Kada je Broz crn, Tuđman je bijel

Piše: Josip Antić

Sjećate se Josipa Broza, rečenog Tito? A Franje Tuđmana?

Prvi je umro prije punih 34 godine, drugi prije 15. U Hrvatskoj ih se sjećaju, što nije nikakvo čudo, i u drugim zemljama spominju se kao osobe koje su svojim djelovanjem obilježili presudne trenutke državne i narodne povijesti.

Ne čini se to samo zbog i tijekom obljetnica, sjećanja uglavnom iskrsnu kampanjski, hoću reći, svako malo netko spomene jednog ili drugog. A ponekad i zajedno.

Pritom nije problem kad o tim povijesnim osobama govore političari (iako je diskurs povjesničara najprimjereniji, ali za takav nedostaje još puno činjeničnih fragmenata); stvari se počinju zapetljavati kad svoj, u pravilu jednostran govor o predšasnicima, predstavljaju kao istinu koju bi poput vjernika trebali prihvatiti svi članovi društva.

Nije dakle riječ o Titu i Tuđmanu, nego o ideologijama skrojenim na odabranim dijelovima djelovanja jednog i drugog.

Primjera je mnoštvo. U načelu, o vođi oslobodilačke borbe tijekom Drugog svjetskog rata na teritoriji bivše Jugoslavije, profesionalnom revolucionaru i komunisti govori se isključivo ili kao o prototipu antifašiste i najvećem sinu naroda i narodnosti ili kao o totalitaristi i najvećem zločincu na ovim prostorima.

Kad je Broz crn – Tuđman je u pravilu bijel, kad se ocrni Tuđman, Tito odmah dobije svetačku oreolu. Naravno, s petokrakom.

To što je Tuđman bio partizan, Titov general, to što mu je sam Tito porukom „Tuđmanu ne pakovati“ tijekom progona 1971. dao poseban povlašten tretman i napose to što je Tuđman do kraja života njegovao poseban odnos prema liku i djelu Zagorca iz Kumrovca, za takav pristup potpuno je nevažno.

Titova bista u predsjedničkom uredu

Tako je, primjerice, početkom prosinca u sam osvit zagrijavanja za izbore za hrvatskog predsjednika, odvjetnik Vladimir Gredelj uputio Ustavnom sudu kaznenu prijavu protiv aktualnog predsjednika Ive Josipovića i to radi ocjene ustavnosti držanja Titove biste u Uredu predsjednika Republike.

Kad je Broz crn – Tuđman je u pravilu bijel, kad se ocrni Tuđman, Tito odmah dobije svetačku oreolu. Naravno, s petokrakom

Kako je objasnio u priopćenju medijima, kaznena prijava podnesena je ”zbog činjenice da držanjem biste Josipa Broza Tita, Ivo Josipović postupa protuustavno, pribavljajući pri tome imovinsku i neimovinsku korist čime su ispunjena bitna obilježja kaznenog djela iz članka 291. st.2. Kaznenog zakona – zlouporaba položaja i ovlasti”.

Bista je inače stajala u Uredu još u danima kad je u njemu boravio Franjo Tuđman, kojeg Gredelj dok je prvi predsjednik države bio živ nije tužio, pa priču ovdje navodim tek kao ilustraciju principijelnosti.

Tek nešto ozbiljnije valja ipak uzeti izjave koje je tijekom prosinca (zgodilo se da u tom mjesecu pada obljetnica Tuđmanove smrti i početak kampanje) u javnost pustio Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a.

Po Karamarku (za kojeg je Tito zločinac) „Franjo Tuđman najveći je Hrvat 20. stoljeća“, ostvario je san naših pradjedova, a takvo mišljenje ne dijeli aktualna vlast pa je, kaže, vrijeme za ozbiljne inventure“.

Po njemu u Hrvatskoj je na djelu „detuđmanizacija“, a za nju, po njemu, nije zaslužna samo sadašnja vlast jer je (ta detuđmanizacija) „bila na djelu i u HDZ-u prije dvije godine“ (u stranci je, tvrdi, prestala tek kad je on došao na njeno čelo).

Sad kad je, prema vlastitom viđenju, nanovo „kroatizirao i tuđmanizirao HDZ“, najavio je vrijeme da isto obavi i u državi. Učinit će to tako da će po dolasku na vlast „verificirati ulogu i djelo dr. Franje Tuđmana u školskim udžbenicima, a u hrvatski Ustav uvesti pojam tuđmanizam“.

Uvođenje „tuđmanizma“ u Ustav 

Inicijativa koju, ako ćemo po demokratskim uzusima, nije baš lako provesti (treba najprije dobiti izbore, potom ostvariti dvotrećinsku većinu Saboru za mijenjanje Ustava, a i otvoriti stručnu raspravu među povjesničarima i prosvjetarima o „verifikaciji“), znakovita je i to na više razina.

Na osobnom – psihološkom, svakako je za zapaziti da ideja za „tuđmanizacijom“ dolazi od Tomislava Karamarka, koji je bio među prvima koji su radili na „detuđmanizaciji“.

U slučaju da se Karamarkova najava uvođenja „tuđmanizma“ u Ustav dogodi, Hrvatska će se u svjetskoj ustavnopravnoj praksi naći u društvu Sjeverne Koreje 

Koga sjećanje slabo služi, Karamarko je bio šef izbornog stožera u kampanji Stjepana Mesića, a on je prvi pokrenuo val kritičkog (ali i neukusnog) govora o prvom hrvatskom predsjedniku.

Karamarkova najava uvođenja „tuđmanizma“ u Ustav po načinu mišljenja nije daleko od onih koji su svojedobno formulirali koncept „titoizma“, za masovne potrebe zapakiran u parolu „I poslije Tita – Tito“. 

Kako Karamarko namjerava formulirati ideju „nakon Tuđmana – Tuđman“, javnost još nije uspjela doznati, ali su ljubitelji političkih bizarnosti već uspjeli propitati globalni doseg takva nauma.

U slučaju da se to dogodi Hrvatska će se u svjetskoj ustavnopravnoj praksi naći u društvu Narodne Demokratske Republike Koreje. Naime tvrde, samo se u Ustavu te zemlje još koriste ideje koje Karamarko zagovara. Riječ je o drugu Kim Il-Sungu.

Budući da su i Tuđman i Karamarko političari, zanimljivo je povući i ovu paralelu među njima: dok je Tuđman u odnosu na vrijeme koje je djelovao činio korak naprijed, Karamarko u odnosu na svoje vrijeme čini korak nazad.

Budući da  je po struci profesor povijesti, njegov prijedlog zanimljiv je i sa stručne strane. Proglašavanje bilo koje osobe „najvećom“ jezik je koji historiografija odavno ne koristi jednostavno zato jer je – neistinit.

Hrvatski perec s Bosnom u trbuhu

Povijesne osobe imaju važnost i utjecaj (Tuđmanov je za formiranje hrvatske države neupitan), ali i oni djeluju u sklopu zajedničke povijesne kaše.

Tek kad ona provrije, a steknu se ostali uvjeti (Tuđman bi rekao „silnice i sastavnice“) moguće je da djelo uspije. I to naravno u zajedništvu s drugima.

Ideja o „tuđmanizmu“ ima još jednu manu – kao i ona o „titoizmu“ zadržava se samo na jednoj, „svijetloj“ strani djelovanja povijesnog lika. U slučaju Tita to je antifašizam (prije svega bila je to borba  protiv tuđina, o sustavima partizani nisu imali kad razmišljati – ako nisu bili komesari) o totalitarizmu, križnim putovima, Golom otoku, teškom kršenju ljudskih prava ni riječ.

U slučaju Karamarkova viđenja Tuđmana to je stvaranje države – o ozbiljnim i u mnogome teškim propustima u prakticiranju vlasti i razvoju društva niti slova.

Proglašavanje bilo koje osobe „najvećom“ jezik je koji historiografija odavno ne koristi jednostavno zato jer je – neistinit

Je li tuđmanizam ideja „pomirenja komunista i ustaša“ (totalitarizmi se ne mogu miriti), je li ideja o „povijesnim granicama“ (priča o „hrvatskom perecu s Bosnom u trbuhu“), je li tuđmanizam ideja o „200 hrvatskih bogatih obitelji“, je li tuđmanizam pljačka privatizacije ili nepravodobno procesuiranje zločina počinjenih s hrvatske strane? 

Ako je pak temeljna ideja poruka novim naraštajima o baštini iz prošlosti, onda bi jedina ispravna poruka bila da od Tita i Tuđmana, barem oni koji žele živjeti i razvijati demokratsko društvo zapravo nemaju što naučiti, osim onoga što demokraciji ne priliči.

Crveni, žuti, zeleni vragovi

Dok je kod Tita stvar od prve jasna: on priznaje sud samo svoje partije (naravno, kad joj je prethodno dostavio svoje mišljenje), kod nekritičkih apologeta Tuđmana demokratski propusti se smatraju nevažnim – „jer on nam je donio višestranačke izbore“.  

Njima nije važno što demokraciji, primjerice, ne priliči na dan uoči donošenja zakona kojim se to zabranjuje povlašteno kupiti vilu u Nazorovoj, što je Tuđman učinio. Ne pristoji ni vlastitog sina postaviti na čelu tajne službe.

Nedemokratski je više puta ne priznati volju birača, kao što je to činio u slučaju  gradonačelnika Zagreba. Autokratski je bijesno tražiti od policije da rastjera mirne demonstrante koji su podržavali Radio 101. 

Naposljetku, ne pristoji neistomišljenike doživljavati kao „crvene, žute, zelene vragove“, „Jude i piskarala“. Svi ti postupci dio su Tuđmanove političke osobnosti, jednako tako kao i oni neupitno pozitivni.

Ako to sve zapišemo, bojim se da bi hrvatski Ustav mogao postati najdeblja takva knjiga na svijetu.

No, sumnjam da će se Karamarkova prijedloga, kad prođu izbori, tko još sjećati. Osim ako kome opet zatreba prizivanje snažne patrijarhalne, persone a sve u svrhu prikrivanja vlastitog nedostatka.

Za sve ostale – život ide dalje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera