Kako bi Nikolić da zatre genocid

U raspravi šta je veće - zatiranje ili genocid - lakše će se izbjegavati priznavanje genocida i tamo gdje je ustanovljen, piše autor (Jaroslav Pap / Tanjug)

Složićemo se lako – dokazi da živimo u epohi u kojoj nam evropska i sopstvena, takoreći regionalna, tehnobirokratija (zgodne li SFRJ-ovske reči) neprestano oboga(ć/lj)uju rečnik nepojamnim novotarijama. Tako u TV-izveštajima povodom nicanja (poput pečurki, posle Vladinih subvencija) sve novih i novih fabrika, direktor neće reći da se upravo ugrađuju, montiraju ili instaliraju već da se implementiraju nove mašine.

Gradske službe tokom leta “sprovode zaprašivanje odraslih formi komaraca”. Sad preko zime nije napadao dubok sneg, nema on više dubinu, nego je dobio visinu. I onda kad se “stvore uslovi za formiranje snežnog pokrivača”, pa se ti uslovi intenziviraju, onda “poraste visina snežnog pokrivača”.

Srećom, to se ne dešava na putevima. Njih nema, jer sad svi umesto putevima idu “putnim pravcima”.

Još većom srećom po Srbe, ne znamo da li i po građane Srbije, predsednik Tomislav Nikolić ovih je dana još jednom dao naputnice za leksičko-etimološko-semantičko kretanje u sasvim suprotnom pravcu – pravcu povratka jezičkim korenima. I to ne u nazivima larvi i “odraslih formi insekata”, već, kako visokoj dužnosti i priliči, u baš krupnim i politički kontroverznim pojmovima kao što je – genocid. Tako će ispasti, po svemu sudeći, da je to istovremeno i povratak partijsko-političkim korenima. Ako je uopšte SNS-biljka i imala druge jače korenove od radikalskih.

Generički naziv za srpsko stradanje

U svojevrsnom javnom buđenju i ubrzavanju aktivnosti proteklih dana – do sudbonosnog 15. februara i državnog praznika Sretenje, kad se očekuje i “sretenje” njegovih i premijerovih ambicija u vezi s predsedničkim izborima – Nikolić je govorio i kod spomenika “Porodica” na Keju žrtava Novosadske racije.

Uz očekivane protokolarije, Nikolić je istakao da “nema krivice čitavih naroda, samo pojedinaca, bolesnih umova, zadojenih fašizmom i nacizmom, ideologijama koje dojučerašnjeg suseda pretvaraju u zver”, a da podsećanje na te događaje ima svrhu da “bismo prepoznali uzroke nesuglasica, kako bismo ih u korenu presekli i sprečili da dođe do katastrofalnih posledica”.

Međutim, predsednik Srbije izneo je i ideju o originalnim načinima kako da ta podsećanja postanu upečatljivija, naročito za srpski narod. Rekao je da će se zalagati da se u pravnom sistemu Srbije ustanovi pojam “zatiranje”, odnosno uvede i reč “zatiranje kao zajednički generički naziv” koji će da označava srpsko stradanje, poput slučaja stradanja jevrejskog naroda, koje se naziva holokaustom.

“Srpski narod, srazmerno broju stanovnika, svakako pripada narodima koji su najviše stradali u istoriji čovečanstva. ‘Zatiranje’ neka označava pokušaj istrebljenja srpskog naroda za vreme Prvog svetskog rata, ali i u vreme fašističkih režima u fašističkoj Nemačkoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, obrazložio je Nikolić svoje zalaganje.

Ideje o jezičko-pravnosistemskim inovacijama kojima je sklon nisu zastale kod zatiranja. Nikolić je još predložio da bi Srbija “trebalo da u pravni sistem uvede ustanovu ‘spomen-žrtve’ i da se objedini jedinstven spomen-kompleks kao znak sećanja na sve nevine žrtve koje su podnete u pokušaju istrebljenja čitavog srpskog naroda, jevrejskog, romskog i drugih bratskih naroda sa ovih prostora u Prvom i Drugom svetskom ratu”.

Obe ove ideje, načelno i nabrzinu osmotrene, delovale bi humano, mirovnjački i “dobrosusedski” kad se u njima ne bi uočavalo svojevrsno nekromantstvo i zalaganje za neku vrstu ekskluzivnosti u stradanju.

‘Spomen-žrtva’ kao titula

Sam drugi predlog, gde su izdvojenim i leksički unapređenim “zatiranim” Srbima pridružene i druge “bratske žrtve” najrazličitijih metoda uništavanja naroda, ukazuje na morbidnu podlogu obeju ideja. Budući da su takve, ni njihova analiza, nažalost, ne može da utekne od morbidne groteske.

Ostane li se samo na nivou semantike, pojam “spomen-žrtve” pokazaće osnovni logički nedostatak koji predlog čini besmislenim ako ta besmislica nema neki drugi krajnji cilj.

Neko, bilo ko, ili grupa mogu da budu žrtva nekog ili nečeg, a u zavisnosti od važećih društvenih i moralnih vrednosti i okolnosti žrtvovanja, može se negovati uspomena na njih, čuvati spomen, podizati im spomenik ili davati pomen. U svakom slučaju sve je to posledica nekog čina.

“Spomen-žrtva”, osim što asocira na nekakvu titulu, podrazumeva i motiv – da je to žrtva za nekoga ili nešto. Ako je, na primer, žrtva za slobodu u borbi protiv društvenih zala i plemenite ideale ona svakako nije data, odnosno učinjena s ciljem da se “osvoji spomen”, već da se izbori ona vrednost za koju se borilo.

Naravno, sasvim drugačije stoje stvari s poklonicima patriotskih, “krvoliptajućih” poruka tipa: “Padajte, braćo, plin'te u krvi…”, kojoj je kritička svest već dodala nastavak “pustite mene da bežim prvi”. Po svemu što se dosad zna o idejnom tvorcu ovog predloga, on je bliži ovoj vrsti poimanja žrtava te poziva na prolivanje tuđe krvi za prevaziđene i gromopucateljne ideale.

Na ovom mestu nije se zgoreg podsetiti stavova “stratega žrtvovanja” devedesetih (npr., Milorad Ekmečić, Biljana Plavšić itd.) koji su zanosno tvrdili da je podnošljiva, ili beše zanemarljiva, “žrtva 200.000–300.000” mladih Srba ako će rezultat biti proširenje srpskog srpstva i u prekodrinstvo.

‘Ekskluzivno srpski’ genocid

Što se “zatiranja” tiče, stvar je politički prepoznatljivija – želi se ekskluzivno srpski naziv za one grozote stradanja koje se označavaju genocidom ili, u slučaju Jevreja, holokaustom.

Iz bajčetinsko-narodnjačko-prezidencijalne vizure, po kojoj, zna se, “niko nema što Srbin imade”, takmičarski duh u stradalništvu zahteva u najmanju ruku da se ono izdvoji. Genocid će se kad-tad pokazati kao drugorazredni pred “zatiranjem”, a pitanje je da li mu je i holokaust dorastao.

No, takvo “busanje u prsa” žrtvama, srazovima i pogromima u konkretnim regionalnim okolnostima daje mogućnost, ako ni za šta, a ono za manipulacije i razna izvrdavanja u suočavanju s prošlošću, odgovornošću za žrtve i stradanja drugih.

U nadgornjavanju šta je veće (i prokletije) – zatiranje ili genocid – lakše će se izbegavati priznavanje genocida i tamo gde je ustanovljen. I nadalje poricati kao što se poriče.

I, naravno, kad po tom tipu mišljenja nema ni reči o genocidu u Srebrenici, već (i to nevoljno priznato) o strašnom zločinu, pogotovo ne može biti govora o “zatiranju”. Ono je samo srpsko uprkos tome što ta reč postoji i u govoru okolnih naroda s obzirom na to da su oni “Srbima ukrali jezik”, kako pišu pojedini “znalci” u beogradskoj Politici.

U ovakvim suženim poimanjima, kad se izgovori misao o “dojučerašnjem susedu koji se pretvorio u zver”, uglavnom se ne misli da smo i “mi” nekome sused. A kad se kaže “zajednički generički naziv”, onda je to samo po sebi nešto veće i značajnije u odnosu na sve druge koji tu vrstu “generičnosti” nemaju.

Neizvjesna kampanja

Teško je suditi šta će se desiti s ovim Nikolićevim predlozima za uvrštavanje u “pravni sistem zemlje”, na koje proteklih dana i nije bilo reagovanja. Dobrim delom oni će biti zatrpani olakim procenama da su izrečeni podgrejanim žarom zasad neizvesne Nikolićeve predsedničke kampanje. Biće onih koji će tvrditi da takvo šta ne može da prođe, jer o “pravnom sistemu” računa vodi neko drugi.

Nažalost, malo će ko u ovakvim invencijama videti još jedno, nimalo neuticajno, pobadanje zastave na frontu “podesnele Srbije”.

A slobodno se može reći i da niz, krajem januara, otvorenih “slučajeva” i iskrslih političkih skandala, koji ukazuju na odsustvo bilo kakvih uverenja i principa i bez obzira na to koji im je sadržaj i povod, govori istim tim “desnim nacionalističkim jezikom”.

Primera radi, vladajuća garnitura, odnosno partija u ovde već komentarisanom slučaju “Šljivančaninova tribina u Beškoj”, koji ima ne samo asocijativne veze s ovim Nikolićevim, osiono je zaključila: Šljivančanin je slobodan čovek i ne može mu se zabraniti pravo na javne istupe.

Ključno pitanje koje se time previđa jest – koje se vrednosti u tim nastupima zastupaju i ko ih i zašto podržava? Na to je vrlo brzo ukazala i Evropska narodna partija, čiji je Srpska napredna stranka odnedavno pridruženi član, tražeći od SNS-a da se ogradi od (vrednosti) Šljivančanina.

Pred tim što vide evropski “narodnjaci” ovde se – žmuri! Nažalost, u ovom trenutku ni “vladajuća” ni veći deo “opozicione Srbije” na pitanje o vrednostima nema odgovor koji ide dalje od predstojeće kampanje i trgovine u vezi s njom.

A politička “radnja Srbija” u kojoj se te trgovine obavljaju ima šljašteću evropsku reklamu, moderan izlog i nekoliko prvih štandova, dok se od sredine pa prema dubini širi haotični, zmuzgani buvljak s prozvodima mešetara, nacionalista, bezbednosnih i obaveštajnih službi, preletača, ucenjivača, mafijaša s kupljenim diplomama…  I nema te sile koja taj butik može lako da – zatre.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera