Kako je Banja Luka pucala u svog šampiona

Ni olimpijski šampion, ponos države od 22 miliona stanovnika, nije mogao biti pošteđen nacionalističkog sljepila (Anadolija)

Prije 20 godina u banjalučkom kafiću “Mustang” ranjen je olimpijski šampion Anton Josipović. U njegovom rodnom gradu, po završetku rata, te 1997. godine, prišao mu je napadač i, ničim izazvan, ispalio dva hica u velikog boksera, uz riječi “Majku ti ustašku, šta ćeš ti ovdje?!”

Od prvog sekunda svi su znali kako je riječ o pripadniku tadašnje Državne bezbjednosti Zoranu Srdiću, koji je nakon toga lagano otišao u Srbiju. Josipović se borio pravnim putem. Banjaluka je znala i ćutala. Gradski oci i entitetske vlasti radile su jedno veliko NIŠTA. Jer, kako drugačije objasniti 20 godina ništavila i amputirane ruke pravde?

I tako, dvije decenije poslije, pristigla je u Banjaluku i zvanična potvrda.

Neko se sjetio i slučaj, iz ovih ili onih razloga, pokrenuo s mrtve tačke. O tome svjedoči i činjenica da je tužilac iz Jagodine prošle sedmice boravio u Banjaluci i prisustvovao saslušanju više osoba koje su bile direktni svjedoci Josipovićevog ranjavanja.

Boks sa sistemom

Sve do sad, evo, jedan olimpijski šampion, u svojoj zemlji, u svom gradu, borio se ne bi li kako pravda bila zadovoljena. Bilo kako. Dvije decenije trebalo je državama Srbiji i Bosni i Hercegovini da lociraju već lociranog čovjeka. E, pazite sad! Iz tužilaštva je rečeno da bi “slučaj uskoro mogao da dobije i sudski epilog”, što u pravosudnom vokabularu u Bosni i Hercegovini znači “Lipši, Anto, do zelene trave”. A Josipović se boksa sa sistemom 20 godina. Bori se jače i više nego u ringu te 1984. godine u Los Anđelesu, kada je tadašnjoj Jugoslaviji donio zlatnu olimpijsku medalju.

Zapravo, toliko se borio da je već posustao. Nije bio u nokautu, nije bio u nokdaunu, samo nije nazirao kraj ovog meča, u kojem je svaka runda trajala po godinu dana, a već je boksao 20. rundu.

Josipović kaže da je za 20 godina istražiocima dao desetine izjava i već je izgubio nadu da će neko odgovarati za napad.

“Drago mi je što vidim da se radi na slučaju. Toliko sam izjava dao da sam istražiocima rekao da prestanu da me zovu. Ipak, izgleda da se nešto konačno počelo rješavati i radujem se što je slučaj prebačen u Srbiju, jer su ozbiljnija država od Bosne i Hercegovine”, rekao je Josipović za Novosti.rs.

U ove dvije rečenice Josipović je rekao sve. I o sudstvu u Bosni i Hercegovini i o istražnim organima i o svom umoru, ali i o ozbiljnosti zemlje u kojoj živimo.

Nego, zapitajmo se šta li o svemu ovome misli Antin imenjak, Anton Kasipović, ministar pravde u Vladi bh. entiteta Republika Srpska, i misli li išta? Hoće li biti procesuirane barem poratne ubice, siledžije i ostali šljam u Banjaluci koji je slobodno pucao i ubijao na osnovu prebrojavanja nacionalnih krvnih zrnaca? Neće!

Jer, ako se jedan olimpijski šampion borio 20 godina i još se bori ne bi li lice koje ga je pokušalo ubiti bude privedeno pravdi, šta da očekuje običan čovjek, koji nije ovjenčan slavom, a koji je imao tu “nesreću” da tokom devedesetih ne bude etnički Srbin u Banjaluci? Ništa.

Ko će od vlasti u Banjaluci, a koje se kunu u povratak i multietničnost ovog grada, javno prozboriti o 75.000 protjeranih nesrba u toku rata? Čini se – niko!

Ko će, kako i kada razotkriti ko stoji iza ubistva 120 Hrvata u gradu na Vrbasu tokom rata? Nikada niko od srpskih vlasti nije o ovome javno progovorio. A svako saznanje i ćutanje jednako je odobravanju i saučesništvu u zločinu.

Da se stidimo ispod olimpijskog slavoluka

Ni olimpijski šampion, ponos države od 22 miliona stanovnika, nije mogao biti pošteđen nacionalističkog sljepila. I to od ljudi koji su radili za Državnu bezbjednost. Ako neki nacionalista govori da je Republika Srpska “država”, nije li onda notorna činjenica da je neko u ime te države ubijao ili pokušao da ubija ljude samo zato što im je “majka ustaška”, kako je rekao Srdić prije pucanja na Josipovića? Da je metak bio bliži srcu, sada bi se umjesto pravde tek pokoji nostalgičar urijetko sjetio velikog šampiona, a ubica nikad ne bi bio otkriven.

E, da… Da cinizam i licemjerje budu veći, Banjaluka ima Ulicu olimpijskih šampiona. Da, dobro ste pročitali. Banjaluka je prebogata olimpijskim šampionima. Nekad bila. Da se podsjetimo: zlatni banjalučki olimpijci jesu fudbaleri Tomislav Knez i Velimir Sombolac (1960, Rim), rukometaši Abas Arslanagić, Milorad Karalić, Nebojša Popović i Dobrivoje Selec (1972, Minhen), rukometaši Zlatan Arnautović i Zdravko Rađenović, kao i bokser Anton Josipović (1984, Los Anđeles).

Kao što se dade pročitati, ovdje nisu Srbi, Hrvati i Bošnjaci nego ljudi. Banjalučani neke druge Banjaluke. Banjaluke koja nije jednonacionalna čaršijica s nekoliko tajkuna i lokalnih moćnika.

Za one koji su zaboravili, Banjaluka je nekada bila grad. Za one koji su zaboravili, u dvorani “Borik”, na ulazu, ima jedan postament, mali kameni olimpijski slavoluk u čast svih tih silnih banjalučkih legendi. Potpisnik ovih redova te davne 1984. godine, kao dječačić, pred hiljadama Banjalučana, odgledao je prvi put u životu meč Ante Josipovića, zlatnog olimpijca. Dvorana je bila u delirijumu. Izašao je veliki šampion. Pobijedio je. Tada i sada. Upamtite dobro. Iako su prošle 23 godine, Josipović je jedini bh. sportaš koji ima pojedinačnu olimpijsku medalju. I to zlatnu! I životnu, onu najvredniju, dijamantsku.

A gdje smo i šta radimo svi mi u međuvremenu? Možda da malo prošetamo Ulicom olimpijskih šampiona ili prođemo ispod olimpijskog slavoluka i postidimo se?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera