Kako je biti novinar u Izraelu

Izraelski planovi da zatvori Al Jazeeru osuđeni su kao napad na slobodu izražavanja (Al Jazeera)

Izrael je objavio zabranu rada katarskoj televizijskoj mreži Al Jazeera, te da će zatvoriti njene urede i oduzeti akreditacije njenim arapskim i engleskim novinarima koji rade u Jerusalemu, tvrdeći da ova mreža „potiče“ nasilje.

Ovaj potez je naišao na kritike i osudu grupa za ljudska prava i zagovornika slobode medija, koji su ovaj plan nazvali napadom na slobodu govora i izražavanja.

„Al Jazeera odbacuje ovu odluku donesenu od države koja tvrdi da je ‘jedina demokratska država na Bliskom istoku“, odgovorili su iz ove mreže, dodavši da je izraelsko opravdanje za ovaj potez „čudno i pristrasno“.

Al Jazeera je razgovarala sa stranim, izraelskim i palestinskim novinarima o njihovim iskustvima izvještavanja iz Izraela i okupiranih palestinskih teritorija Istočnog Jerusalema i Zapadne obale.

Derk Walters, holandski novinar

Bio sam stacioniran u Izraelu i Palestini od septembra 2014. puno radno vrijeme.

U prvoj godini rada nisam imao nikakvih problema s vlastima; radio sam svoj posao kao u bilo kojoj drugoj demokratiji, rekao bih. Ali nakon prve godine, kada sam želio produžiti novinarsku akreditaciju, pojavili su se problemi.

Postojao je jedan članak u kojem sam pisao o Hebronu. U tom članku, samo sam pisao o situaciji u Hebronu, o 600 jevrejskih doseljenika u centru palestinskog grada – u osnovi o svemu što se tamo dešava. Ali u vladinom Uredu za štampu su rekli da je moj članak antisemitski, i da mi zbog tog ne žele izdati akreditaciju.

Ja se, naravno, nisam složio s njima. Otišao sam u holandsku ambasadu i ambasador je razgovarao sa izraelskim ministrom vanjskih poslova. Pristali su da mi izdaju karticu, ali od tada su pratili sve što napišem, i imali su nekoliko pomagača Holanđana koji su čitali sve što ja napišem, prevodili i slali izraelskim vlastima u roku od pola dana.

Onda su me pozivali na razgovor zbog bilo čega što napišem. Primjera radi, pisao sam analitički o pokretu BDS [bojkot, povlačenje investicija i sankcije]; rekli su mi kako to znači da ste pristalica BDS-a. Pokušavali su me staviti u određeni okvir, pa su me nastavili maltretirati zbog sadržaja mojih tekstova.

Kada sam ponovo morao obnoviti karticu krajem 2016., smislili su novi trik, i onda su rekli, „Nažalost, novine za koje radite više nisu novine, prema našim pravilima.“

Upitao sam „Kako to mislite? Imaju akreditive od prije Šestodnevnog rata, od perioda prije okupacije, kako mislite nisu novine?“ Oni su odgovorili „Naše regulative su otkrile da je Vaš glavni urednik u odboru novina što znači da postoji sukob interesa, pa ne možemo biti sigurni da način na koji pišete o Izraelu neće biti pod utjecajem poslovnih interesa Vašeg glavnog urednika.“

Povukli su moju novinarsku karticu i dali mi dva mjeseca roka da smislim šta dalje. Na kraju sam se vratio u Holandiju.

Koliko znam, na nekoj sam vrsti crne liste. Bilo je veoma neugodno biti pod različitim vrstama prismotre – sigurno je neugodno kada vaši zemljaci iz Holandije prevode sve što napišete izraelskim vlastima da bi im omogućili da me maltretiraju.

No, posebnu neugodnost mi je pričinio period kada nisam bio siguran mogu li ostati u državi naredni mjesec ili naredna tri mjeseca ili narednih pola godine.

Oni su uvijek isticali svoju verziju priče, što svaka vlada radi u određenoj mjeri. Željeli su me predstaviti kao izvjesnog antiizraelskog novinara, ali ja sam samo radio svoj posao – ne možete otići u Izrael kao dopisnik i ne pisati o okupaciji.

Kada god se protiv Vas koristi riječ „antisemitizam“ – to je veoma zlobna, zlonamjerna stvar za čuti. Izrael i njegovi simpatizeri to često rade.

Oren Ziv, izraelski novinar

Dok pratimo proteste, sukobe i druge događaje na Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalemu, izraelska policija ili vojska nisu bile prisutne mnogo puta i nisu ograničavalo pravo na slobodno medijsko izvještavanje.

Novinare ne zatvaraju i ne tuku na svakom takvom događaju, ali naša prava se krše redovno.

To mogu biti „male“ stvari na koje se većina nas navikne, više se na njih i ne žalimo – kao što je bacanje šok bombi i suzavca direktno na grupu fotografa, ograničavanje pristupa različitim područjima ili nasilno guranje ili prisiljavanje da odemo.

Zato se mi često krećemo u grupama, da bismo jedni druge zaštitili, i da bismo dokumentovali napade na nas. U nedavnim događajima vezanim za kompleks Al-Aqse, kada su Palestinci protestovali protiv novih sigurnosnih mjera, ponašanje policije dostiglo je novi nivo niskosti.

Maltretiranja je bilo više nego inače. Novinarima, čak ni onima sa press karticom izraelske vlade, nije bio dozvoljen ulazak u jerusalemski Stari grad, dok je turistima i Izraelcima bilo dozvoljeno da slobodno ulaze.

Često imamo osjećaj da je bolje biti prolaznik s mobitelom nego novinar. Mi ne očekujemo da imamo više prava od bilo koga drugog, ali očekujemo mogućnost da se slobodno krećemo i radimo.

U tom smislu, ne radi se o načinu na koji se ponaša izvjestan policajac, već o jasnoj politici. Šef jerusalemske policije Yoram Halevi izjavio je prošle sedmice tokom konferencije za štampu kako on vjeruje da je u redu spriječiti novinare da se slobodno kreću, jer mediji isprovociraju takve događaje.

Isti ovakav ton čujemo od izraelskih desničarskih političara, koji krive medije, nevladine organizacije i ljevičarske grupe. Radije biraju da okrive one koji javnosti prezentuju situaciju nego da se pozabave činjenicom da nemaju odgovora na pitanja javnosti.

U trenutnoj situaciji, samo solidarnost kolega novinara – lokalno i širom svijeta, od vodećih i alternativnih medija – može poslati jasnu poruku izraelskoj vladi.

Faiz Abu Rmeleh, palestinski novinar

Fotograf sam već sedam godina. Ja sam iz Starog grada u Jerusalemu gdje i živim. Dvadesetpetog jula u 22h fotografisao sam događaje kod Lavlje kapije u Starom gradu.

Izraelske snage su napale demonstrante i vjernike. Odatle sam otišao da pokrivan druge demonstracije. Dok sam ja stajao sa ostalim novinarima u jednom uglu i snimao kako izraelske snage napadaju mirne demonstrante zvučnim bombama, Palestinci su bacali kamenje.

Dok smo radili, izraelski vojnik, šef granične policije koja je bila prisutna, zadobio je povrede ruke. Nakon tog su oni postali histerični i tako su tretirali ljude. Prišli su nama [novinarima] sa zada; počeli su nas tući puškama, i gurali su nas veoma agresivno, govoreći nam da idemo.

Ja sam odbio i rekao sam im „Ne možete se tako ponašati prema nama. Mi smo novinari koji rade svoj posao.“ Napali su me, zgrabili su me za vrat i počeli me tući. Stavili su mi lisice na ruke u strpali me u vojni džip.

Odveli su me u pritvor i počeli su mi postavljati diskriminirajuća pitanja poput „Koja je tvoja religija?“ Uzeli su mi ličnu kartu. Postavljali su mi lična pitanja na koja sam odbio odgovoriti. Počeli su mi prijetiti, govorili su mi da će me tući po licu ako ne odgovorim na njihova pitanja. Govorili su mi da sam transseksualac jer imam dugu kosu. Bilo je grozno.

Optužili su me da ometam rad policije i da sam prebio vojnika, što sam porekao. Rekao sam im da imam videosnimke koji dokazuju da se to nije desilo.

Pustili su me pod uslovom da ne ulazim u Stari grad narednih 15 dana. Unajmio sam izraelskog advokata koji je uspio oboriti sve uslove koje su mi postavili.

Uopšteno, kao fotoreporter, primjećujem da na bilo kojem mjestu na svijetu koje zabranjuje snimanje ili odbija dozvoliti pojavljivanje narativa drugačijeg od narativa sistema, postoji ozbiljan problem sa sistemom.

To povećava moju volju da budem prisutan u takvim predjelima da izložim stvarnost. Da to rade na legalan način, ne bi im smetalo snimanje.

EB, francuski novinar

Imao sam mnogo problema sa izraelskim vlastima radeći kao nezavisni fotoreporter.

Bilo je veoma teško dobiti press karticu. Nekoliko medijskih kuća sa kojim sam sarađivao, vladin ured za medije ne priznaje, iako zadovljavaju standarde koje ovaj ured postavlja

U januaru 2014., bio sam na crnoj listi vojske dok sam izvještavao o selu Ein Hijleh koje su, podigavši šatore, osnovali palestinski aktivisti u znak protesta protiv konfiskacije zemljišta u Području C  [Zapadne obale]. Dok sam prilazio selu sa tri druga novinara, zaustavili su nas izraelski vojnici na privremenom punktu i zatražili naše lične karte. Pokazali smo im pasoše i press kartice i vojnici su nas bez riječi pustili nakon što su nam skenirali pasoše.

Međutim, nakon ovog incidenta, izraelska sigurnosna služba me ispitivala svaki put pri prelasku granice, i natuknuli su mi da sam više aktivista nego fotoreporter.

U januaru 2015. su me zamalo deportovali sa aerodroma Ben Gurion, ali uspio sam isposlovati dvosedmičnu vizu.  To je trajalo više od šest mjeseci, i morao sam angažovati advokata da bih dobio radnu vizu kao fotoreporter, koja mi je data 27. avgusta. Nakon što je izraelski Ured za štampu odobrio moju aplikaciju za dugoročnu press karticu i dao mi pismo namjere za vizu B1, ipak sam morao pisati ministarstvu unutrašnjih poslova da objasnim zašto sam pokrivao kampanju Ein Hijleh. Rečeno mi je da je moja situacija sada razjašnjenja i da bi sve trebalo biti dobro.

Pa ipak, i dalje su me ispitivali svaki put pri prelasku granice, i jednom prilikom mi je službenik ministarstva unutrašnjih poslova rekao da i dalje mogu biti deportovan iako imam radnu vizu, zbog vojne naredbe koja mi je odredila petogodišnju zabranu, počevši od januara 2014.

To znači da ministarstvo unutrašnjih poslova nije uzelo u razmatranje pismo mog advokata i da nisu ukinuli zabranu kao što su rekli da će. U novembru 2016. sam izašao iz države i ne znam da li ću ponovo moći ući. Vjerovatno ću morati unajmiti advokata.

U nekoliko navrata mi izraelska policija i vojska nisu odobrile pristup određenim lokacijama iako sam imao press karticu. Osim tog, izraelska vojska je bila nasilna prema meni dok sam izvještavao, i svjedočio sam slučajevima kada su izraelski vojnici direktno ciljali novinare tokom protesta i sukoba. Mnogi od mojih prijatelja su dobili ozbiljne povrede ili im je oprema uništena.

Izvor: Al Jazeera