Kada šef postane ‘veliki brat’

Mnogi radnici nisu svjesni da šefovi mogu čitati privatne mailove (Partneri Srbija)

Većina rumunskih radnika koji ujutro upale kompjutere zaboravljaju na činjenicu da njihovi šefovi ne samo da mogu pratiti koje web stranice posjećuju, nego i mjeriti koliko tačno vremena provode radeći, a koliko pretražujući internet.

Još više brine to što skoro niko ne shvata da poslodavac, s pravim softwareom, može presresti privatne mailove poslane sa ličnih računa kao što su Gmail ili Yahoo.

„Zaposlenici bi trebali biti svjesni da sadržaj njihovih e-mailova može biti pročitan“, kaže zaposlenik informatičke kompanije iz Bukurešta Netsec Ineractive Solution, koji nije želio da bude imenovan.

„Nažalost, iako su prvobitno dizajnirani da budu konstruktivni, IT alati za praćenje počeli su se koristiti više za privatne nego za profesionalne ciljeve. Govorimo o ucjeni ili čak maltretiranju.“

Netsec procijenjuje da više od 40 posto multinacionalnih i velikih kompanija koje rade u Rumuniji koriste specijalistički software kako bi pratili protok informacija u firmi, uključujući ono što bi zaposlenik mogao napisati u mailu ili skinuti na USB memoriju.

Tajni nadzor radnika, koji je zabaranjen prema zakonima EU, sporno je pitanje i u drugim evropskim državama, posebno u Njemačkoj, gdje su kompanije prisiljene da plate višemilionske kazne, a zakonodavci raspravljaju o novim zakonima koji će regulirati privatnost na radnom mjestu. 

Mnogi ljudi u Rumuniji prozvali su svoje šefove ne samo zbog toga što ilegalno skupljaju informacije o njima, nego što te informacije koriste protiv njih. 

Ucjene šefa

Nijedan rumunski zaposlenik ne želi otvoreno pričati o nadzoru radnog mjesta, bojeći se da će ovo ugroziti njegovu ili njenu poziciju i označiti kao osobe koje stvaraju probleme.

Jedna žena tvrdi da je bila prisiljena dati otkaz nakon što je šef pristupio njenim privatnim mailovima koje je slala prijatelju, a u kojima kritizira svog menadžera.

Nakon što ju je šef pozvao na razgovor, pokazao joj je njene privatne mailove i rekao da bi bilo najbolje da ode. Budući da su joj poslodavci zaprijetili da više nigdje neće raditi, odlučila je da prihvati malu otpremninu i ode.

Drugi primjer govori kako je čovjeka, koji je oženjen, ucijenila šefica nakon što je otkrila da ima aferu s kolegicom. Menadžerica je za ovo saznala nakon što je presrela njihov razgovor na Yahoo! Messengeru koji je snimljen programom za nadzor kompjutera.

On tvrdi da ga je nakon toga šefica natjerala da obavlja zadake koje nije želio, pod prijetnjom da će otkriti njegovoj ženi da je vara. Kada je napokon odbio da to radi i napustio svoju poziciju, šefica je nazvala njegovu ženu i sve joj ispričala.

U oba ova slučaja zaposlenici tvrde da nijednom nisu bili obaviješteni da se njihova komunikacija, i privatna i poslovna, nadgleda.

Dok je legalno da poslodavci nadziru radnike i koriste kompjuterske programe za to, oni su prema zakonima EU te nacionalnom zakonu obavezni obavijestiti zaposlenike o tome. S druge strane, zaposlenici moraju zvanično pristati na nadgledanje. U praksi se ovo veoma rijetko dešava.

Prema zvaničnim podacima, nijedna kompanija u Rumuniji ne nadgleda svoje radnike. Ukoliko vrše nadzor zaposlenika, poslodavci prema zakonu moraju to prijaviti Rumunskoj agenciji za zaštitu podataka (ANSPDCP), međutim, do danas to nije uradila nijedna kompanija.

Rast prodaje

Ovo se čini dosta čudnim, jer informatičke kompanije, koje se bave prodajom programa za nadzor, tvrde da im posao cvijeta.

U Rumuniji je, samo za 2010. godinu, tržište ovakvih programa vrijedilo milion eura, podaci su proizvođača softwarea Amplusnet, koji tvrdi da ubrzano proširuje posao.

Rumunski ustav propisuje da je cijela korespondencija povjerljiva, ali ne definira razliku između privatne i poslovne komunikacije.

Alina Savoiu, direktorica komunikacija u ANSPDCP-u kaže: „Narušavanje komunikacije je kriminalni čin. Sve kompanije koje imaju takvu praksu krše zakon.“

Software koji proizvode kompanije kao što je Netsec prati sve aktivnosti na kompjuteru zaposlenika, ne samo prepiske, bilo privatne ili poslovne.

Šef može vidjeti svaku web stranicu koju radnik posjeti, koji sadržaj pregleda te koliko vremena provodi pretraživajući internet umjesto koristeći Excel, Word i druge offline alate. 

Mediji su povećali svjesnost o nelegalnom
nadzoru, kaže Jurczyk 

„Dosta poslodavaca vrši nadgledanje bez razmišljanja. Neki poslodavc mi kažu: ‘Pronašao sam puno zanimljivih stvari čitajući mailove zaposlenika’. I ja kažem: ‘Niste im to rekli, ne postoji legitiman razlog zašto to radite, samo špijunirate, zato prekinite s tim i uništite sve podatke koje imate’.“

„Mnoge male kompanije to rade, jer ne poznaju zakon. Ljudi su znatiželjni i žele da znaju šta drugi ljudi rade. To je ljudska priroda, ali je ilegalno“, kaže Lakeland.

Otpor Nijemaca

Nijemci su zapravo svjesni važnosti privatnosti i potrebe da se ona ne ugrožava.

Nijemci kao i njihovi istočnoevropski susjedi gaje duboko nepovjerenje prema vlastima – zbog svoje skorije historije, uključujući eru nacizma i utjecaj Stasija u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj.  

Njemačka je imala zakone o zaštiti podataka još 1970. godine te su, iako se njihovi zakoni o nadzoru ne razlikuju od ostatka EU, uveli dodatna pravila.

Za razliku od drugih država, poslodavcima je zabranjeno nadgledanje online aktivnosti zaposlenika, ukoliko pravila kompanije dopuštaju radnicima da pristupe privatnim e-mail računima ili pretražuju internet za lične potrebe s računara firme.

Međutim, još uvijek postoji nelagoda zbog količine nezakonitog nadgledanja.

Javnost je bila bijesna kada se otkrilo da je Deutsce Bahn, državna željeznica, tajno nadzirala svoje zaposlenike decenijama. Bertran Raum, direktor socijalnih usluga u njemačkoj federalnoj Komisiji za zaštitu podataka, naveo je statistiku iz 2001. prema kojoj dvije od tri kompanije nadgledaju svoje radnike.

„Mislim da se broj poslodavaca koji nadziru svoje zaposlenike od tada povećao. Mislim da je dosta od tog nadziranja ilegalno“, rekao je.

Lični bankovni računi

Kako bi se borile protiv korupcije, kompanije su rutinski ulazile u privatne bankovne račune zaposlenika i provjeravale uplate.

Te kompanije je 2009. godine kaznio berlinski Povjerenik za zaštitu podataka sa 1,2 miliona eura.

Lanac prodavnica LIDL je 2008. kažnjen sličnim iznosom za angažiranje privatnih detektiva koji su pratili osoblje, te koristili video-nadzor. Njemački mediji pratili su brojne skandale vezane za privatnost radnog mjesta i nadgledanje, u koje su bile uključene i poznate kompanije.

Jan Jurczyk, glasnogovornik drugog najvećeg njemačkog sindikata Verdi rekao je: „Više smo zahvalni novinarima, nego vlastima.“

Nakon toliko skandala, njemački parlament raspravlja o novom federalnom zakonu kako bi regulirali nadzor na radnom mjestu te se očekuje da će o tome glasati krajem 2011. godine. Međutim, niko nije sretan s predloženim promjenama.

Trenutno, kompanije moraju tražiti dozvolu i od sindikata i od radničkih sudova prije nego što instaliraju opremu za nadzor. Prema novom prijedlogu zakona, poslodavci moraju obavijestiti zaposlenike i dobiti njihov pristanak. 

Sindikati i nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima smatraju da je traženje pristanka zaposlenika pogrešno, jer radnici mogu pristati na nadziranje zbog straha od otkaza.

S druge strane, poslodavci kažu da prijedlog zakona ne riješava njihovu glavnu brigu – korupciju.

Raf Jaspers, advokat iz Belgije i autor knjige Big Brother in Europe, uvjeren je da će samo svjesnost javnosti i akcija pobijediti kršenje privatnosti koje provodi država i poslodavci.

„Biće to duga borba da se uvjere mase. Privatnost nije kao posao ili hrana, koji vam odmah trebaju ako ih nemate“, upozorio je on.

Informatički ekspert iz Romanije s početka priče, koji nije htio biti imenovan, nudi radnicima jednostavan savjet: „Nemojte zaboraviti, kada upalite svoj kompjuter niste više sami i nikakva šifra, koliko god da je komplicirana, ne može blokirati programe za nadgledanje.“

Dollores Benezic novinarka je iz Bukurešta. Ovaj članak je napisan kao dio Balkanske stipendije za novinarsku izvrsnost, koju dodjeljuje Robert Bosch Stiftung i ERSTE Fondacija u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom.