Kajtazi: Hrvatska uvozi radnike, a imamo Rome koji žive kao u 17. stoljeću

U posljednje vrijeme u Hrvatskoj je zaredalo nekoliko situacija, pa i oružanih obračuna, koje su izazvale napetosti između romske manjine i većinskog hrvatskog stanovništva – u Međimurju i Zagrebu.

Prema Popisu stanovništva iz 2011. godine, Roma je u Hrvatskoj blizu 17 tisuća, no u romskim organizacijama procjenjuju da ih na području Hrvatske živi između 38 i 40 tisuća jer se mnogi od njih izjašnjavaju kao Hrvati, Mađari, Srbi i neke druge nacionalnosti.

I u Hrvatskoj, kao i u brojnim zemljama, postoje predrasude prema romskoj zajednici, koje znaju dovesti do incidenata i napetosti.

Veljko Kajtazi, zastupnik romske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru, za Al Jazeeru govori o statusu i problemima Roma u Hrvatskoj, odnosu s većinskim narodom te kako postići zadovoljavajuću razinu integracije, suživota i kvalitete života Roma u društvu.

Romima treba posao, ne socijalna pomoć

• Pojavljuju se mišljenja u nekim sredinama da treba bolje kontrolirati sustav socijalne pomoći jer ga dio romske zajednice navodno zloupotrebljava. Ima li u takvim razmišljanjima elemenata diskriminacije u odnosu na ostale korisnike i kako to izbjeći, a riješiti problem života na socijalnoj pomoći i dječjem doplatku?

– Moje osobno mišljenje je da Romima uopće ne treba davati socijalnu pomoć, nego posao. Ne trebamo uvesti 50.000 radnika ako možemo zaposliti pripadnike romske zajednice, a možemo ih zaposliti samo ako postoji politička volja. Ako organiziramo određene natječaje od dva-tri mjeseca, mislim da bi za svakog Roma bilo posla, imajući u vidu da su Romi marljivi i vrijedni – romske kuće nije izgradio netko drugi, nego su ih izgradili sami. Oni su i tesari i keramičari i električari… Ukoliko se budu organizirali takvi neki natječaji, da se po završetku dobije certifikat, mislim da im tada ne bi trebalo davati socijalnu pomoć.

• Često ističete da su Romi najugroženija manjina u Hrvatskoj. U čemu se to najbolje ogleda i mijenja li se što po tom pitanju, na bolje ili na lošije?

– Govorim ono što su možda drugi primjećivali, ali nisu govorili. I ne samo da govorim, nego pokušavam to pokazati i dokazati. Jedna su od najugroženijih manjina, diskriminirani u svim segmentima – zapošljavanje , obrazovanje , stanovanje, zdravlje, statusna pitanja itd. To je začarani krug koji prati kompletnu romsku zajednicu. Ja do sada od institucija nisam vidio da ide nabolje i da se neke stvari rješavaju, a ne mogu se ni rješavati kad nisu u zakonskim okvirima. Sve dok ne budu bile, to neće ići onako kao što to romska zajednica očekuje, nego po želji i volji. Kad sve to bude u zakonskim okvirima, puno lakše i bezbolnije će se rješavati kompletna romska problematika. Romi na ovim prostorima ne žive od jučer, oni su ovdje više od 700 godina, a pojedina romska naselja su kao u 17. i 18. stoljeću. Mislim da na tome trebamo svi zajedno raditi, a da se na tome jako malo ili ništa ne radi.

• Jesu li prava Roma u Hrvatskoj institucionalno i legislativno zadovoljavajuće definirana i zaštićena, ravnopravna pravima drugih nacionalnih manjina, te kakva je provedba tih prava u praksi?

– Nije dovoljno. Za razliku od svih ostalih nacionalnih manjina, romska nacionalna manjina ima nekoliko strateških dokumenata – nacionalni program za Rome, Akcijski plan, donedavno smo imali Dekadu za Rome i sad nacionalnu strategiju. Od prošle godine donesen je i Operativni program za romsku nacionalnu manjinu. Toliko strateških dokumenata imamo , možda su i odlično odrađeni, ali što se tiče implementacije to je nula bodova. U njima imamo nositelje, sredstva, rokove, sve. To nam daje za pravo da se nešto od toga i učini. Ali najgore u tim dokumentima je da samo nema odgovornosti ako se to ne bude sprovelo.

• Poznato je da se Romi u društvu suočavaju s brojnim predrasudama. Ima li pomaka nabolje što se tiče prihvaćenosti i integracije Roma u hrvatsko društvo na toj društvenoj razini?

– Koliko sam vidio i koliko sam upoznat, toga nema. To sve ovisi o pojedincima. Romska naselja, naročito u Međimurju, gdje imamo najviše pripadnika romske zajednice, jako su velika, u rangu možda općine, znači više od 2.000 Roma. I onda naravno da ima određenih predrasuda jer romska zajednica je unutar naselja, a ona su udaljena. Nisu ravnopravni sa svojim sugrađanima, infrastruktura je nula bodova. Nijedna vlada nije Romima izgradila neki broj objekata, oni stambeni objekti koji su njihovi, izgradili su ih sami zahvaljujući centrima socijalne skrbi. Pa na koji način su onda ravnopravni? I onda naravno da postoje predrasude između jednih i drugih, za razliku od, recimo, tamo gdje Romi žive s većinskim stanovništvom, jedan do drugog“.

• U kojim je sredinama situacija posebno zabrinjavajuća? Poznato je da primjerice da u dijelovima Međimurja s vremena na vrijeme rastu tenzije, a sada već i lokalne vlasti kažu da prijeti eskalacija sukoba između većinskog naroda i romske manjine, primjerice u Držimurcu, gdje Hrvati tvrde da su žrtve maloljetnih delikvenata iz romskog naselja Piškorovac, zbog čega opće ogorčenje raste.

– Situacija je zabrinjavajuća u svim romskim naseljima, imajući u vidu da su sva udaljena po nekoliko kilometara od središta i da nijedna vlada do sada nije ulagala u rješavanje pitanja romskih naselja. A pokazali smo se kao socijalna, demokratska država, kad želimo nešto i možemo. Ono što mene najviše brine i pogađa jest da se generaliziraju sukobi i incidenti – kad se dogodi neka krađa, nikad se ne navede ime i prezime osobe, nego se govori o pripadnicima romske zajednice, kao i pri ostalim problemima koji se dešavaju. Kad se radi o sukobu između većinskog naroda i romske zajednice, mislim da tu sve institucije trebaju odrađivati svoj dio posla i da to ne možemo tražiti od legitimnih predstavnika romske zajednice, da smiruju ili rješavaju takva određena pitanja.

• Romi u Piškorovcu tvrde da su i sami žrtve nasilja tih svojih sumještana i sunarodnjaka te da su tražili da institucije riješe problem. Koliko nadležne institucije pomažu romskim zajednicama da se riješe takvi i slični problemi, jer devijantno ponašanje je općedruštvena pojava, bez obzira o kojim se skupinama ili manjinama radilo?

– Točno je da su Romi žrtve nasilja tih svojih sumještana. Upravo što sam rekao, generaliziraju se stvari, a većina je Roma poštenih tamo. Nedopustivo je u 21. stoljeću da se zabranjuje ulazak u neke prostore, kafiće ili neka druga mjesta, a da ne govorimo o razdvajanosti većinskog dijela i romskog stanovništva. Mislim da u tom dijelu lokalna uprava ne čini dovoljno, ne organiziraju se neka kulturna događanja gdje bi se mogli skupa s pripadnicima romske zajednice organizirati. Svi problemi koji se unutar lokalne samouprave dešavaju, mislim da bi na jedan ovakav način, uz druženje ili neke druge aktivnosti, sigurno bili bezbolniji i rješavali se na bolji način.

• Romi u Piškorovcu, primjerice, također se žale da ih većinsko stanovništvo sve izjednačuje s pripadnicima njihove zajednice koji rade probleme. Nešto slično se dogodilo i nakon nedavnog obračuna u zagrebačkom Vukomercu, nakon kojeg se također među dijelom tamošnjeg stanovništva raširio proturomski stav. Je li hrvatsko društvo tolerantno i otvoreno prema romskoj manjini samo deklarativno?

– Ne samo ja, nego i cijela romska zajednica bila je zabrinuta zbog nemilih događaja u Vukomercu i stvar koja se desila među pojednicima ne znači da mora trpjeti cijela romska zajednica. Unatrag nekoliko tjedana, recimo, nitko ne govori o Crkvi i pedofiliji i slično, nisam čuo da je netko kritizirao to. Određene predrasude prema Romima povezuju se sasvim drugačije, a kad se dešavaju ovakve stvari, onda se pokušava sve sakriti ispod tepiha.

I Romi odlaze

• Iseljavaju li i Romi iz Hrvatske, kao i mnogi drugi hrvatski građani?

– Naravno. Iz Osječko-baranjske županije ih je puno otišlo, iz Istarske i Primorsko-goranske isto tako, naročito unatrag dvije-tri godine. Sigurno ne zato što im je dobro, nego zato što ne mogu dobiti posao, zbog diskriminacije prilikom zapošljavanja. Morali su mijenjati imena i prezimena da bi dobili priliku barem da ih pozovu na natječaj. Isti primjer bio je i s kreditima i slično. Imamo velikih problema i kada dijete završi osnovnu školu i treba se upisati u neku strukovnu školu. Tada treba odrađivati praksu, a nije mogao dobiti nikakvu potvrdu za određenu praksu. A ako ne može dobiti potvrdu, onda ne može ni upisati tu školu.

• Otkud takav stav prema romskoj manjini?

– Iz više razloga. Jedan od njih je što postoje određene predrasude prema Romima, u čemu su možda i sami Romi krivi jer nisu bolje organizirani i ne čuje se romski glas. Mislim da bi tu Romi trebali biti aktivniji. Konkretno, u Hrvatskoj imamo oko pet stranaka, 33 vijeća na razini općina, gradova i županija, nekoliko krovnih organizacija i jednog saborskog zastupnika. Zar mora saborski zastupnik u svemu tome da djeluje? To je jedan od razloga zbog čega je većinsko stanovništvo takvo prema romskoj zajednici – zato što sve vrijeme Romi šute i govore: “Neka je”. Navikli su na to da ih drugi u tom dijelu tako gledaju.  

• Članovi romske manjine imali su brojne probleme s hrvatskim državljanstvom, domovnicom i dokumentima, čak i oni koji su se u ratu 90-ih godina borili na strani Hrvatske. Kakva je sada situacija po tom pitanju?

– Sada u tom smislu nemamo velikih problema jer je puno Roma otišlo u druge države. A točno je da smo imali puno takvih problema, jedan od gorih je bio što je bilo puno Roma koji uopće nisu imali dokumente. To su bili apatridi, njih oko 150. Dok je bila Jugoslavija, njima je bilo svejedno je li to boravište ili prebivalište, ta dva pojma nisu razlikovali i to je jedan od razloga koji ih je doveo do toga. Imali smo puno Roma koji su bili iz Makedonije na radu u Hrvatskoj ili nekoj drugoj republici i u trenutku kada je počeo rat izgubili su određeni status. Jako mi je žao što je bilo puno Roma koji su bili branitelji u Domovinskom ratu i koji ne mogu dobiti ili nemaju državljanstva – jedan od razloga je što imaju neke sitne prekršaje, poput krađe bicikla.

• Kako pripadnici romske zajednice mogu sami sebi pomoći u jačoj integraciji, snose li i sami možda dio odgovornosti za svoj status koji mnogi smatraju nezadovoljavajućim?

– Moje mišljenje je da bi trebalo sva romska naselja urediti na način da u romskom naselju živi i većinsko stanovništvo jer su ona takva da ni sami Romi ne žele živjeti tamo. I to bi bio najbolji način rješavanja svih problema. Onda bi Romi i sami sebi mogli pomoći – živjeli bi s većinskim stanovništvom, ne bi bilo diskriminacije ni predrasuda prema Romima i mirno i dobro bi živjeli svi zajedno. Ono gdje bi također sami sebi mogli pomoći je obrazovanje, obrazovanje i samo obrazovanje.

Izvor: Al Jazeera