Kada će Iran napustiti Bashara al-Assada?

Postoje tri scenarija koji bi mogli natjerati Iran da odbaci Assada, smatra Burai (EPA)

Piše: Ahmed al-Burai

Iran je neosporno najvažniji saveznik sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Assad bi bez Irana bio svrgnut prije više godina. Iranski režim je politički podržavao Assada tako što nije odustajao od svoje jasne crvene linije, kojom se poručivalo da Assada niko ne bi smio natjerati da se odrekne svoje pozicije u bilo kojem tranzicijskom periodu.

Također ga je vojno podržavao tako što ga je snabdijevao vojnim arsenalom i finansijskom podrškom, što ga je održalo na vlasti. Konvencionalna mudrost kaže da bi za Iran bilo zaista teško da se odrekne svog prijatelja u Siriji, ali ipak, gledajući sa pragmatičnijeg stajališta, Iran bi se sigurno kladio na nekoliko konja i gotovo sigurno se priprema za Siriju bez Assada.

Postoje tri moguća scenarija koja bi natjerala Teheran da konačno napusti Assada.

Prvi i vremenski najbliži scenarij je onaj u kojem Rusija odluči da promijeni svoju strategiju u Siriji. Intervencionistička politika Rusije, glavnog saveznika Irana, bila je teoretski ključni razvoj događaja u korist iranskih ambicija u regiji.

Ipak, to je dovelo do prijetnje po monopolističke vizije Irana za Siriju. Nedavno je djelovalo da Rusija ima glavnu riječ u procesu donošenja političkih odluka koje bi eventualno mogle ugroziti ključne iranske interese.

Bolji odnosi

Sa druge strane, rusko-turski odnosi su se postepeno popravili. Rusija i Turska su veliki igrači sa kontradiktornim stavovima u vezi sukoba u Siriji. Rusija je vojno pomagala Assada i pomogla mu da ostane na vlasti, dok je Turska podržavala pobunjeničke grupe kako bi one svrgnule Assada.

Kada su se nedavno Recep Tayyip Erdogan i Vladimir Putin sastali u Sankt Petersburgu, kako bi okončali devetomjesečni spor nastao rušenjem ruskog borbenog aviona,  jedna od tema razgovora je bilo pronalazak političkog rješenja za okončanje aktuelnog sukoba u Siriji.

Nažalost, skorašnji razvoj događaja u Halepu je razotkrio neuspjeh dvojice lidera da približe svoje fundamentalno različite stavove kako bi našli zajednički jezik za političko rješenje.

Unatoč neslaganju, još postoji ozbiljna šansa za postizanje konsenzusa. Putin bi trebao ovog mjeseca posjetiti Tursku kako bi obnovio poslovne veze, ali prije svega kako bi se razgovaralo o sirijskom ratu.

Putanje turske vanjske politike je zabilježilo značajne pomake koji će uskoro pokazati drastične promjene u savezništvima te zemlje. Obamina administracija je opetovano zanemarivala regionalne perspektive Turske i pozivala Tursku da djeluje jednostrano kako bi zaštitila svoje strateške interese.

Opsesija Irana

Drugi neizbježni razlog za napuštanje Assada je rastuća opsesija Irana za širenjem na Bliskom istoku. Ekspanzionistička politika iranskog režima na Bliskom istoku nije tajna i novost i to može natjerati Teheran da promisli o svojoj politici u Siriji za dobrobit drugog sna.

Fatalna greška Irana leži u tome što neće shvatiti da je strategija te zemlje u zabludi, jer taj ekspanzionistički žar tjera Teheran da se previše raširi na cijeloj regiji. Ne uspijeva da shvati da te strategije nisu dobrodošle niti među Arapima niti u Turskoj.

Ambicije Irana u Zaljevu, i uglavnom u Saudijskoj Arabiji, neupitne su. Napetosti između te dvije zemlje su rasle i slabile. Međutim, dijagonalni pomak u njihovim odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama će vjerovatno predstavljati ključni događaj u nadolazećoj eri na Bliskom istoku.

Niko ne može tek tako ustvrditi da je Washington odbacio svoje 70-godišnje strateško savezništvo sa vladajućom saudijskom porodicom. Međutim, otkad ih je Obama nazvao “takozvanim saveznicima”, Saudijci su sumnjičavi u vezi posvećenosti Washingtona Rijadu. Saudijci se smatraju degradiranim, dok se Washington priprema da ih zamijeni Irancima.

Bez obzira na njihovo prividno neprijateljstvo, Teheran bi mogao uskoro postići sporazum sa Washingtonom čisto kako bi realizirao svoj san na Bliskom istoku. To može značiti napuštanje Assada, baš kao što su se odrekli i bivšeg iračkog premijera Nourija al-Malikija – ali, nema sumnje da se Iran nikad neće odreći svojih planova za Siriju.

Kompromisni kandidat

Kao način za rješavanje ove dileme, Iran bi mogao potražiti kompromisnog kandidata kojeg će prihvatiti većina svjetskih sila. Nema štete ako taj kandidat potiče iz kršćanske manjine ili etičkih Druza. Najvažnije od svega je to da će Iran osnažiti svoje odnose sa takozvanom “dubokom državom”, odnosno moćnim snagama unutar obavještajne agencije i ostataka sirijske vojske.

Treći scenarij će se pojaviti ako se procijeni da je Assadova uloga zaštitnika iranskih interesa u Siriji osuđena na neuspjeh, a da su iranske strategije u Iraku, Jemenu i Libanu i dalje netaknute. Teheran će iskoristiti šiitske posrednike i proiranske oficire u sirijskog vojsci da proširi svoju kontrolu nad mediteranskom obalom kako bi osujetio svaki pokušaj za ujedinjenje Sirije pod sunitskom antiiranskom vladom.

Sredinom septembra 2015. godine su objavljeni prvi izvještaji o dolasku novih odreda Iranske revolucionarne garde u Tartus i Latakiju na zapadu Sirije.

Na kraju, misija Irana preoblikuje postassadovsku Siriju na stil vladavine koji podsjeća na one u Libanu i Iraku. Ali, neka ne bude zabune, nijedna šema ne može zanemariti varijablu “nacije” koja traži slobodu. U konačnici, sirijski narod je taj koji će odlučiti o svojoj budućnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera