Devetoro aktivista Inicijative mladih za ljudska prava, međutim, zazviždalo je govorniku, izašlo ispred “glavnokomandujućeg” stola i razvuklo transparent na kome je pisalo: “Ratni zločinci da ućute da bi se progovorilo o žrtvama”.

Obezbeđenje tribine je, dok se Šljivančanin smeškao kroz brkove, transparent zgužvalo, zgužvala se i publika oko mirovnih aktivista, zbog čega su, od cinizma, oni “možda udarali u vrata” i zaradili podlive.

Po njihovom svedočenju (i još nekim snimcima sudeći) kasnije su kroz hodnik krupni momci iz obezbeđenja počeli da “gužvaju” i same aktiviste, a neke, kažu, i šutiraju po podu, lome im delove automobila kojim su bežali. Svi su povređeni, a dvoje teže, pa su im povrede sanirane u beogradskom Urgentnom centru.

Reakcije na ovaj događaj u javnosti bile su brojne. Iz tzv. civilnog sektora i demokratski nastrojenih krugova osuđena je brutalnost “tribinaša”, postavljano je pitanje kako to da je policija ispitivala “tučene”, a ne i one što su tukli. Iz redova vladajuće Srpske napredne stranke, organizatora tribine, stigla je protivrečna intonacija, ali su po njoj svirali i oficijelni državni organi.

Aktivisti Inicijative su ne samo optuženi za provociranje incidenta, što je u logici uzrok – posledica jedino tačno, ali odgovornost za brutalnost prema njima okrenuta je naglavce. “Pronađeno” je da su oni, ne samo u gužvi dobijali svoje hematome, eto možda, “udarajući o vrata”, nego da su i oni “pravili hematome” mirnoj publici što se divi Šljivančaninu.

Tako u saopštenju ministra policije Nebojše Stefanovića ima i podatak da je “novinarka Televizije Sremska prijavila policiji da su je povredili ti ljudi, kao i da je još nekoliko osoba prijavilo lakše povrede”.

Fašizam na vrhu manipulacije i beščašća

Najviši domet manipulacije, beščašća i potpune deformacije činjenica koje treba da dovedu do istine što su se zakovitlali u “slučaju Beška”, međutim, dostignut je već na samom njegovom početku. Bukvalno, u trenutku dok je direktorka Inicijative iz prostorija policije davala medijima izjave o događaju i povredama aktivista, u cyber prostor je uletelo saopštenje SNS-a.

U njemu se bezobrazno koristi “pravo prve mračne noći“ da prvi izgovore krupnu i jezivo optužujuću reč – fašizam.

“Grupa huligana prekinula je večeras tribinu … i brutalno uznemirila učesnike… građane koji su mirno i dostojanstveno slušali govornike. Toj grupi huligana nije bilo dovoljno što su na najbrutalniji način pokušali da spreče slobodu govora, što su se nasilnički isprečili ispred govornice, razvili svoje propagandne transparente, histerično duvali u pištaljke, već su izbeglicama iz Krajine psovali srpsku majku i vikali im da su zločinci. SNS poziva nadležne državne organe da privedu pravdi pomenute fašiste i obezbede red i mir, kao što pozivamo i sve nadležne institucije da reaguju i zaštite slobodu govora i mišljenja u Srbiji”, piše u saopštenju.

U daljem sledu slučaja ponavlja se niz falsifikata, zamagljivanja stvari. Sve, naravno, po obrascu koji se može čitati kako iz pomenute ministrove rečenice, tako i iz očekivane činjenice da će reagovati zaštitnik građana Saša Janković da bi, dabome, i on bio svrstan među kolovođe fašizma.

Upredanje po Rišeljeovoj mustri

Na desetine ovakvih manipulativnih afera poslednjih godina teklo je rukavcima koji su premrežili Srbiju, ali ovo ispovrtanje teških optužbi za fašizam onih koji su prebijeni zahteva da se pogleda kako izgleda sama mat(r)ica vladanja manipulacijama. A na to se poglavito svodi i najizrazitije svojstvo i učinak srpskih vlasti.

Dakle, najpre se izvrću ili selektivno upotrebljavaju i po potrebi pojačavaju ili oslabljuju činjenice i kadgod je to moguće šibicarski izmešaju uzroci i posledice.

Dok, uzmemo li primer “rime” Raška – Beška, voz na Kosovo upućen i tamo zaustavljen nipošto nije bio provokacija za Prištinu, ovde je “brutalno razvijanje transparenta” bilo provokacija fašista čije su posledice bile ne njihovo prebijanje, nego povrede “mirnih i dostojanstvenih” građana.

Druga odlika vučićevskog propagandnog rada i u stranci i u državi liči na Rišeljeovu mustru koja u srpskoj aferaškoj stvarnosti glasi – šta god da se desi ili svako dešavanje koje sami proizvedemo, pretvorićemo u svoju prednost.

Kad je ovaj isti autor u tekstu o kosovskom vozu pomenuo da ima simbolike u tome što su, kako je objasnio premijer, borna kola na Jarinju bili tipa “kobra”, isto kako se zovu i vojnih specijalci koji su pre dve godine o Paradi ponosa pratili braću premijera i aktuelnog gradonačelnika Beograda – reč je upravo o tome. Šta god bilo izmislićemo prednost: i ako voz sačekaju “kobre” i ako braću u pratnji “kobri” pretuče Žandarmerija, “bata” će to znati da uprede (spinuje) za javnost.

Nisam znao, lažu me, a da sam znao…

Nadalje, u tom nameštanju prednosti, u čemu je Aleksandar Vučić najveštiji, koristi se učestalo ponavljanje jedne iste ocene ili mantre, ili pak ponavljanje niza potpuno protivrečnih za sluđivanje javnosti.

Evo, kako je primerice, priča o “molerisanom vozu” gde je mantra bila “neću da dozvolim da ubijaju Srbe” splasnula i preinačena u razgovoru sa visokom predstavnicom EU [Federicom Mogherini] onomad u Davosu.

“Rekao sam da ne podnosim zamenu teza u kojoj ceo svet tobože priča o vozu, a voz niko od Albanaca nije ni video. Voz apsolutno nijedan Albanac nije mogao ni da vidi, ni da čuje, ali su zato svi Srbi na severu Kosova mogli da vide 17 oklopnih vozila i duge cevi”.

Tako je sam Vučić interpretirao svoje reči pred sagovornicom, naglašavajući da je on voz zaustavio, ali ne osvrćući se na to da je on i bio uzrokom “pokreta trupa”, kako je neko odveć lojalan nazvao onih 150 specijalaca.

Za ovakve propagandne lupinge u kojima prvobitna ili prethodna “istina” uopšte ne mora da bude u vezi sa potonjom, Vučić koristi i poseban vid zloupotrebe odanih mu saradnika koji ga o nečemu nisu obavestili.

U slučaju kosovsko-raškog voza on reče da nije znao da je tako ilustrovan (Bože, ima li nešto što on ne zna?). Ispalo je da Marko Đurić, “v.d. kancelar” za Kosovo nije Vučića obavestio, pa je odgovornost prebačena na mladog SNS-ovog lava. Isto kao u slučaju Đurićevog istrčavanja povodom Trepče.

Takođe, čuli smo recimo i da su iz petrohemijskog kompleksa premijeru tada slali “lažne podatke”, a da toga nije bilo… BDP bi bio najveći u svemiru, a deficit najniži od vinčanskih vremena.

U poznatom slučaju pada helikoptera, uz sva vrdanja i proceduralne zamke i aporije, za mase prijemčiva mantra je bila “spasavanje bebe”. U presedanu Savamale da bi se prekrio i zaboravio, sam Vučić je izgovorio niz kontradiktornih ocena od toga da su “rušili idioti” (i zašto po noći kad bi on po danu), preko odgovornosti “samog vrha gradske vlasti”, pa do mantre da su rušene nevažne barake. A da su simbol protesta, žutu patku, Srbiji kao i Brazlu uvalili strani faktori. I ambasadori. I onda je s američkim morao da se gladi konflikt.

Šljivančanin redovno na tribinama

Za manipulativno stvaranje ovakvog duhovnog, društvenog i, konačno, političkog konteksta nije naodmet reći i sledeće. Iz Beške. Naime, ovom prilikom se obelodaniilo da Veselin Šljivančanin, koji je po odležanoj kazni “slobodan čovek”, i nesporan čak i po mišljenju bivšeg člana Vrhovnog suda Zorana Ivoševića, te mu se ne može braniti govor na tribinama, nije na onim SNS-ovskim prvi put.

“Mirnim i dostojanstvenim građanima” pred kojima se mora “zaštititi sloboda govora” obraćao se on više puta u organizaciji stranke na vlasti. I imao je (u Vršcu) i ovakve slobodarske poruke da su “Aco Vučić i njegov brat Andrej čestiti građani”, te da on posebno želi da “nastavimo da pomognemo našega vođu, gospodina Aleksandra Vučića i da mu omogućimo da što bolje i uspešnije vodi Srbiju… vode nas čestiti ljudi, rodoljubi i patriote … koji ne kleče i ne klanjaju se. I ne sluša šta će mu narediti stranac”.

S druge strane, pominjana “misao” predsednika Opštine Inđija o tome da aktivistima Inicijative nije bilo lako da se probiju kroz špalir od 150 ljudi i da su se možda udarali o vrata u toj gužvi, veoma podseća na izjavu iz devedesetih još jednog sada “slobodnog čoveka”.

Posle jednog konfrontirajućeg nastupa na televiziji, Vojislav Šešelj i bodigardovi su isprebijali i polomili nos verbalnom oponentu, advokatu Nikoli Baroviću. Vođa radikala se potom smejao i objašnjavao da Baroviću niko nije kriv što se “okliznuo na koru od banane”. Između tog okliznuća i sadašnjih hematoma iz sudara aktivista sa vratima prošlo je četvrt veka. Ali, kao da nije.

Doduše, možda građanska Srbija drugačije, odnosno pogrešno, zamišlja tu Evropu u koju je vode oni koji organizuju ovakve demokratske tribine, koji priređuju svoje sitne “paljevine Rajhstaga” tako što izmišljaju “brutalno razvijanje transparenata” i “psovanje majke izbeglicama”. Možda ona, ta Evropa, eto posle izbora za predsedavajućeg parlamenta čoveka iz Berlouskonijeve stranke po kojoj je u Srbiji nazvana stranka Bogoljuba Karića, koalicioni partner SNS-a, neće baš pružati mnogo šansi da “progovore žrtve”.

Kao što postaje sve rigidnija prema izbeglicama. I drugima. U tom slučaju SNS je – u pravu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera